Uh, ponovo me čeka električna, pardon zubarska stolica. Šta li će mi sada raditi kada sa godinama  imam sve manje stomatolozima zanimljivih objekata?

Dok mi ljubazna, slatka asistentica cvrkuće da će se macan s maskom na licu, koji me strelja prijetećim tamnim očima, malo igrati s kamencem na mojim preostalim dvicama i tricama, panično uključujem vijugicu u glavi za sprovođenje plana A. Plan B je za, ne daj Tito i bože, rezervu. Bogato iskustvo kazuje da mi da plan B uglavnom nije bio potreban u borbi protiv bušilica, svdrla, injekcija kojim su mi prijeteli u tim uporištima dentista.

Plan A je jednostavan i efikasan. Dok dušmani s maskama na licu prilaze mojim, od straha ukočenim ustima ubrzano razmišljam o stvarima koje me ljute i zabrinjavaju. Tako, kao nekadašnji Valterovi ilegalci, pokušavam duhovno pobjeći od teške stomatološke torture. Kao, recimo, ovako. Godinama me izluđuju te dvije škole pod jednim krovom u Federaciji BiH. Kao djeca se međusobno ne razumiju kada govore kruh i hljeb ili decembar i prosinac, pa ih je bolje držati razdvojene. A, nedavno čitam da su iz neke ruske raketne baze poletjeli novi astronauti ka onoj ISS međunarodnoj svemirskoj stanici. U uskom kosmičkom vozilu nerazdvojeno se smjestili ruski, američki i japanski stručnjak što će nas mjesecima kužiti iz plavih visina.

Biće gore među zvijezdama kao jedan tim, jedna porodica. A, šta ako Sjeverna Koreja ispali neku raketu, ne prema svemiru, nego prema Americi ili Japanu. Šta ako izbije rat? Šta ako iza te Koreje stanu Kina i Rusi?

Kako će onda oni u vasioni živjeti skupa? Da li će zaratiti? Kako će voditi bitke? Ako ne budu vojevali, hoće li biti izdajnici, dezerteri? Imaju li plan za hitnu evakuaciju? Koja raketa će ih vratiti u ratni pakao? Da li će ljubav i odanost  prema domovini biti jača od šansi koje im se pružaju. Jer, oni se mogu izvući iz atomskih belaja i oblaka što će opustošiti kuglicu zvanu Zemlja. Iz beskonačnih prostranstva pratiće živi prenos uništavanja civilizacije, kao što je svijet svojedobno pratio razaranja u našoj domovini. Slike iz naših ulica i sokaka činile su TV programe napetijim, zanimljivijim. Baš kao nama do jučer s onim kadrovima iz Sirije, Iraka. Srećom, ima toga još, ima rata, neće biti dosade uz digitalne ekrane dok merakamo uz pivo i mezetluk.

Molim, pomaknite jeziku na desnu stranu, prekida duboki glas moju napetu analizu. Ali, ne dajmo se zbuniti, idemo dalje iako u glavi zvoni onih hiljadu obrtaja u minuti prokletog zubarskog svrdla.

Ili, kako to, nastavljam kontati, da se ne može bez razdvojenih škola u našem vilajetu, a može sa jedinstvenim, nerazdvojenim oružanim snagama BiH? Zašto nemamo tri kasarne pod jednim krovom? Ili kako vojaci razumiju zapovijedi gospon oficira iz srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog korpusa. Treba li im prevoditelj?

Molim, ispljunite! Hvala!

Nego šta bi bilo, da puj baksuzluka, opet kod nas zapuca, kako nam neki crtaju budućnost? Kako bi se ponašale Oružane snage Bosne i Hercegovine? Da li bi prošli s našom vojskom kao birvaktile sa JNA? Ko bi koga razoružavao, a ko bi razvozio banane oko Sarajeva, kao u onim mjesecima devedesetih?

Hej, ba, šta ti je, šta lupetaš samom sebi?! Korim se i tješim da ima visokih i sličnih predstavnika koji su o svemu tome na vrijeme razmišljali. Neće nas međunarodna zajednica opet pustiti niz vodu. Znam to sigurno. Evo, koliko joj stalo do nas najbolje se vidilo po onim dosadnim akcizama. Na ljubazno insistiranje stranih komesara sijedili su naši zastupnici do zore da bi usvojili nekih pišljivih 15 feninga povećanja putarina. Izmučiše ljude za sitniš! Ili, vidi sada kako se trude neke diplomatske kvinte i finte da bi sačuvali onu trojicu stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, ili da bi zadržali još nepodijeljenu cjelinu zemljišta i šuma Bosne i Hercegovine i spriječili da  postanu vlasništvo  entiteta u podijeljenoj  državi. Ja, što  možemo zapetljavati. Hvala strancima što nam u tome pomažu ili odmažu.

A, brine me i onaj nagli razvoj vojne industrije u BiH. Najavljuju još jedno preduzeće ubojitih sredstava u Vogošći. Kao potražnja za tim produktima je na svim stranama svijeta sve veća. Biće izvoza, biće deviza. Eto BiH razvoja. Vidi samo kako ide u Konjicu. Ne mogu da naštacaju municije raznih kalibara. Svi oduševljeno broje milijarde metaka i rekordne milione KM zarade. A, niko ne broji da je svaki metak više, jedan život manje. Koliko li je samo sudbina na Bliskom istoku, a i dalje obojilo metalno zrno iz grada pod izvorom Neretve?

Oprostite, sada jezik na lijevu stranu. Ostao je posljednji zub, brunda mi majstor, čini mi se, kompresora u mojim ustima.

Ja, čudim se našoj raji što guta one rijaliti programe. Bio ljetos kod doktorskim titulama ovjenčanim jarana. Nismo gotovo riječ progovorili. Samo smo pijuckali i kužili nekakve zadruge. Ljudi najniže inteligencije, obrazovanja i ponašanja postali idoli i mojim akademskim prijateljima. TV čini čuda baš kao i ovdje u Holandiji. Još nisam zaboravio kako  je tri miliona ljudi  napeto pratilo da li će se neki pjevač konačno odlučiti i oženiti. Sedmicama ranije mučio je raju svojim kolebanjima. Kao ne sviđa mu se ovaj, a za onim mu ne igraju leptirići u stomaku. Konačno je do finalne emisije dogurao sa dvojicom mršavih momaka, koji su puni nade lepršavo kao mlade stajali pred ortalom.  Radosno je objavio da je imao i seks sa tananom dvojicom. I na kraju  razočarao naciju, ne znam da li i kraljevsku porodicu, odlukom da će i nadalje biti neženja. Ali da će uvijek voliti dečke.

Hvala vam, gotovi smo. Za datum kontrole dozvolite se dogovoriti sa asistenticom.

Dok jezikom prelazim preko očišćene zubne cakline, čudom se čudim kakve misli mogu pasti čovjeku na pamet dok ga strah prikiva za stomatološku stolicu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/jk)