Priznajem, zaveo me Dragan S. Stefanović krajem te 1974. godine. Zbog njega sam jedva čekao kada ću u jednoj sarajevskoj redakciji susresti zavodljivu sekretaricu. Onda bi, umjesto u njene lijepe oči, pogled usmjeravao nešto niže. Prema nabreklim grudima, uvjeravajući se da sam otkrio da je to to! Da sam otkopčao ključnu puljku i postao dio onoga što je tada drmalo s naslovom i nezmislivo slobodnom slikom, čistom erotikom u tamnim vremenima, koja je pitala - kada bih bio Bijelo dugme.

Bio sam ponosan na sebe, na svoje detektivske vrline, ne znajući da sam tako, prije četiri i po decenije, postao jedan od pionira nove grane novinarstva, što se sada moderno zove istraživačko. Naravno, žurnalisti su uvijek propitivali, pronalazili, što im je u opisu posla, ako žele da dođu do informacija, ali nikada ih nisu titulisali novinarima-istraživačima. Danas su takvi glavni u medijima. Sve tajni press-agent do agenta.

Još veći špijun sedme sile postao sam kada se 17. decembra 1975. godine pojavila ona sablazan od omota jednog LP koji je izazivački dirkao u najtananije zidove muškosti s onim "Šta bi dao da si na mom mjestu"? Evo, uskoro će 45 ljeto da bezuspješno pokušavam otkriti čija je ono bila nabrekla, maljava muška ruka što grčevito grli ili stišće nabreklu guzu. Jedino što sam siguran nakon protoka tolikog vremena je da je zadnjica nezaborava naše gore list. Ukras nekadašnjeg ujedinjenog regiona u kojem se nije precizno moglo odrediti da li su obline bile srpske, hrvatske, bošnjačke ili su pripadale redu ostalih. O tome su 1975. raspravljali nadležni partijski sekretari i uvjeren sam da ne bi ovu sliku pustili, pretpostavljajući da će, možda, kvariti našu socijalističku omladinu, da je na njoj bio dio tijela stranog elementa. Pogotovo iz zapadne Evrope.

Dakle, zahvaljujući Draganu S. Stefanoviću, moje istraživačko novinarstvo odvijalo se usijanim žarom, na radost urednika revijalnih izdanja iz matične mi zagrebačke kuće Vjesnik. Poslije grudi, zanimala me, što je razumljivo ako si mlad, zavodljiva ženska zadnjica, u ono vrijeme sto posto bez silikona. Pucao sam od muke da saznam kome je pripadao taj, za mnoge, najizazovni dio tijela.

Naravno, nikada nisam razriješio te golicave zagonetke koje su palile cijelu ondašnju Jugoslaviju. Čak i one koje što ih nisu privlačili rock zvuci. Ne hvalim se, ali poslije mene su u istraživačko novinarstvo oko grudi i zadnjice što su blještale sa prvih omota grupe Bijelo dugme krenule i druge kolege. Tajna je ostala tajna, a postoji i legenda da je D.S. Stefanović jednom, dok je boravio u tonskom studiju Radio Sarajeva, bio zamoljen od nekog momka da upozna njegovu djevojku. Kada je izašao iz zgrade, Dragan je odmah prepoznao curu i drugarski dobacio "ćao". Na to je uslijedio žestoki šamar i uzvik – kurvo. Znao sam ja da su ono tvoje sise...

Za razliku od svojih djela Dragan S. Stefanović je bio dosadno miran. U mladom čovjeku, nižeg rasta, tih sedamdesetih nikada ne biste naslutili vulkan ideja, umjetničke genijalnosti, koja je dokazivala da se i omotom ploča može mijenjati svijet, kultura jedne zemlje. Otvarati novi vidici, rušiti nametnute ideološke i lažne moralne granice. Usuditi izazivati i partijske sekretare u diskografskim kućama. Sve u fanatičnoj želji da dizajnerskim rješenjima, malim umjetničkim remek djelima, glazbi koju long plejke donose utisne neku novu, ne treću, nego trideset i treću dimenziju.

