Izvor: slobodnadalmacija.hr

U Ljubljani je u 77. godini umro Uwe Frank Laysiepen, u umjetničkom svijetu poznat kao Ulay.

Taj pionir polaroidne fotografije i jedna od središnjih figura umjetničke avangarde sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća umro je od karcinoma u glavnom gradu Slovenije gdje je sa suprugom Lenom živio posljednjih 11 godina i gdje je pripremao svoju iduću veliku izložbu koja će se, bez njega, otvoriti iduće godine u Stedelijk Museumu u Amsterdamu, gradu njegove mladosti.

Tužna je

Taj, kako je sam za sebe govorio, najpoznatiji nepoznati umjetnik, svoju slavu djelomice zahvaljuje i 12-godišnjoj vezi s Marinom Abramović no nakon njihova raskida, ona se - koristeći i njegove radove! - vinula u zvijezde, a on se sklonio u izolaciju, daleko od glamura koji i danas prati njegovu bivšu dragu.

“S velikom tugom primila sam vijest o smrti Ulaya, moga prijatelja i bivšeg partnera”, kratko je na Instagramu objavila Marina Abramović.

Njena suzdržanost u objavi nije neobična uzme li se u obzir da je bivšem partneru morala isplatiti 250 hiljada eura plus troškove suđenja, nakon tužbe u kojoj je tražio da mu Abramovićeva isplati honorar za korištenje svih zajedničkih umjetničkih djela.

Sud u Nizozemskoj u kojoj se ovaj osebujni par i upoznao, stao je na stranu Ulaya, a naknada koju je dobio uvelike mu je pomogla da se devet proteklih godina nosi sa zloćudnom bolesti s kojom je ipak u konačnici izgubio bitku.

O toj borbi je slovenski redatelj Damjan Kozole snimio dokumentarni film "Projekt: Rak" u kojem su prve scene snimljene u novembru 2011. na Onkološkom institutu u Ljubljani, gdje se Ulay spremao na kemoterapiju.

Mrzim biti bolestan

- Vidite, ja sam umjetnik tijela - kazao je Ulay u jednom od svojih posljednjih intervjua, napravljenom upravo u bolnici Ljubljani.

- Stoga mrzim biti bolestan. A evo, upravo su mi kazali da mi je mozak dehidrirao, zovu to hipovolemijom. Zaista je to ironično jer sam svaki dan pio četiri litre vode...

U tome se intervjuu prisjetio i svoga ranog djetinjstva u rodnoj Njemačkoj obilježenog traumom Drugoga svjetskog rata, ali i činjenicom što je vrlo mlad u samo godinu dana izgubio i oca i majku te se s 15 godina morao sam uzdržavati, bez igdje ikoga, u zemlji koja se teško izvlačila iz osjećaja krivnje.

Ulay je s 14 godina upoznao fotografiju zahvaljujući poklonu svoga oca koji mu je dao mali fotoaparat Harmonica.

- Kad sam imao 20 ili tako nešto godina, prvi sam put usmjerio kameru na sebe, rekao je te podcrtao da je to bio najvažniji trenutak njegove karijere umjetnika koji je koristio kameru kao sredstvo za dokumentiranje, izazivanje i samoizražavanje na načine koji su bili radikalni za to vrijeme.

Ulay nije imao dlake na jeziku ni u odnosu na grad u kojem je odlučio živjeti na kraju svoga puta.

“Slovenci su seljaci, vrlo pristojni ljudi, ali svejedno seljaci”, kazao je u intervjuu prije par godina.

Slovenci su seljaci

“Previše su zadovoljni onim što jesu, ali vrlo su dosadni. Postoje i vrlo dragi ljudi i jako obrazovani ljudi u Sloveniji, ali ja nisam baš društvena osoba. Volim svoju ženu, zato sam i došao u Ljubljanu, imamo predivno imanje ondje, ali ipak putujemo cijelo vrijeme...”

Godine 1968., napustio je depresivnu Njemačku i otišao u Nizozemsku u kojoj je vladala vrlo liberalna klima.

