DEPO Portal u ozračju kraja godine anketira neke od učesnika javnog političkog, društvenog i kulturnog života u Bosni i Hercegovini - sa pitanjem kojih pet događaja je, prema njihovom mišljenju, obilježilo 2019.
 

Profesor Slavo Kukić, doktor socioloških znanosti i revnosti analitičar zbivanja na političkoj sceni BiH, načinio je svoj rezime najznačajnijih događaja koji su obilježili naš javni život u proteklih 12 mjeseci, a kojih je, naravno, bilo puno više od predviđenih pet... Stoga njegov osvrt na godinu koju ispraćamo izgleda ovako:

Nije uopće upitno da je godina koju ispraćamo jedna od najturbulentnijih od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Sukladno tome, vrlo teško je izdvajati pojedinačne događaje koji su je obilježili jer svi najznačajniji su bili teret na njezinim plećima tijekom čitave godine.

Čitavu godinu javnost je, počnimo s tim, držana u stanju svojevrsnog šoka pitanjem formiranja vlasti nakon parlamentarnih izbora, održanih početkom listopada 2018. godine. U ukupnoj inventuri, međutim, bez obzira što je godina istekla, još uvijek nema mjesta za stavku implementiranost rezultata parlamentarnih izbora. A prošlo je, podsjetimo se, 14 mjeseci kako su održani.

Usprkos tome, nove vlasti još uvijek nema na razini Federacije, ali ni na razini nekoliko kantona ovog dijela zemlje. I izvjesno je da je neće biti i dobar dio godine u koju ulazimo. A i ona na najvišoj, državnoj razini je formirana tek nakon 14 mjeseci.

 
Godinu koju ispraćamo obilježile su i stalne prijetnje disolucijom zemlje. Zanimljivo je da je u prijetnjama prednjačio onaj koji bi morao biti u vrhu piramide obrane njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta – član državnog predsjedništva koji je najveći dio godine bio i prvi član državnoga trijumvirata. Neodlučnost svjetskih centara moći je pripomogla da vokabular o neprirodnosti BiH i njezinoj disoluciji kao prirodnom stanju stekne pravo građanstva – i da ga, umjesto Dodika, tijekom godine koristi sve veći broj ljudi iz njegova političkog kruga.

U izravnoj vezi s ovakvim odnosom prema zemlji su i disonantnosti u vezi s njezinim euroatlantskim integracijama. Čitavu godinu smo, naime, mogli svjedočiti naporima usmjerenja aktivacije MAP, prije svega one koje se tiču Godišnjega nacionalnog plana (ANP), ali i otporima koji su motivirani ambicijom da se svaki korak BiH u njezinoj vanjskoj politici veže za ono što u toj oblasti čini Srbija.

Sve agresivniji odnos susjeda, Srbije i Hrvatske, je također detalj koji je obilježio godinu na isteku – uz dodatak, dakako, da je, kako je godina odmicala, on bio sve manje prikriven i sa sve izraženijim ambicijama i sa istoka i sa zapada da se Bosni i Hercegovini nametnu kao stariji brat, neka vrsta tutora kojemu pripada prirodno pravo da ureduje njezine unutarnje odnose. Ambicija da se kreira izborno zakonodavstvo prema vlastitim kriterijima, pitanja razgraničenja i mnoga druga u prilog tome najzornije svjedoče – a svjedočit će i dobar dio, ako ne i cijelu narednu godinu.

Jačanje autoritarnih crta režima je tijekom 2019. godine bilo naglašenije nego svih prethodnih godina. Prisjetimo se, uostalom, prosvjeda u slučaju smrti Davida Dragičevića – i represije koju je, kako bi ih ugušio, prvi put nakon rata primijenio režim. No, istodobno se moglo svjedočiti prvim snažnijim otporima takvoj, autoritarnoj vlasti – u Narodnoj skupštini RS-a, u Kantonu Sarajevo prilikom silovanja procedura kako bi se do vlasti došlo pod svaku cijenu itd.

Nemoguće je, govori li se o onome što je  obilježilo 2019. godinu, ignorirati i tzv. fenomen Komšić, zapravo unutarnji udar na građansku, posebice lijevu političku scenu kako bi se održalo u sedlu političke vlasti i moći. Proces je, zapravo, započeo udarom, koji je na građansku političku filozofiju izvršio NDP i Dragan Čavić odustajući od Pokreta za promjene i priklanjajući se Dodiku kao njegov dotadašnji najljući politički kritičar.

U Federaciji je taj kurs nastavio Komšić, odustajući od BH bloka i priklanjajući se SDA-u kao dio bošnjačke političke kvote u raspodjeli vlasti na razini države, ali i koalirajući sa SDA na nižim razinama – i sve to pod cijenu da za interes jedne od nacionalističkih filozofija lijevi politički pokret i definitivno uništi.

Naravno, fenomen Komšić je kolokvijalan termin jer je osim lidera DF-a za sebe vezao i druge dijelove političke ljevice kojima je želja za vlašću nadvladala misiju koju bi u bosanskohercegovačkoj budućnosti trebali imati.

Istina, 2019. godina nije prošla ni bez detalja u kojima su etnonacionalisti bili složni. Javnost su, primjerice, mjesecima uvjeravali da Zakon o akcizama stvara pretpostavke za ubrzaniji razvoj zemlje – i da će se sva sredstva od akciza usmjeravati na poseban račun i usmjeravati na izgradnju putne infrastrukture. Kraj godine je, međutim, dočekan informacijama o ugovorenim novim dionicama koridora Vc i nekih drugih objekata putne infrastrukture, ali i informacijama da su sredstva za njihovu gradnju osigurana iz međunarodnih kredita.

O sredstvima prikupljenim po osnovu akciza na gorivo, a procjene su da se ona kreću na razini od oko 8 milijardi KM, ni riječi. Gdje su ta sredstva završila ne zna se, ali je velika vjerojatnost da su njima krpane rupe skupe države koju su stvarali kako bi zaštitili sami sebe.

I na koncu, ako bi čovjek htio da u čitavoj priči izdvoji i nešto na što možemo biti ponosni, onda je to, bez dvojbi, srebrena medalja Amela Tuke na svjetskom prvenstvu u atletici, kojim je u svijet o BiH poslao poruku kakvu od političara dočekati nećemo ni slijedeće, a ni u godinama koje dolaze nakon nje. Bravo, Amele. Zbog tebe, još više zbog ove zemlje.  

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)