Izvor: Buka

Piše: Zlatko Dizdarević

Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci  kazao  da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati  što se ne smije iz kuće i države, kako nema  susreta, raje, kafane, izleta,  promocija,  knjižara i  pijaca, planina i mora – rekao  bih mu  da je lud.  Ali, otkako se,  evo, baš  to  dešava,  jedna  mi se  ranije  nedostižna  mogućnost, a sada zbilja, pojavila  kao blagodet. Eto viška slobodnog vremena  koliko  ga  nikad  nije  bilo da se  zasuču  rukavi  i uroni  u  poslove  koje  smo  sami sebi  obećavali godinama,  a nikada ih nismo uspjeli ni započeti, a kamoli dovršiti. Na red su došle  police, kese,  fascikle, kutije  pod  krevetom  i na ormarima, ladice u koje  se godinama trpalo ono  što se "ne smije baciti, trebaće..."  

Požutjela  dokumenta  iz  drugog života, zahvaljujući  karantinu čiji se dani više ne broje,  vraćaju  u sjećanja  zaboravljene  ljude, mjesta,  činjenice,  pokazujući  kako je  i puno toga  što je nekada izgledalo nemoguće  postalo  moguće. I kako smo za mnogo šta što će doći  imali signale koje smo ignorisali. Isplivavaju  neupitni  dokumenti  u  šta smo  i kome  vjerovali,  a kome  nismo.  I gdje smo se, sada se vidi, strašno  prevarili, a  gdje nismo ni trena.  Ko je "ostao", a ko je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Nebrojeni  su  zapisi, sada  zlata vrijedni dokumenti, onako lično, fotografije, primjerci novina  koje smo onda  sa ogromnim zadovoljstvom i srećom pravili. Kuljaju  uspomene  koje  sada   mame  osmijeh, pa  čuđenja, ponakad  nevjericu, ali i i tugu. Nepobitno je danas da se život kotrljao kroz dvije različite  državne i društvene  realnosti,  ma kako ih ko nazivao, volio i ne volio. I da je mnogo toga u bivšem svijetu  bilo krojeno za ovu realnost.

Požutjela  dokumenta  iz  drugog života, zahvaljujući  karantinu čiji se dani više ne broje,  vraćaju  u sjećanja  zaboravljene  ljude, mjesta,  činjenice,  pokazujući  kako je  i puno toga  što je nekada izgledalo nemoguće  postalo  moguće

Mimo  "papira" koji  ovih dana  uzvitlavaju emocije  povodom  spoznaja  ko smo i šta smo bili, a više nismo, ko nam  je bio bitan,  pa  nije, koga nismo ni primjećivali,  a postao nam je  blizak, u šta su se neki oko nas kleli glasno i javno,  a danas  sjećanja na te kletve kriju... puno toga  otkriva  se  i  povodom  svijeta  mimo nas.  O današnjoj realnosti na planeti koju  su  iza kulisa  modelirali drugačije nego što  smo mislili.  O zlu koje  se proširilo kao virus,  donoseći,  evo, i  ovaj  karantin  što ga  danas živimo i niko ne zna sa kakvim krajem. O raspadu  takozvanog međunarodnog  poretka  koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao.     

Sa  jednog  davnog,  lijepog  putovanja  po  Americi,  gdje mi je kao mlađanom novinaru  bilo  omogućeno da vidim puno  od onoga  što  vjerovatno  nikada ne bih vidio, nakon  cjelodnevnog  kopanja  po  čudesnim arhivama  Vašingtonske biblioteke,  i dokumentima iz istorije  "sile  nebeske" – gdje  su mi pokazali i  najnoviji primjerak sarajevskog  "Svijeta" u kojem sam tada radio –  dopao  mi je ruku i govor  Đorđa  F. Kenana  iz 1948. godine o planiranju vanjske politike SAD-a... Kenan, diplomata i istoričar, bio je jedan od stratega  hladnog  rata. Upamćen je kao otpravnik poslova  ambasade SAD u Moskvi 1946. i autor  dugog telegrama odatle u kojem je ustvrdio "ekspanzionistički karakter  SSSR-a",  na što treba odgovoriti. Na toj je liniji i njegova teorija "zaustavljanja" ugrađena  u Trumanovu  doktrinu i hladni rat. Dobio sam  tada u biblioteci  kopiju tog govora sa ostalim što me interesovalo o istoriji vanjske politike  Amerike.  Sa mnogim drugim "sjećanjima" sa putovanja, pohranjenim pa potisnutim, i ovo je završilo u fascikli na kojoj je pisalo "Put po Americi  '81".

