Vjeruje se da je bosanski zmaj neumrli i da živi neizmjenjen kao zaštitnik ljudi. Uobičajeno je danas da se tako nazivaju članovi nacionalnih sportskih reprezentacija kao kolektivni sportski heroji. Zmaj je atribut borca, ali ga mogu nositi i bilo koje osobe iz javnog života (Sidran, Pejaković, Martina Mlinarević Sopta, Zmaj od Šipova…) muškog i ženskog roda. 

 

 

Često se kaže “Ma svaka čast, on/ona je pravi zmaj”. Za sada je nesporno da se epitet Zmaj od Bosne veže za Husein-kapetana Gradaščevića (1802.-1834.) koji se svojevremeno junački borio za feudalna prava svoje klase.

 

 

 

 

A kto je taj šta je taj da prostiš bosanski zmaj, rekti – pitao bi se vrli pitac velikog Maka Dizdara?

 

 

Odgovor možemo potražiti samo u mitovima koji su nastali kao ljudska potreba da istražuje uzroke raznih pojava. Više mitova sačinjavaju mitologiju. Tako danas možemo samo domišljato nagađati koliki je bio uticaj naturalnih religija koje su došle do naših krajeva, u najstarijim vremenima, iz Egipta preko Male Azije kao ostaci sumerskih, egipatskih, hetitskih-asirsko-babilonskih i sirijsko-feničanskih kultura? Nesporno je da je taj uticaj postojao i on je najvidljiviji kroz simbole čije je tumačenje danas pomalo nemoguće i neshvatljivo. Tako je i sa današnjim simbolom bosanskohercegovačkog zmaja..

 

 

U tim naturalnim religijama zdravlje i bolest su imali svoje simbole i to uglavnom kao sunce ili njegov nusprodukt – pijetao (simbol izlazećeg sunca) i zmije (simbol podzemlja i zagrobnog života). Taj kult iz prastarog doba je prešao i na prostor „našeg“ Ilirika (lat. Illyricum) kao kult zmije-božanstva, a naročito je vidljiv u nekadašnjem Ilirikumu pod helenskim uticajem (Hercegovina-Daorsi, Južni Jadran).

 

 

Vjerovatno prvi zaokružen prikaz zdravstvene kulture u Dubrovačkoj Republici je napravio dr. Vladimir Bazala (1971.) u kojem je postavio slijedeću tezu: „Možda je već u davno ilirsko doba na Jadranskoj obali postojao grad Pitaur ili Epitaur, u čijem se nazivu osjeća korijen „Pit“ ili „Pita“ i nastavak „ur“. Korijen je isti kao i za ime zmije Piton ili delfijske proročice Pitije, koja pripada istom kulturnom krugu primordijalne (prvobitni, prapočetni, bitni…) mistično-ktoničke (podzemne…) religije, dok je nastavak „ur“ došao iz imenice il-ur, koja znači zmiju. U Ilirskom je imenu korijen „ilur“. Heroj ili bog Ilira, Ilirios, mitski praotac Ilira, personificirana je zmija (bolje reći zmaj) i prikazuje se kao zmaj. 

 

 

Mnoge legende vezane su uz zmiju. I legenda o postanku ilirskoga naroda i njihove zemlje Ilirije vezana je uz mit o zmijama.

 

 

U to doba drevni zmijski kult pretvorio se u staroj Heladi, središtu tadašnje kulture, u kult boga Asklepija, koji se tako zove po tračkim riječima as=zmija i klepi=obavijati se oko nečega. Kult Asklepija i njegove kćerke Higije se proširio širom starog grčkog svijeta. U tom obliku on se lako razvio i na području Ilirika kada su Iliri došli u dodir sa helenskom kulturom. To se dogodilo u 6. stoljeću stare ere. Tako se stari ilirski kult zmije idealno povezao sa kultom helenskoga Asklepija“ – (V. Bazala, Pregled povijesti zdravstvene kulture Dubrovačke Republike, Dubrovački horizonti, Zagreb, 1972.).

 

 

Zvanično, Eskulapov kult se uvodi u Rim 293. godine stare ere, kada rimski Senat traži od svećenika ovih hramova savjete za suzbijanje kuge. Uz Asklepijeve hramove razvijali su se i cehovi ljekara koji nisu bili svećenici i koji postaju nukleusi medicinskih škola.

 

 

 

 

Propašću mnogobožačkih religija i nastupom krišćanstva nestaju i tragovi Asklepija, ali se zadržava kult zmije. Asklepijeva zmija se pretvorila u strašnoga zmaja koji je zastrašivao stanovnike.

