Još jedna vijest u bh. javnosti posljednjih dana izazvala je šok, a to je saznanje da je aktuelni zamjenik glavnog tužioca u Tuzlanskom kantonu Jezdimir Spasojević tokom rata, kao Karadžićev vojni tužilac, ispitivao logoraše u Batkovićima. Ovo je prvi obznanio Nihad Ključanin iz Sanskog Mosta, koji je u srpskim zatvorima i logorima proveo oko 500 dana.

Ključanin u intervjuu za DEPO Portal šire objašnjava detalje iz logora Batkovići i ulozi Jezdimira Spasojevića u tome, ali govori i o moralnoj hipokriziji društva u kojem je moguće da suradnici osuđenih ratnih zločinaca i dalje obnašaju visoke funkcije u pravosuđu ove zemlje.

Gospodine Ključanin, nedavno je šira javnost upoznata sa ratnom pričom trenutnog zamjenika glavnog tužioca u Tuzli Jezdimira Spasojevića? Znamo da ste i vi kao ratni logoraš bili pod njegovim "tretmanom". Šta o tome možete ispričati?

Prvog juna 1992. godine sam uhapšen i odveden od strane srpske policije i vojske iz svoje porodične kuće u Sanskom Mostu. Ispitan u policijskoj stanici, zatim sproveden u formirani logor u OŠ Hasan Kikić. Poslije šest dana prebačen sam u logor Betonirku, a onda, mjesec dana kasnije, tačnije 7. jula, prebačen skupa sa još nekoliko logoraša u pritvorsku stanicu Policijske stanice Sanski Most. Tu smo bili zatvoreni do 28. augusta, od kada nas skupa sa logorašima iz logora Krings odvoze u logor Manjaču, gdje ostajemo do 13. decembra 1992. godine. Nakon toga su nas 531 odvojili od ostalih i prebacili u logor Batković kod Bijeljine. Navodno je ovo odvajanje bio uvjet srpske strane za raspuštanje logora Manjača.

Negdje krajem marta 1993. godine počeo je postupak istrage od strane istražnih sudija Vojnog suda u Bijeljini. Mene je saslušao istražni sudija, kapetan Jezdimir Spasojević, i odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Da apsurd bude veći, ja sam samo tri dana ranije preživio masakr koji se desio na prvoj borbenoj liniji, gdje smo kao logoraši odvedeni na kopanje rovova i izvlačenje ranjenih. Tada je stradalo 19 logoraša. Ovo se dešavalo na području Teočaka. Za smrt ovih 19 ubijenih logoraša niko od odgovornih još nije odgovarao. Tada su upravne strukture logora jedan od dva hangara, koji su bili logorske prostorije, pretvorili u pritvorski prostor. Kada je prošlo tih 30 dana, nastavljen je isti tretman kao prije početka istrage, ponovo smo izvođeni na radove, ponovo smo jednako tretirani. Kod svih nas je postojala bojazan da nas poslije ove istrage izvedu pred Vojni sud i izreknu pravosnažne vojne presude. Niko od nas nije se imao pravo žaliti za izrečene mjere pritvora. Takođe smo znali da nas bez ikakve krivnje mogu kako optužiti, tako i osuditi. Neki od logoraša su i presuđivani na kaznu zatvora u trajanju od 19 godina.

Kada ste Vi saznali da je on imenovan na ovu visoku funkciju u Kantonalnom tužiteljstvu Tuzla?

Putem medija sam saznao kako je istražni vojni sudija, kapetan VRS Jezdimir Spasojević, imenovan za tužioca Kantonalnog tužilaštva u Tuzli, što me je iznenadilo na još gori način nego što me je svojevremeno iznenadilo da je vojni tužilac VRS Nebojša Jovanović, u toku rata tužilac u Vlasenici, imenovan za tužioca Okružnog tužilaštva u Bijeljini. Isti taj tužilac Jovanović bio je postupajući tužilac protiv upravnika logora Batković Pajića Dmitrovića i drugih koji su u ovom procesu oslobođeni krivice. Bio sam svjedok u ovom postupku i znam koliko je tužilac bio na strani optuženih. Osjećao sam se kao da sam ja optuženi, a da je upravnik logora Đoko Pajić svjedok. Napominjem da je Pajić bio upravnik logora kada su logoraši stradali 26. marta 1993. godine u rejonu borbenih dejstava na Majevici.

