Prethodne nastavke feljtona "Politika u doba rata i mira" možete čitati ovdje.
Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
POKUŠAJI DEBLOKADE: Ljeto '92. je bilo doba našeg navikavanja na rat. Bitka za grad bila je u punom jeku, dok su slike užasnih stradanja građana postajale naša svakodnevnica. Svjetski reporteri, predovođeni slavnom Christianom Amanpour sa CNN-a, izvještavaju o ratnom užasu u srcu Evrope. Nastavlja se egzodus stanovništva, ljudi bježe na sve moguće načine, preko organiziranih konvoja do individualnih odlazaka i ratnih profitera koji masno zarađuju na tuđoj muci.
Grad je pod opsadom, ali je bilo raznih načina kako se može pobjeći iz njega. Uskoro je uspostavljen i zračni most pod kontrolom međunarodnih vojnih snaga sa sarajevskog aerodroma. Jedan odlazak kojeg se dobro sjećam je onaj u kojem iz grada odlazi, kako bi se spojio sa porodicom, moj prvi urednik u životu, filmadžija i profesor animacije Midhat Ajanović.
U gradu vladala nestašica hrane i vode, humanitarna pomoć postaje način preživljavanja građana. Vojska je bila nešto organiziranija i tamo se može dobiti koji obrok više.
Već sam bio u štabu Teritorijalne odbrane i radio na poslovima vojne propagande. Tih dana sam i najčešće spavao u kancelariji štaba. Bila je to zgrada na Ciglanama (današnja Poreska uprava FBiH), koju se često gađali sa neprijateljskih linija, ali je zbog svog zavučenog položaja bila relativno sigurna. Često smo danju, ali i noću mogli čuti zvuk granata koje bi prelijetale tu zgradu.
Juna '92. Armija BiH pravi plan, prvi veliki plan za deblokadu Sarajeva, u koji se ušlo sa ogromnim moralom vojske. Akcija je krenula već između između 6. i 8. juna i trajala je desetak dana, ali nažalost nije uspjela. Srpske snage su očito svojim kanalima imale tu informaciju i spremno su dočekale napad. Armija BiH je imala velike gubitke u tim borbama; sarajevska mladost, koja je gotovo goloruka jurišala na rovove pune naoružanja, masovno je izginula u ovim borbama. Bilo je tu grešaka naših neiskusnih komandanata u procjenama snage neprijatelja.
Neuspjeh ove akcije vrlo je negativno uticao na moral vojske, ali i na same građane. Svi smo postajali sve svjesniji da se obruč oko grada neće lako razbiti i da će se život u opsjednutom gradu nastaviti.
Nakon posjete francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda, ali nekih poteza UNPROF-a u BiH, uslijedilo je još veće razočarenje; oko BiH i Sarajeva su se vodile prljave političke igre u kojima su životi građana najmanje bitni. A sama opsada Sarajeva je bila sve vrijeme jedna velika politička igra i bili smo taoci te igre.
Krajem jula snage TO pokušale su izvesti novi proboj linija, ali su ponovo doživjele neuspjeh i velike ljudske gubitke. Posebno veliki gubici bili su u akciji napada na Poljine. U štabu TO prave se izvještaji o tim gubicima; iz njih je tada bilo vidljivo da su najveći ljudski gubici u ratu bili upravo tih prvih mjeseci rata.
DERENEK DO SABAHA: Sjećam se kad su me jednom iz štaba poslali na Radio 99, kako bi uoči jednog od pokušaja proboja linija oko Sarajeva pripremili poseban program, koji je trebao biti u funkciji podizanja morala vojske, ali i samih građana. Gost radijskog programa, dok su se puštale pjesme o Sarajevu, bio je Muhamed Kreševljaković, tadašnji gradonačelnik Sarajeva. Kasnije su u studio stigli Juka Prazina, Dragan Vikić, Salih Džidić zvani „Atom Mrav“ i nekoliko drugih komandanat sa ratišta. Oni su u studio stigli manje-više neplanirano, ali niko od novinara im nije smio ništa prigovoriti zbog toga. Bilo mi je čudno kako komandanti nisu sa svojim vojskom dok traju posljednje pripreme za napad, ali opet, mislio sam, znaju ljudi šta rade u ratu. Ipak su oni bili perjanice naše odbrane.