 

 

Napokon legenda kaže ovako: „Stari Epidauros (potom Epidaurum, pa Ephitarius, Pitaur, pa Civitas vetus, Ragusa Vecchia i od XIII stoljeća, Cavtat) je osnovao grčki kralj Kadmos, osnivač Tebe u Beotiji. I po Euripidu, velikom grčkom tragičaru, kao i po ovoj legendi, feničanski princ Kadmos kome su Grci pripisivali uvođenje prvobitnog alfabeta, unuk boga Posejdona povrijedio je kult boga Dionizija u tebanskom svetištu i zbog toga je bio osuđen na izgnanstvo iz svoje Tebe. S njim je protjerana i njegova žena Harmonija, kćerka božice Afrodite i boga Aresa.

 

 

Po predaji i po Euripidu, Kadmos i Harmonija kao bića božanskog porijekla su neumrli, pa se pretvaraju u zmije i leže u planinama. Kralja Kadmosa i njegove pratioce čuva božanski Asklepije (rimski Eskulap), okružen zmijama, bog zdravlja i medicine, koji liječi čudotvornim travama – (Legendu prenijela prof. Marija Novaković, Cavtat i okolica, Zagreb, 1975.).

 

 

Jedna legenda iz rimskog (kršćanskog) doba govori o zmaju Voazu (Boazu) koji je živio u špilji Šipun u Cavtatu. Zmaj je bio strah i trepet stanovnika i svake godine je gutao nekoliko volova i ovaca pa i po nekoliko mladih djevojaka. Zmaja je ubio sv. Ilar i spalio ga na lomači u Mlinima kraj Cavtata. Tada je počeo kult sv. Ilara u Župi Dubrovačkoj. 

 

 

Legendu o zmaju Voazu prenio je dubrovački renesansni pjesnik Junije Palmotić iz stare epidaurske porodice Palmota. Za tu legendu se smatra da je alegorijski prikaz propasti paganstva (spaljivanje zmaja) i prijelaz stanovništva na kršćanstvo.

 

 

 

 

Asklepiju se po običaju žrtvovao pijetao, a taj običaj i simbolika je nastavljena i u srednjem vijeku. Da li motiv pijetla na stećaku, izloženom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, ukazuje da je to nadgrobni spomenik nekog srednjovjekovnog  ljekara?

 

 

U knjizi Dubravka Lovrenovića, Stećci, Rabic, 2009. u dijelu pod „Figuralne kompozicije“ nalazimo tumačenje više autora simbola pijetla pronađenih na nekoliko stećaka. Izdvaja se i mišljenje (Marian Wenzel, 1965. st. 254.) da prikaz pijetla na stećcima simbolizira žrtvenu pticu.

 

 

Čest motiv na grbovima srednjovjekovnog bosanskog plemstva su simboli zmije ili zmaja. Arheolog Đuro Basler je zapisao: „Ne znači da su ljudi primajući kršćanstvo automatski prekidali veze sa dotadašnjim kultovima. Strah od osvete starih bogova tinjao je uz ognjišta i na raskršćima puteva. Strah od demona je bio veliki, a demoni su bili svugdje prisutni i ćudljivi. Naše majke su još do nedavno vjerovale da demoni, istjerani iz tijela opsjednutih kod sv. Ive u Podmilačju, napuštaju crkvu kroz prozor (pri tome bi obično puklo staklo na prozoru), a mi vidimo kao su graditelji crkve sv. Ivana u Schwäbisch Gmündu postavili u prozore kamene čuvare da ne dozvole demonima ulazak u svetilište. Ali zašto idemo tako daleko; na prozorima zagrebačke katedrale (XIV stoljeće) klesari Parlerove škole su postavili po dvije takve životinje sa obje strane svakog prozora. Je li to bila ideja majstora ili naručilaca?“- (Đuro Basler, Neke likovne paralele stećcima, Naše starine, Sarajevo 1972.).

 

 

 

 

Đuro Basler dovodi u vezu kasnu romaniku i umjetnost stećaka, ali samo kao jednom prihvaćeni običaj (u XIII stoljeću) koji se u Bosni zadržao sve do XIX stoljeća (stara crkva u Kreševu - početak XIX stoljeća, crkva u Bugojnu - konac XIX stoljeća, Čengića kula u Ratajima - XVIII stoljeće, Žuta tabija u Sarajevu - XVIII stoljeće, Stari grad Zvornik - XVII i XVIII stoljeće, srkva u Žitomisliću - XVI stoljeće…).

 

 

 

 

Bilo kako bilo, zmaj ili zmajevi u bosanskoj mitologiji nisu nikada bili simboli neprijateljskih predatora već obratno, simboli dobrih čuvara ljudi, a danas simboli nepokolebljivih sportskih boraca. Na žalost, mnogim mladim zmajevima bijeg iz današnje bosanskohercegovačke stvarnosti izgleda sasvim razumljiv.

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)