Zbog toga su njegovi omoti vinilskih proizvoda privlačili nevjerovatnom snagom stotine hiljada diskofila. Ili, ako bi se, onako ovlaš zbrojilo, ne bi se pogriješilo s tvrdnjom da su dizajnerska iskazivanja Dragana S. Stefanovića doprinijela milionskoj prodaji nosača zvuka u raznim formatima.

Zato se danas, sa odmakom od tih plodnih sedamdesetih i osamdesetih, kada je Sarajevo bilo epicentar Jugoslavije u rock i lakim notama, sa razumijevanjem može gledati na jagmu za saradnjom sa dizajnerom koji je sigurno garantovao džek pot na diskografskom lotu. Jer, uzalud dobra muzika, dobre pjesme, ako nema omota Dragana S. Stefanovića. On je donosio dodatni, ponekada i nezasluženi sjaj glazbenim djelima koji su bili daleko ispod vrijednosti uradaka s potpisom tihog genija dizajna.

Pojava Dragana S. Stefanovića je jedinstvena. Teško da će nam sudbina dati drugu priliku. Da u jednom dahu, u jednom dobu rastu i razvijaju oni što će biti upisani kao pripadnici zlatne generacije koja je Sarajevu donijela blistave dane i godine o kojima cijela bivša zemlja i sadašnji region još pričaju sa ushićenjem i oduševljenjem. Srećom, bliska prošlost se nazire i u sadašnjosti, a vjerujem i u budućnosti, jer ponovo teku nova spominjanja u kojima je zajedničko da je ovaj šeher neuništiv.

Sarajevo je po svim pravilima prirode i kosmičkih mijena trebalo zauvijek da nestane u  pepelu rata. A, opet izniče onako jako, dijamantski nesalomljivo, kao u mirnodopsko vrijeme kada su kolone znatiželjnika hrlile u ovaj grad da bi otkrile njegovu tajnu, njegovu moć da iz kasabe izraste u centar najboljih nota, filmova, knjiga, televizija, humora, žurnalizma i istorijski organizovane zimske Olimpijade.

Čudesna snaga grada stiješnjenog između surih planina, geografski smještenog u središte nekadašnje Jugoslavije, udaljenog od bilo koje granice i stranih uticaja i inspiracija, mogla je nastati samo u talentiranim pojedincima na koje nisu djelovale sile teže i umjetnički impulsi istoka i zapada. Bili smo samo svoji i kao takvi sve više prepoznavani i vrednovani. U dugoj listi veličanstvenih imena koje su glavnom gradu Bosne i Hercegovine učvršćavale mjesto pod suncem nezabilježenog uspjeha u regionu, je i posebnim kolorom označeno i ono Dragana S. Stefanovića…

Prošlo je gotovo pola stoljeća od dana kada je jedan dugokosi momak iz sarajevskog naselja Hrasno, u maloj sobi, skromnog doma, stvarao velika, povijesna dizajnerska i umjetnička djela koja su mu otvorila put u svijet. Donio nam je i donosi na hiljade novih vrhunskih ostvarenja, plakata, omota ploča, knjiga, fotosa, ali nikada svoju sliku. Namučio sam se dok sam pronašao bar ovu jednu davnu, donekle mutnu.
Nikada nije naturao sebe, nego svoja djela. Jer ona su bila on!

Danas Dragan S. Stefanović nije u Sarajevu, ali je Sarajevo u njemu. Ne zanosi ga to što je jedan od najboljih svjetskih dizajnera. I dalje s posebnim žarom, kao davnih sedamdesetih, svojim dizajnom obogaćuje omote regiona nam. Ovog puta, uglavnom, knjiga. Ponovo izaziva, uzbuđuje, navodi na razmišljanja, drukčije poglede, kao u ono vrijeme kada se usudio igrati grudima i zadnjicom.

O njemu, možda, raspravljaju neki novi partijski sekretari ćudoređa. Preživio je Dragan S. Stefanović i drugove, kao što će i ovu  gospodu. Snaga njegovog djela je nezaustavljiva. Posebno oduševljava to što umjetnik u dubokoj zrelosti ima elan, radosnu razigranost stvaratelja početnika.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)