Ovih dana sam otvorio prašnjavu fasciklu i zaustavio se na pasusu iz Kenanovog  papira:

"Posjedujemo oko 50 % svjetskoga bogatstva, no samo 6,3 %  svjetskog stanovništva...Takav položaj nameće zavist i srdžbu drugih. Naš  glavni  budući zadatak  jest – osmisliti sistem odnosa  kojima bi smo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tome uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja... Trebamo prestati  govoriti  o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput  ljudskih prava,  poboljšanja životnih uslova i  o demokratizaciji. Bliži se dan kada ćemo morati  upotrijebiti  i otvorene  koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje".

Šuškalo se u međuvremenu po  svijetu  i o raznim drugim  paklenim planovima, zavjerama i prevarama  ali  bez efekta  kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast  istorijskim izuzecima  koji su htjeli  otvorenih očiju trećim putem

I bilo je što je bilo, Koreja, Vijetnam, Afganistan,  Irak...ukupno 13  "njihovih" ratova, stotine  hiljada  mrtvih, milioni  raseljenih, 14 biliona dolara  za smrt kao biznis. Uz rezultat u kojem je otimačina  cilj, sila pravo, a  realnost  sve  ono što je Kenann kazao o ljudskim pravima, životnim uslovima tamo gdje im je noga došla, i o demokraciji generalno.  Sve je to potvrdio  2017.  godine  u  izuzetnom  govoru od  samo  nekoliko minuta  i  Oliver Ston (ovih dana  govor  kao video kruži  mobitelima u nas ) naglasivši:  "Nije riječ o pojedincu ili partiji, već o sistemu..."   I gle čuda,  minulih dana  uzimajući s  razlogom  ponovo  u ruke  knjigu  Viliema Engdala  "Uništite Kinu -  Što Vašington  čini  da obuzda kineski utjecaj na svijetu" , napisanu  2013. (objavio  "Profil" iz Zagreba 2014.),  vidim  da je baš onaj  pasus  Đorđa F. Kenana  objavljen u uvodu  kao svojevrsni moto  knjige.  Eto linije, 1948 – 2013 – 2020... Pedantno i konzistentno.   

Šuškalo se u međuvremenu po  svijetu  i o raznim drugim  paklenim planovima, zavjerama i prevarama  ali  bez efekta  kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast  istorijskim izuzecima  koji su htjeli  otvorenih očiju trećim putem. "Nova  klasa" ih danas omalovažava glasno. U nas posebno.

Sila je grabila a tzv. neoliberalni  kapitalizam  cvjetao  je onako kako je to njegovim  tvorcima  odgovaralo. Sedamdesetih na  krilima  nobelovca  Miltona  Fridmana i čileanske  ekonomske  laboratorije, napisane su himne globalizmu i liberalizmu tržišta. Sjajna  Naomi  Klein  napisala je o tome  kultnu knjigu "Doktrina šoka". Sve što svojevremeno niste znali, a htjeli ste da znate o novcu, profitima, pljačkaškom tržištu neoliberalizma i lažnim snovima  slobode, bilo je tu. Naomi, ne jedina, je na vrijeme rekla  što treba  ali svijet nije na vrijeme povjerovao. Kako reće  ovih dana  dr. Miroslav Radman, zatečen  s razlogom što pitaju  "nauku" šta nam se to dešava: ...Uz sve to što povodom virusa  "imaju  po  bolnicama  Švicarska, Amerika, Njemačka, Engleska ili Francuska... stanje im je gore nego u Africi."  A Fridmanovi studenti,  "Čikago  bojsi",  bili  su  Pinočeovi  savjetnici, a  on je dobio 1976. Nobela  za  ekonomiju. Zapravo za sistem, od  Trumana  preko Regana  do  Buša i evo Trampa,  čiji je smisao  samo  uzeti, milom ili silom, i to  legalizovati  kroz  "novi međunarodni poredak"  kao prirodno  pravo. To smo gledali i navikavali se,  uz stvorene  mitove o sili kao pravu pred  kojima  se  davno savila kičma.  

