Ljudi umiru od virusa jer ne žele da ih prime u bolnice; ljekari umiru od iscrpljenosti jer rade po nekoliko smjena bez odmora, zbog toga što ih je premalo; ljudi uzalud traže pomoć i stoje u redovima čekajući da ih testiraju. To su samo neke od scena haosa i očajanja koje se svakodnevno mogu vidjeti širom kineske provincije Hubej, regiona koji je gotovo odsječen od ostataka Kine i svijeta.
Hubej je epicentar epidemije novim virusom tipa korona, koji se pojavio u decembru, a izgleda da je Kina spremna da žrtvuje njenih 60 miliona stanovnika, kako bi spriječila da se dalje širi smrtonosna zaraza.
Iako su slučajevi zaraze zabilježeni širom planete, najveće posljedice se osjećaju u Hubeju.
U tom regionu je zabilježeno čak 97 odsto smrtnih slučajeva od nove bolesti, a i 67 odsto ukupnog broja zaraženih.
Bilans, koji se svakim danom povećava, pokazuje kako je lokalni zdravstveni sistem preplavljen brzoširećim patogenom, što čini čak i najosnovniju njegu nemogućom. Osim toga on pokazuje i tešku cijenu u vidu ljudskih života, koju plaća region koji je postao najveći svjetski karantin, kada ga je Kina zatvorila 23. januara, kako bi zaustavila dalje širenje virusa, piše Blumberg.
Stopa smrtnih slučajeva u Hubeju, provinciji poznatoj po fabrikama automobila i auto-dijelova, kao i glavnom gradu Vuhanu, iznosi čak 3,1 odsto, dok je u ostatku Kine 0,16 odsto.
– Da provincija nije zapečaćena, neki ljudi bi išli svuda po zemlji u pokušaju da nađu pomoć i čitavu naciju bi pretvorili u oblast pogođenu epidemijom. Karantin je donio mnogo poteškoća za Hubeji i Vuhan, ali to je bila ispravna odluka. To je kao da ratujete – neke stvari su teške, ali moraju da se urade – rekao je Jang Gonguan, bivši zamjenik direktora kineskog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.
Vuhan, koji je dom za nekih 11 miliona ljudi, jedan je od razvijenijih kineskih gradova, ali nije na nivou metropola Pekinga, Šangaja i Guangžoua. On ima dobre bolnice, ali nema resurse kao metropole.
U ranim danima širenja zaraze, lokalni zvaničnici nisu brzo reagovali, ali su i prikrivali i umanjivali ozbiljnost situacije, što je i doprinijelo da patogen cirkuliše među ljudima koji nisu ništa znali.
Skala krize je postala jasna široj javnosti tek kada su Kinezi pošli na masovna putovanja zbog proslave Lunarne nove godine.
Bolnice u Vuhanu i okolini su već bile pretprane, a zalihe na isteku, a sa uvođenjem karantina, maske, zaštitna odjela, lijekovi i dezinfekciona sredstva sporo su stizale.
– Savjetovali su nas da na štedljiv način koristimo maske, rukavice i zaštitnu odjeću i izbjegavamo da pijemo vodu kako ne bismo morali u kupatilo, što bi zahtjevalo promjenu zaštitne odjeće – rekla je jedna ljekarka.
Dok je kineska vlada 2. februara poslala osam teretnih vozila za isporuku 58 tona zaliha u Vuhan, a donacije stizale iz svih krajeva svijeta, nestašice u tim ključnim danima – u kombinaciji sa brzim širenjem virusa i naglim porastom broja pacijenata koje su bolnice odbijale zbog nedostatka prostora – imale su pogubne posljedice.
Između 23. januara i 4. februara, broj zvanično zabilježenih smrtnih slučajeva od korona virusa u Hubeju porastao je za preko 25 puta. Strahuje se da su brojni slučajevi vjerovatno ostali neprijavljeni, jer nisu bili primljeni u bolnicu na vrijeme da im se utvrdi dijagnoza.
Dok slučajevi zaraze u provinciji Hubej svakodnevno rastu na hiljade, infekcije usporavaju u ostatku Kine; to je rani znak da je agresivno zadržavanje ljudi u karantinu možda uspjelo da ograniči širenje korona virusa u zemlji i širom svijeta.
– Karantin je bio prava stvar za dobrobit šireg stanovništva. Neki mogu da kažu da je Hubej bio žrtvovan, ali je zapravo spriječio širenje na druga mjesta – rekao je jedan ljekar.
Ipak, radi se o karantinu nezapamćenih razmjera. U Liberiji je 2014. godine siromašno naselje sa oko 70.000 ljudi bilo blokirano tokom epidemije ebole, što je izazvalo nasilne nerede.
Kako se ovaj karantin u Hubeju nastavlja bez kraja na vidiku, postavljaju se etička i zakonska pitanja.
– Karantin je možda potreban da se obuzda širenje virusa, ali morate da obezbijedite da u tom mjestu ima dovoljno medicinskih resursa. Zaključavanje ne bi trebalo da znači da grad ostane napušten, a ljudi prepušteni sami sebi da prežive ili umru sami – rekao je Žang Ćianfan, profesor prava iz Pekinga.
Izvještaji smrtnim slučajevima koji su mogli da budu spriječeni, ali nisu zbog karantina, kruže KInom, rekao je Janžong Huang, direktor Centra za globalne zdravstvene studije na Univerzitetu Seton Hol u Nju Džerziju.
Upoređujući „drakonske mere“ u Hubeju sa masovnim nadzorom koji preovlađuje u Kini, a koji mnogima na zapadu izgleda nepodnošljivo, rekao je: „Ako pitate Kineze, osam od devet će reći da mogu sa tim da žive“.
Iako je Peking poslao 8.000 medicinskih radnika u Hubej, a izgrađene su i dvije bolnice, region i dalje pati od nedostatka zaliha lijekova i medicinskog pribora.
– Situacija se popravila, ali i dalje smo pretrpani poslom i po cijele dane sprovodimo testove i mučimo se da ih obavimo. Mislim da još nismo dostigli vrhunac epidemije – rekao je jedan ljekar.
Ipak, mnogi Kinezi koji žive u Hubeju, čak i oni čiji su članovi porodice bolesni, kažu da ne krive nikog.
– Ne krivim nikoga, kad odrastete u Kini naučite kako sistem funkcioniše – rekla je Džon Čen koja je satima čekala da testira bolesnu majku.
(Blic.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)