- Otišao sam u Amsterdam i ondje sam oživio. Nisam želio postati inženjer ili liječnik, stoga sam postao umjetnik. Imao sam sreće; upoznao sam se s polaroidnom fotografijom i sebe sam koristio kao model za promatranje promjena identiteta, a to je središnje pitanje moje umjetnosti - kazao je Ulay.

Već godinu dana nakon dolaska u Amsterdam, Ulay je počeo pisati aforizme i poeziju o identitetu, a potom se ozbiljno posvetio fotografiji koju je kombinirao s pisanjem, ne znajući kamo će ga to odvesti.

- Mislim da je identitet, da se poetski izrazim, prekrasan, lomljiv, mali jedrenjak otisnut na nepreglednom, uzburkanom oceanu, ali sa sidrom veličine tankera - kazao je Ulay.

Pitanje identiteta

- Vrlo sam oprezan s pitanjem identiteta, nikad ne sudjelujem u nacionalnim smotrama, izložbama, predstavljanjima, manifestacijama. Primjerice, na venecijanskom Bijenalu sudjelovao sam u međunarodnim paviljonima, ali ne i u nacionalnom. To sam uvijek odbijao - rekao je.

- Nikad nisam kršten, nemam svoju religiju, nisam vezan niti su me ikad povezivali s nekom crkvenom ili političkom institucijom, cijeli život sam jako pazio da se takvo što ne dogodi - dodao je.

Izbjegao sam vojnu obvezu, to je bio dio razloga zašto sam napustio Njemačku, željeli su me poslati na odsluživanje vojnog roka.

Nikad nisam završio školu, nemam formalno obrazovanje, samouk sam. Nikad nisam imao nikakav ugovor s bankom, nikakav kredit, najam, zajam, nikad nisam posjedovao nekretnine - zaključio je Uwe Frank Laysiepen, poznat jedino kao Ulay, “umjetnik koji je pomicao granice”, kako je objavio New York Times uz vijest o odlasku umjetnika koji “više nije prisutan”.

‘To nije bilo zdravo, ali me je činilo snažnijim‘

Marina Abramović o Ulayu je svojedobno rekla: "Potrebno je mnogo vremena, vjerovatno cijeli život, da bi se razumio Ulay.“

Ulay je Marinu Abramović upoznao u Amsterdamu, a rastali su se nakon velikog projekta 'Ljubavnici: Hod po Zidu' na samome Kineskom zidu.

U njihovim zajedničkim djelima od 1976. do 1988. godine ispitivali su granice izdržljivosti ljudskoga tijela međusobno se šamarajući, šokirajući i provocirajući publiku.

Ulay je govorio: "Tijelo je medij izražavanja, a paradoks je to što sam ga ja nastojao autodestruktivnim performansima, zapravo – poništiti. Bilo je to divlje vrijeme i puno sam se ozljeđivao.

Ono što sam radio s Marinom Abramović bilo je unakazivanje, autoagresija. To nije bilo zdravo, ali učinilo me snažnijim. Kao što je govorio Nietzsche, ono što vas ne ubije…“

U 90 dana prohodali 2500 kilometara

"Ljubavnici: Veliki zid“ djelo je koje je označilo kraj veze i suradnje Marine Abramović i Ulaya. Krenuli su s različitih krajeva zida – ona od Žutog mora, a on iz pustinje Gobi – prehodavši tako u 90 dana 2500 kilometara.

Tijekom priprema za projekt, Ulay se zaljubio u kinesku prevoditeljicu koja je s njim zatrudnjela, a kasnije se za njega i udala. Marina nije bila voljna razmotriti oprost.

Na Zidu su se 1988. zadnji put zagrlili i više se nisu vidjeli sve do 2010. godine na performansu Marine Abramović „Umjetnica je prisutna“ u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.

Marina Abramović tri je mjeseca izvodila performans u kojem je za stolom nepomično i satima bez riječi gledala posjetitelje u oči.

Došlo ih je preko stotinu tisuća... No kad je za njezin stol sjeo Ulay, umjetnica se slomila i zaplakala.

(slobodnadalmacija.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)