Sila je grabila a tzv. neoliberalni  kapitalizam  cvjetao  je onako kako je to njegovim  tvorcima  odgovaralo

Povratak  kutijama  ispod  kreveta  dovodio  je  svakodnevno  do novih otkrića  od kojih je bezmalo svako  potvrđivalo  Radmanovu  misao iz intervjua  za "Spektar" : Pušteno je tržištu i tehnologiji da misle umjesto nas.  Što one  nikako ne mogu, jer nemaju ni mozga ni duše, ni razuma ni etike. To ionako  više nije u modi...a tržište baš briga za nas...

Eto, dalje, iz  zaboravljenih spisa  i  jednog, posebno danas,  znakovitog  citata  moćnog  Henrija Kisindžera. Riječ je o govoru na Vijeću za eugeniku, 25. februara 2009.  Dakle, pred  ljudima koji se bave  teorijama i praksom  "poboljšavanja  ljudske  rase", što se kroz  noviju  istoriju  svodilo uglavnom  na sterilizaciju građana  iz raznih razloga "nepodobnih"  najmoćnijima  u vladajućim  sistemima  Zapada. U Americi, dinastija  Rokfelera i moćnici poput  nobelovca  (?!) Kisindžera  bili su,  i danas su viđeniji u tom krugu "tragača  za  savršenim  čovjekom". Zapis o pomenutom Kisindžerovom  govoru  iz 2009. posebno je zanimljiv danas  kada se poveže sa aktuelnom dramom i  korijenima  korona  virusa.
 

Kisindžer je tada kazao: "Jednom  kada  stado prihvati obaveznu  prinudnu vakcinaciju, igra je završena! Tada će prihvatiti bilo šta, i prinudnu donaciju  krvi ili organa – za opštu  dobrobit. Kontrolišite um ovaca, i kontrolisaćete  cijelo stado. Proizvođači  vakcina  će  zarađivati milijarde, a mnogi od vas u ovoj prostoriji danas  su  investitori. To je ogromna pobjeda.  Razrijedit  ćemo stado, a pritom će nam oni sami platiti  usluge istrebljenja..."

Zanimljivo, priča  je nastavljena  ovih  dana. Bil Gejts se sa Kisindžerom, eto kao slučajno tragom  ove istine iz govora 2009.,  a prema  informacijama iz SAD-a, založio za masovnu  vakcinaciju i globalnu vladavinu  povodom  korona virusa.   U terkstu objavljenom  prije deset dana, 3. aprila, dugovječni  kreator  temeljnih principa  američke spoljne  politike  Kisindžer  podvlači tri suštinske tačke  za akciju: Prvo, poziva  na  vakcinaciju najširih slojeva stanovništva  na svijetu. Drugo, Amerika  posebno  mora  se "masovno" vakcinisati  uz  prelazak  na digitalno finansijski sistem. Treće, svim ovim  prigrlit  će se svjetski liberalni  poredak. Dakle, sve ono gdje su milijarderi i korporacije  što vladaju svijetom dobitnici,  dirigujući  "politici"  domaće zadatke. Uz "sterilizaciju" svega i svih što su izvan ovog sistema.

Jednom  kada  stado prihvati obaveznu  prinudnu vakcinaciju, igra je završena! Tada će prihvatiti bilo šta, i prinudnu donaciju  krvi ili organa – za opštu  dobrobit

Nekako paralelno sa ovim, stižu i vijesti  sa one strane Atlantika  o objavi Bila Gejtsa da ostavlja po strani  svoj  kultni  projekat Majkrosoft  i ulazi direktno u poslove sa - vakcinom!  Oni koji to znaju kažu da je od februara tržište vakcina šest puta veće nego prije 20 godina, danas je to više od 35 milijardi dolara i osigurava  povrat od 44 dolara za svaki uloženi dolar i to u 94 države s najnižim primanjima na svijetu. Puno toga se o svemu ovome još otkriva tek danas, tragom informacija poznatih još prije deset, dvadeset pa i trideset godina. Uz ostalo, i koliko Svjetska zdravstvena organizacija  (WHO) direktno, bezmalo  sudbinski  zavisi, od  Fondacije  Gejts  i "ogranaka" knjiženih na više članove porodice.  Nije čudo što kažu mnogi da je on danas ne samo za WHO nego i za sve iz grupe G20  "kao šef moćne države".
 

