Pandemija izazvana corona virusom promijenila je mnogo šta u životima pojedinaca, ali i cijelih društava, svijeta općenito. Mnogo toga ne možemo više shvaćati na isti način kao prije pandemije izazvane ovim virusom. O tome bi se mogle, naravno, napisati čitave studije i vjerovatno je da će se pisati. No, ovom prilikom želim skrenuti pažnju na jedan naročit paradoks.

Naime, budući da je riječ o pandemiji, znači da se ona širi globalno, planetarno. Širi se veoma brzo ne znajući za bilo kakve granice: državne, rasne, ekonomske, dobne, rodne i td. Napada podjednako i bogate i siromašne (možda bi se moglo obaviti posebno istraživanje o tome ima li nekog smisla, razloga ili zakonitosti u činjenici da su najsnažnije napadnute najbogatije, odnosno najrazvijenije zemlje). 

Ukratko, virus je u vrlo krakom periodu „proizveo“ jedan aspekt totalne globalizacije, ako je moguće upotrijebiti ovu pleonastičku sintagmu. On je to učinio u našem uveliko već globaliziranom svijetu u kome je pojam globalizacije već duže vrijeme istican kao nužnost i kao vrlina modernoga svijeta. U tome procesu globalizacije – koji nije okončan – učinjene su zastrašujuće „kolateralne“ štete: nestale su ili su pred nestajanjem čitave „manje“ kulture, jezici, običaji i dr. – upravo ono što bogomstvoreni svijet čini bogatim u njegovoj raskoši i raznolikosti. Stoga je globalizacija jedan suštinski nasilnički proces u kulturno-civilizacijskom smislu, makar se ova konstatacija činila nekome i retrogradnom. 

Corona virus je u svemu tome napravio dramatičan prevrat. Na jednoj strani, on je ironijom sudbine „pandemijski globalizirao“ svijet, a na drugoj strani – upravo tom globalizacijom krize izazvane pandemijom on je pokazao koliko je, zapravo, globalizacija ranjiv proce

Globalizacija je u osnovi uspješan izraz žudnje za planetarnom dominacijom malog broja moćnih grupa (korporacija, kultura i td.) posredstvom novca/kapitala, medija, jezika i dr. Iza pojma i procesa globalizacije – koja se uglavnom predstavljala svijetu kao pozitivna i zato poželjna – zapravo je beskompromisni hegemonizam srazmjerno vrlo maloga broja ljudi. Globalizacija je njihov način hegemonijskog potčinjavanja Svijeta. 

Corona virus je u svemu tome napravio dramatičan prevrat. Na jednoj strani, on je ironijom sudbine „pandemijski globalizirao“ svijet, a na drugoj strani – upravo tom globalizacijom krize izazvane pandemijom on je pokazao koliko je, zapravo, globalizacija ranjiv proces, te da je ona u samoj biti stvari proces koji je motiviran i realiziran globalnim interesima profita, interesima koji previđaju i ignoriraju čitav niz važnih etničkih, kulturalnih i drugih posebnosti na kojima se svijet suštinski utemeljuje, u pozitivitetu različitosti. Čovječanstvo je stvoreno u različitostima koje treba da budu podsticaj na upoznavanje a ne na antagoniziranje i poništavanje različitosti, ili posebnosti. Globalizacija kakvu je poveo naš svijet stoga je nasilje nad prirodnim poretkom. Ali, da se vratim „akciji“ corona virusa u vezi s globalizacijom.

Pandemija – dakle kao epidemija na globalnom nivou – destruirala je snažno i iznenadno procese globalizacije i unitarizma. Ona je pokazala – u tome i jest paradoks – da su ljudske zajednice, ili društva – u ovom kontekstu: i države – instinktivno i prirodno upućene na samoodržanje te da u kriznim situacijama ovakve vrste vide globalizaciju čak kao prijetnju vlastitome opstanku. Stoga se ta društva, ili zajednice, na jedan dramatičan, čak na paničan način odriču „mehanizama“ globalizacije, ili unitarizacije evropskoga modela. U suspendiranju „mehanizama“ globalizacije oni vide, štaviše, nužno sredstvo samoodbrane. 

