Piše: Slavenka Drakulić, Jutarnji list
Kada su uvedene izvanredne mjere zbog koronavirusa, rečeno je da se “ograničavaju djelatnosti koje nisu neophodne za funkcioniranje društva”. Razumljivo, iskrsnuli su drugi prioriteti, na primjer kako se zaštititi i opskrbiti. Kultura je nastradala među prvima, pa su zbog okupljanja publike zatvorena kazališta, kina, ukinuti koncerti ozbiljne i zabavne glazbe, izložbe, predavanja, okrugli stolovi, gostovanja itd. Mnogi su, naročito slobodnjaci, ostali bez poslova i sredstava za život.
No, je li kultura i umjetnost doista nepotrebna u izvanrednoj situaciji? Vrlo se brzo pokazalo da nije. Iako postoje brojni televizijski kanali koji nude svašta, a ponajviše razbibrigu odnosno zabavu, ima mjesta i za drugačije, ozbiljnije sadržaje. Neki su poželjeli pročitati knjige koje ranije nisu stizali, neki drugi poslušati koncert... Nije stvar samo u ubijanju vremena kojeg, ograničeni na svoj životni prostor, odjednom kao da imamo na pretek, nego u osmišljavanju tog vremena.
Svugdje gdje trenutačno vlada korona, a to nije samo kod nas, mnogi su posegnuli za kulturom i odjednom su se, naoko niotkuda, pojavili online koncerti, kazališne predstave, knjige, filmovi, i to sve besplatno. Kod nas se nude razne predstave, od HNK nadalje. Knjižnice nude online knjige, pisci čitaju priče, ima i koncerata ozbiljne glazbe. Iskazali su se i muzeji, ima filmova, a tu je i ponuda za djecu, od lutkarskog kazališta do čitanja. Nije izostala ni poezija. Svjetski festivali nude igrane filmove, univerziteti besplatne lekcije.
Veliki svjetski muzeji poput Ermitaža sada nude besplatno razgledavanje, kao, uostalom, i na tisuće drugih po cijelom svijetu. Ukratko, u ovo nedoba doma vam stižu ne samo zabava, nego i domaća i strana kultura i umjetnost.
I odjednom je sasvim jasno da je kultura neophodna, dobrodošla i potrebna za funkcioniranje ako ne društva, onda barem pojedinca.
Mnogima će, kad je riječ o kulturi u izvanrednim okolnostima, pasti na pamet rat i opsada Sarajeva. Pa će se sjetiti koncerata, predstava, izložbi i knjiga, odnosno brojnih kulturnih događaja koji su zapanjili svijet. Plemenitost umjetnika je divna osobina, no takva plemenitost ne može biti više od geste. Sada se kultura nudi besplatno, ali pod pretpostavkom da to vrijedi - kao i sve drugo što obuhvaćaju mjere ograničenja - samo za vrijeme izvanrednih okolnosti.
Naravno da su kod nas, istovremeno s ovim inicijativama, izašli na vidjelo i problemi koji muče kulturu, od siromaštva i loših zakona do razlika između institucija gdje su umjetnici barem kako-tako plaćeni i nezavisnih ili slobodnjaka. Zbog toga su se kulturnjaci obratili državi za pomoć. Apel za žurnu pomoć nezavisnoj kulturi potpisalo je na tisuće pojedinaca.
No, s obzirom na to kako kulturna politika kroz financiranje sistematski zanemaruje javnu kulturu i preferira tržišnu logiku, upitno je koliko će se država iskazati. Vjerojatno će pomoći kulturnim institucijama, ali koliko će sredstava otići nezavisnim umjetnicima i nezavisnim djelatnostima i manifestacijama uopće? Njihovu situaciju je najbolje i inače opisati kao - ponižavajuću.
Drugo je pitanje kako se jednog dana vratiti na staro, tj. na plaćanje kulture, bez obzira što se to sada čini daleko. Trebat će napraviti novu predstavu, novu muziku, novu knjigu ili izložbu... Kako to naplatiti? Za usporedbu, prisjetimo se činjenice da su još prije deset-petnaest godina novine bile papirnate. Kad su prešle na objavljivanje online, prvo su cijeli sadržaj nudile besplatno. No, ubrzo se pokazalo da većina njih živi od reciklaže tuđih vijesti i reklame. Socijalne mreže postale su alternativni način informiranja, i to je stvorilo zbrku i poplavu lažnih vijesti.
Potvrdilo se da se kvalitetno novinarstvo mora platiti pa su ozbiljni mediji uveli svega nekoliko besplatnih tekstova mjesečno, a cijeli sadržaj dostupan je nakon pretplate. Ali to ide teško, kao utjerivanje duha u bocu. Online mediji barem imaju reklamu kao izvor prihoda. Kultura nema tu mogućnost i neke djelatnosti trebaju sponzore i mecene i u bogatijim zemljama - bila to država ili privatne firme, pojedinci ili besplatni rad samih umjetnika.
Kvalitetna kultura ima svoju cijenu, a pravo kulturno tržište ne postoji i premalo je za preživljavanje, barem kod nas. Male su šanse da se u recesiji koja slijedi kulturna produkcija vrati na staru situaciju, ma koliko loša bila. Ako nas sudbina novina ičemu uči, ulaganje će biti još manje, a prodaja će ići još teže. Posljedica bi mogla biti samoukinuće većine djelatnosti ili, pak, teški amaterizam.
Budućnost kulture ovisi i o tome u kakvu ćemo se normalu vratiti, što će biti nova normala? Ne samo ekonomski, nego politički. Viktor Orbán je već jednom pokazao autoritarni put i pokazuje ga ponovo. Očuvati demokraciju neće biti nimalo lako. Jednom na koljenima, kultura neće tek tako stati ponovo na noge u osiromašenoj državi i siromašnom društvu. Tek će se vidjeti koliko je virus nagrizao i njeno tkivo.
(Jutarnji list/ DEPO Portal/ak)