Eto,  pa ti čitaj  stara  dokumenta  i povezuj ih – samo zdravom logikom, nikakvim  lokalnim  političko – piljarskim  interesima,  sa našim mahalskim  stranačkim kartelima i njihovim  marifetlucima. A sve dođe na svoje. Zato je puno toga jasnije  kada se  može posmatrati sa neke  realne  distance. Ako se distanca preživi. Tako je i sa  ovim,  ko smo danas, šta smo, gdje smo i iz kojeg smo svijeta ovamo zabasali. U traženju odgovora na takva pitanja,  mjera stvari nam  je ova  jutrošnja do podneva, kobajagi politička, a zapravo  isključivo  sitnosopstvenička.  

Zato  nam i određuju sudbine  oni što  u teškoj aktuelnoj krizi  kradu  statistiku  i narod u "nepodobnim"  opštinama/općinama, dijeleći  tuđe pare  onima od kojih će se tražiti "povrat" za privatne interese sutra, uz izbore. Taj se lopovluk onda u javnosti zove "gaf" a otkrivenog  lopovluka kao da nije ni bilo; "Država"  se do mizerije dovodi ne htijući ciljano, opet sitno-lopovski, da se dogovori  o kreditu MMF-a, sve  dok  oni nisu  naredili  kome koliko i kako. A morali su taj kredit utrpati i nama, kao što će sutra i svoj virusno-ekonomski razvaljenoj sirotinji. Svaki građanin će onda plaćati cijeli novi dug MMF-a od 330 miliona eura, a dobijat će novac utvrđeni miljenici uz uslov – koliko para, toliko glasova u oktobru.

Mafija  mora ostati na vlasti, prvo da uzima, drugo da se ništa ne promijeni jer promjena ih vodi u zatvor; Država je evo horor i sa "zdravstvenim  sistemom", civilnim štabovima, domovima zdravlja, spaljivanjem šatorskih  karantina  uz granicu. "Lideri" zdravsta su izbrukani, ali nema veze. Važno je samo ne dati da progovore oni koji znaju, a mogli bi da su tamo gdje nisu;  "Država" su  nam i ministarstva koja ne znaju kako omogućiti građanima vlastite zemlje  da se sa legitimnim pasošima vrate svojoj  kući... Zapravo,  skockava se novi sistemi za sutra u kojem će sve  nove-stare zabrane važiti i kad virus prođe, kao i one nove uz postojeći metalitet "mojom odlukom, nazad u izolaciju, ovu ili onu." Sloboda je virus.

Zato  nam i određuju sudbine  oni što  u teškoj aktuelnoj krizi  kradu  statistiku  i narod u "nepodobnim"  opštinama/općinama, dijeleći  tuđe pare  onima od kojih će se tražiti "povrat" za privatne interese sutra, uz izbore

Kako će sve ovo izgledati nekom drugom  ko za deceniju ili dvije bude čitao zapise iz današnjih dana.  Dva su rješenja:  Ili se potruditi da ti zapisi budu  drugačiji, mada  je pitanje da li se sa  nama  ovakvima to više  može.  Ili neće biti nikoga  da čita, a svijetom  će  ispočetka  hodati  stvorenja koja ne znaju čitati. Pakosnici  kažu  da bi  ova druga varijanta  po prirodu  bila  bolja.

Sve skupa, neko se ipak preigrao sa ovom  izolacijom  u globalizaciji koju živimo, pa ostavio još uvijek koliko –toliko normalnim ljudima   vremena da se vrate sebi, prisjete  šta je i kako je bilo pa bi, možda,  mogli na tim osavremenjenim  čipovima opet  na ljudski  put. Greška  je u tome  što se mnogima  omogućilo da u izolaciji  ponovo  razmišljaju o  smislu života,  o sebi, društvu i državi. Da čine ono što se ne smije u sretno  proizvođenoj  sistemskoj retardaciji. I da se  u iznenadnoj  slobodi izolacije prisjete  zaboravljenih  upozorenja. 

Baš kad  je  "vladarima"  dobro krenulo.  Uz  one  što su  sve  posmatrali  šutke,  na leđima, uz sve četiri uvis.  I tako glasali  opet  i  ponovo i opet.

(Buka/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)