Tog ljeta se u okviru Štaba TO formirala i umjetnička česta u koju su ušli brojni umjetnici Sarajeva; ponajviše su se tražili muzičari kako bi mogli vojsci dizati moral svojim nastupima po jedinicama i na prvim linijama odbrane.
U štab se dobrovoljno prjavila slikaraka iz Čapljine Mirsada Baljić i ona je dosta radila na razvoju i aktivnostima umjetničke čete. Imala je i ideju o velikoj izložbi likovnih umjetnika i pomogao sam joj oko toga. Tu je bila vrlo aktivna i akademska kiparka Alma Suljević. Izložba, za koju sam predložio naziv,„Umjetnici Sarajeva za slobodnu BiH“, otvorena je u septembru '92. godine.
Umjetnost je bila važna u gradu pod opsadom. Radili su se razni programi u Kamernom teatru 55 i bili su vrlo posjećeni. Dubravko Bibanović, moj životni prijatelj, već u maju te godine pokrenuo je, zajedno sa Safetom Plakalom i uz učešće Gradimira Gojera, novo pozorište - SARTR. Po Plakalovom tekstu „Sklonište“, Bibanović je režirao prvu ratnu predstavu u Sarajevu. Premijera je bila 6. septembra u podrumu Pozorišta mladih. Za sve nas koji smo tu noć bili tu, bio je to događaj zauvijek zapisan u našoj memoriji rata i opsade.
Ta predstava je tokom rata imala svoja brojna izvođenja i postala je jedan od simbola otpora grada putem umjetnosti, te je ohrabila i druge da krenu sa svojim umjetničkim projektima uprkos ratu i opsadi.
PRELAZAK U GLAVNI ŠTAB: U augustu je došlo do vojnih promjena i Teritorijalna odbrana Sarajeva postala je Prvi korpus Armije BiH. Ali ja već nisam bio tu. Početkom tog mjeseca našao me E.S. i predložio da vidimo mogućnost kako bi se napravio Filmski arhiv unutar Armije BiH. Ideja je bila da se filmska kuća „Bosna film“, koju je prije rata vodio Bakir Tanović i u kojoj je E.S radio, mobilizira i stavi u funkciju vojne filmske kuće za snimanje ratnog arhivskog materijala.
Otišli smo do Fahrudina Radončića, koji je tu vrijeme bio šef kabineta komandanta Armije BiH Sefera Halilovića, i predložili tu ideju. Tako je nastao FAOS (Filmski arhiv Oružanih snaga); Tanović je postao načelnik, E.S. izvršni producent, dok je moj zadatak bio briga o programu.
Na istom sastanku je došlo do još jedne ideje koja je vrlo brzo realizirana. Pri Glavnom štabu je postojala neka inormativna agencija koju je vodio Zdravo Grebo i nekolicina drugih tadašnjih sarajevskih intelektualaca. U Glavnom štabu nisu bili zadovoljni sa njima, pa se Radončić raspitao može li jezgro predratne redakcije „Slobodne Bosne“ da preuzme taj vojni zadatak. Smatralo se da tu službu trebaju obavljati novinari od zadatka, a ne tadašnji akademski profesori i suhoparni intelektualci. Vrlo brzo nakon toga formiran je PRESS Centar Armije BiH, koji je vodio moj kolega iz redakcija „Valter“ i „Slobodne Bosne“, a čije sam ime predložio Radončiću, Nerzuk Ćurak. On je jedini među nama imao neku vezu sa vojskom, jer je završio Odsjek Odbrane i zaštite na FPN-u.
FAOS je bio smješten u Skenderiji, u klubu Colegium Artisticuma. Tamo smo okupili ljude iz „Bosna filma“, ali i druge filmske radnike, ali i ne samo njih. Bili su tu još Dragan Resner, Haris Prolić, Senadin Musabegović, Jan Beran mlađi, Muhamed Bakarević, Suad Muzurović, Smail Tokić i drugi.