Zna se da je Spasojević bio jedan od onih koji je surađivao direktno i sa licima osuđenim za ratne zločine, poput Biljane Plavšić. Kako komentirate pravni i moralni aspekt u kojem je on sada, između ostalog, tužilac za ratne zločine i to na teritoriji Federacije BiH?

Apsurdno je očekivati od ljudi koji su bili u strukturama vojnih tužilaštava i sudova tokom stvaranja Republike Srpske da budu na strani prava i pravde. Imajući na umu da je taj entitet stvaran najgorim oblicima ratnog zločina protiv čovječnosti i genocida, što je i dokazano haškim presudama najodgovornijim u strukturama civilnih i vojnih vlasti, mislim da nije logično da ga VSTV imenuje na pozicije u pravosuđu ove države. Osim ako i neki članovi VSTV-a nisu u službi negiranja zločina, a time i aboliranja svih onih koje imenuju. Poslije ovakvih imenovanja, svjedoci žrtve ratnih zločina će dobro razmisliti da li će više uzeti učešća u svjedočenjima. Ja ih sve ovom prilikom molim da ne odustaju i da odlučnije idu i govore istinu i samo istinu. Neka to bude naša borba za istinu i pravdu, u koju smo vjerovali čekajući svoju slobodu, dok smo bili u logorima i zatvorima.

Kako tumačite zakašnjelu reakciju javnost na samo imenovanje Spasojevića na ovu funkciju? Da li su udruženja logoraša imala ovu informaciju?

Kada smo davne 1996. godine formirali Savez logoraša BiH, formirali smo ga sa ciljem borbe za istinu za koju bi se borili svjedočenjem na sudovima ove države. Danas bivši logoraši imaju dva saveza, jedan je državni, a drugi federalni, čiji je jedan predsjednik trenutno u tromjesnečnom pritvoru. Savezi i pojedina udruženja logoraša postali su organizacije pojedinaca koji nikad nisu svjedočili ni u jednom sudskom predmetu gdje su optuženi odgovorni za počinjenjene zločine. Očekivati od njih da dignu svoj glas protiv imenovanja ovakvih kao što su Spasojević i drugi, nemoguće je. Oni su tu da budu na usluzi aktuelnoj izvržnoj vlasti i tako dobiju novčanu crkavicu za udruženje i svoje lične potrebe.

U Tuzli postoji bojazan da imenovanje ovakvih osoba može imati posljedice i kada je u pitanju odnos prema prošlosti... Ove godine je 25- godišnjica Srebrenice i zločina na tuzlanskoj Kapiji, istovremeno imamo stalne pokušaje historijskog revizionizma. Sada u Tuzli imamo zvanično tužioca koji je bio (i vjerovatno je još uvijek) na strani onih koji negiraju genocid i zločine agresora u BiH. Kako vi to tumačite? Imamo li mi tu „crvenu liniju“ koju treba braniti po svaku cijenu?

Žrtve zločina, svjedoci, moraju i 25 godina poslije rata učiniti sve da se dođe do pravosudne istine o ratu i agresiji na državu BiH. Svjedoci samo da se ovdašnja javnost privikava na izjednačavanje žrtava i njihovih zločinaca, a sve tobože radi mira. Želi se dobiti na vremenu tako što bi što manji broj počinalaca zločina sudski odgovarao za ono što su počinili. Vrijeme nije saveznik pravde i istine te se bojim da mnogi zločinci neće dobiti priliku da na sudovima ove države kažu ko im je dao zadatak da otvaraju logore, siluju, ubijaju i progone sve one koji nisu njihove vjere i nacije. Nekaženjen zločin ostaje zalog za budućnost nekih novih zločina kako bi zacrtani i nedovršeni nacionalni projekti stvaranja etničkih čistih prostora bili konačno završeni.

Nadam se da buduća pokoljenja sa ovih prostora nikada više neće završavati u logorima, masovnim grobnicama, da nikada više svojim životima neće svjedočiti o ostvarenju suludih fašističkih ideja. Da bi to bilo moguće, pravosuđe ove države mora imati moralne, profesionalne tužioce, nikako ne ove poput Jezdimira Spasojevića.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ak)