Možda će veći gubitak i od samih smrti biti ozbiljna poremećenost mentalnog zdravlja ljudi koji će preživjeti pandemiju, jer tako drastičan i tako nagli preokret ne može proći bez ozbiljnih posljedica po mentalno zdravlje ljudi

U tom smislu, do jučer je izgledalo nezamislivim ono čemu svjedočimo danas, dakle stanju nastalom sasvim iznenada, prekonoći: da se u cijelome svijetu, naročito u Evropi koja se razvijala i legitimirala kao UNIJA, zatvaraju državne granice za protok roba kakav je bio ranije, za kretanje ljudi itd. Globalizacija i unitarnost primaju smrtni udarac „zaslugom“ nanometarskog virusa. Čak i unutar pojedinih zemalja zabranjuje se kretanje ljudi između regija i gradova. Time je pojam globalizacije, kao takav, relativiziran na zaista dramatičan način, jer ne samo da je na djelu „ponovna fragmentacija“ našega svijeta u smislu zatvaranja državnih granica, nego i na mnogo nižim nivoima – u regijama, u gradovima. Paradoks je tako veliki i temeljit da su stanovnici, bolje reći: individue, ili „bivši“ subjekti zatvoreni u stanove u svojim  soliterima, odnosno u svojim kućama. 

Nije u šoku samo proces globalizacije, nego su suspendirane općenito slobode subjekata i društava uopće, a upravo sloboda kretanja je bila najveća vrijednost svijeta koji poznajemo. Danas je, paradoksalno, u tzv. globaliziranom svijetu najvažnija i najčešća riječ IZOLACIJA, SOCIJALNA DISTANCA. U tome smislu, možda će veći gubitak i od samih smrti biti ozbiljna poremećenost mentalnog zdravlja ljudi koji će preživjeti pandemiju, jer tako drastičan i tako nagli preokret ne može proći bez ozbiljnih posljedica po mentalno zdravlje ljudi.

Ovih godina svjedočimo još jednom važnom i moćnom faktoru otpora globalizaciji – dokazu o tome da je u osnovi neprevladiv „instinkt čopora“, samoživost određenih vrsta zajednica koje, kao zajednice, traže uporište za svoju samoživost i samodovoljnost u više nivoa identiteta: etničkom, državnom, religijskom i dr. Jer, koliko je autentična, na primjer, ideja stvarne globalizacije ako EU decenijama odbija primiti u članstvo Republiku Tursku budući da je ona dominantno muslimanska zemlja?! Tako ideja globalizacije već u samoj sebi sadrži, kontradiktorno, mehanizme isključivosti i antiglobalizacije na osnovu nekih aspekata identiteta. No, da se vratim onom moćnom faktoru otpora globalizaciji koji sam maločas nagovijestio.

Ostaje veliko pitanje kakav će biti naš svijet poslije ove pandemije koja je snažno relativizirala pojam globalizacije i aktivirala „instinkt čopora“. Kao da se „opruga“ razvlačila do krajnjih mogućnosti, a sada djeluje u drugom smjeru – sabija se, povlači...

Naime, u čitavom svijetu snažno i čini se nezadrživo jača desnica, u nekim zemljama čak ekstremna. Ona se posvuda dokazuje i crpi snagu upravo iz „instinkta čopora“, instinkta kojeg pretvara u svoju ideologiju, pa i u politiku. Globalizacija i desnica su apsolutno nespojivi; to su dva neprijatelja antagonizirana do uzajamne eliminacije. Ostrašćeni desničarski pokreti u Evropi, na primjer, snažno su orijentirani na svoje nacionalno/državno zajedništvo, gledajući u drugima – tačnije: u integriranju s drugima – prijetnju samobitnosti u obuhvatnom značenju toga pojma. Isključivost je uslov opstanka desnice; to je njeno najvažnije mobilizacijsko sredstvo. 

Zanimljivo je da danas desnica stasava najuspješnije tamo gdje se ponajdalje otišlo u procesu globalizacije: u zemljama Evropske Unije.

Ostaje veliko pitanje kakav će biti naš svijet poslije ove pandemije koja je snažno relativizirala pojam globalizacije i aktivirala „instinkt čopora“.

Kao da se „opruga“ razvlačila do krajnjih mogućnosti, a sada djeluje u drugom smjeru – sabija se, povlači...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)