Čistila je krvave kravlje kosti reagujući na užas rata na Balkanu, dopuštala je da je publika ljubi, ali i da je bičuje i siječe joj tijelo, skakala je u zapaljenu partizansku zvijezdu i sjedila neprestano tri mjeseca gledajući u oči 1.500 ljudi.

Većinu ovih performansa Marina Abramović uradila je - van Beograda.

„Niko me prije nije pozvao da dođem. Ovo odsustvo nije bilo namjerno s moje strane. Razlog za ovako dugo odsustvo je vrlo jednostavan, uz to je Muzej savremene umjetnosti bio zatvoren zbog renoviranja čitavu deceniju ", objašnjava ona za BBC na srpskom zašto je napravila toliku pauzu od Beograda.

Za BBC na srpskom govori o životu na Balkanu, ovom regionu u njenim radovima, ali i tome zašto je bol važan u njenim performansima i kako gleda na politiku u Srbiji.

O Balkanskom baroku i današnjoj politici

Kada se Marina na Venecijanskom bijenalu pojavila 1997. godine sa krvavim kravljim kostima, simbolima rata u bivšoj Jugoslaviji, javnost u Srbiji je bila šokirana.

Dok je čeličnom četkom skidala ostatke krvi i mesa sa kostiju, u pozadini su prikazivani video-snimci njenih roditelja i nje kako igra uz folklornu muziku sa Balkana. Po prostoriji su bile raspoređene posude sa vodom koje su pozivale na simbolično duhovno pročišćenje, poput velikih pehara na ulazu u crkve.

Marina je četiri dana - koliko je trajao performans - po šest sati čistila kosti kojih je bilo više od stotinu.

„Balkanski barok, s jedne strane, predstavlja odgovor na užase rata na Balkanu, a s druge strane je metafora za bilo koji rat u bilo kom vremenu i prostoru.

„I dalje smatram da niko ne može da opere krv sa svojih ruku. Šta je urađeno - urađeno je.

„U isto vrijeme, vjerujem da je jedini način da ne budemo zarobljeni osjećanjem krivice i kajanjem i da ne ponavljamo prošlost - da gledamo ispred sebe", kaže Marina Abramović.

Ovo se, kaže, „ne odnosi na način na koji jedna zemlja treba da bude vođena, već na to kako svako od nas gleda na život."

Odrasla je u komunističkoj porodici, a kaže da je „politika nikad nije zanimala".

Ipak, objašnjava kako gleda na politiku u Srbiji.

„Čini mi se da od komunizma nije bilo nekih suštinski novih ideologija za koje bih pomislila da su dobre, ali dalje od toga moje interesovanje za tu temu ne dopire."

O mladima: „Bilo je vrlo malo onih koji su me podržavali kada sam počinjala u Jugoslaviji"

Izložbu koja stiže u Beograd, Marina Abramović posvetila je mladima. Zašto?

„Mladi ljudi u Beogradu su oni sa svježim idejama, misle na novi svijet i predstavljaju našu nadu u budućnost.

„Bilo je jako malo onih koji su mene i moj rad podržavali kad sam tek počinjala da radim u Jugoslaviji. I to nije bio slučaj samo sa mnom već sa mnogim mladim umjetnicima tada, pa smo zbog toga jedni drugima bili podrška."

Imati mentora i nekog ko je prošao kroz slična iskustva „bio je luksuz koji nismo imali u to vrijeme", dodaje umjetnica.

„Umjetnost kojom smo se bavili i naše ideje su bile toliko različite od onog što se smatralo prihvaćenim i etabliranim da nas je sistem mnogo češće odbacivao nego podržavao."

Zato Abramović kaže da povratak u Beograd poslije 50 godina karijere vidi „kao priliku da sa mladim umjetnicima podijeli sve što sam naučila i da im prenese poruku da je zaista sve moguće".

Iako dugo nije izlagala samostalno u Beogradu, dodaje da je imala „povremeno poneki rad na umjetničkim festivalima koji su najčešće bili organizovani za, i od strane, mladih u Srbiji (kao Mikser festival) i to je još jedan razlog zbog koga je ova retrospektiva posvećena mladima".

„Postoji nekoliko važnih srpskih umjetnika, kao što je Vladimir Veličković čije sam radove češće viđala u Parizu nego u njegovom rodnom gradu. To me uvijek zbunjivalo.

„Nadam se da će sada, nakon njegove smrti, konačno biti napravljena retrospektiva u njegovu čast u muzeju u Beogradu. "

O bolu u performansima i neprestanom sjedenju tri mjeseca

Bol ili strah od bola - ovo osjećanje prožima gotovo svaki Marinin rad.

Od kada je skočila u zapaljenu zvijezdu, preko performansa tokom kog je dozvolila da joj publika radi šta god želi, te su je isjekli i obnažili, pa do dvanaestodnevnog sjedenja tokom kojeg je sve tjelesne radnje obavljala pred prisutnima.

„Bol je za mene transformativni element koji vas vodi do drugačijeg stanja svijesti.

„Paradoksalno je da prolazeći kroz stanje bola dostižete stanje koje je potpuno oslobođeno od bola."

Upravo „bol", ali ne samo fizički, kaže da je vidjela u očima 1.500 ljudi koji su uspjeli da sjednu naspram nje tokom tromjesečnog performansa „Umjetnik je prisutan" koji je 2010. godine održan u Muzeju MoMA u New Yorku. Ovo je i njen najpoznati performans - samu izložbu vidjelo je 750.000 posjetilaca.

„Sjediti tri mjeseca je djelovalo kao čitava vječnost. Vidjela sam toliko bola i usamljenosti.

„Zaista sam pokušala da pružim bezuslovnu ljubav svakom paru očiju koji se našao naspram mene. Zaista sam osjetila svu težinu postojanja gledajući u toliko očiju.

„Postoji potreba da se praznina ispuni. I može se ispuniti samo iskrenom ljudskom vezom i prenosom energije."

Bol je osjetila i u kontaktu sa prirodom kada je izložbom Dozing Consciousness sjedila naga ispod ledenica na vjetrometini.

„Ljudi i priroda dopunjavaju jedno drugo. Rad sa prirodom vas ispunjava energijom, a rad sa ljudima vas iscrpljuje ali i nagrađuje u isto vrijeme. Ako kombinujete ova dva, osjećate se kompletno."

Ostatak razgovora s Marinom Abramović možete čitati OVDJE.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)