U to vrijeme su mladi studenti režije, Dino Mustafić i Danis Tanović, već snimali samostalno svoje kratke propagandne spotove za jedinice Armije BiH i htjeli smo i njih dvojicu pozvati u FAOS. U prvo vrijeme Bakir Tanović je, zbog nekih ranijih porodičnih i drugih animoziteta, bio protiv njihovog dovođenja u Filmski arhiv, ali smo ga uspjeli nagovoriti, te su se i njih dvojica uskoro pridružili ekipi
KAKO SMO SNIMALI RAT: Snimali smo filmsku dokumentaciju sa prvih linija ratišta, ali se pratio i život opsjednutog grada. Mustafić i Tanović su radili ponajviše kratke video propagandne spotove, ali su tu počeli raditi i svoje prva autorske dokumentace. Haris Prolić počeo je rad na svome art dokumentarcu „Smrt u Sarajevu“. Opema za snimanje je bila skromna, pa su se koristile amaterske i poluprofesionalne video kamere. Snimanje na prvim linijama je bilo riskantno, tako da su to radili mlađi. U tome se posebno isticao Jan Beran mlađi, koji je sa terena donosio video zapise neposrednih borbi, gotovo prsa u prsa.
Tu je bila jedna filmska 35 mm kamera i nešto malo filmske trake, sa kojom smo Dragan Resner i ja bilježili događaje koji su smatrani najvažnijim za arhiv. Štedjeli smo traku i pomalo bilježili događaje, od borbi do scena preživljavanja građana, njihovu borbu za život, čekanje u redovima za vodu, ili scene uništavanja drveća u gradu za potrebe grijanja uoči zime koja je stizala. Osim ove filmske kamere koja koja je snimala rat i opsadu, bila je tu još jedna sa kojim je fotograf i reditelj Šahin Šišić snimio svoje dokumentarno remek-djelo „Planet Sarajevo“.
Bili smo jedina ekipa koja je filmskom kamerom snimala dolazak generalnog sekretara UN-a Boutrosa Ghalija u Sarajevu oko Nove '93. godine. Tada je Ghali izviždan dok je izlazio iz zgrade Predsjedništva, a ponajviše zbog njegove izjave da Sarajevu i BiH ne treba vojna intervencija, jer „ima mjesta u svijetu gdje ljudi puno više stradaju“.
Ovaj filmski materijal nikad više nisam vido jer je kasnije poslat na razvijanje u zagrebački „Jadran film“ i nikad više nije vraćen u Sarajevo.
JESI LI TI NAŠ?: Za sva ova snimanje bilo je potrebno gorivo za vozila. Prvi korpus je imao jaču logistiku, pa smo mi iz Glavnog štaba morali ovaj problem rješavati sa njima. Tu nam je pomogao pomoćnik za informisanje i moral u Prvom korpusu Dervo Harbinja. Ratna logistika u velikoj mjeri išla je preko njega.
Jednog dana sam otišao do njega po istom zadatku. Ali njega više nije bilo u kancelariji korpusa u ulici Danijela Ozme. On je preko noći prekomandovan za Goražde i njegove poslove oko logistike u Prvom korpusu preuzeo je R.Z., koji je kasnije rat završio kao general Armije BiH.
Ušao sam i pozdravio sa „dobar dan“, ali on je, onako zgrčen u hladnoj kancelariji, odgovorio „Selam alejkum“. Kako sam rođen u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici, nije mi to smetalo i odgovoroio sa „Alejkum selam“.
Počeo sam da objašnjavam ko sam i šta radim, i kako smo imali dobru suradnju sa njegovim prethodnikom, ali tu me je on oštro prekinuo:
- Zato smo ga i smijenili što je dobro surađivao sa takvima poput tebe.
I onda mi se preko stola zabio u lice i počeo da agresivno pita:
„Jesi li ti naš? Jesi naš?!“.
Bilo je to previše, nagnuo sam se na isti način kako i on preko stola prema njemu:
- Jeste li Vi naši?
Od nafte za filmska snimanja više nije bilo ništa. Izašao sam iz njegove kancelarije kao popišan. Krenula je, kao što bi se u komunizmu fino kazalo, „idejna diferencijacija u vlastitim redovima“. Na one koji „selamaju“ i one druge, bilo koje vjere bili.
U narednom nastavku: Kako smo radili državni tajni propagandni projekat koji je prije nego što je izašao na svijetlo dana bio zabranjen.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)