Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

"U društvu koje je doživjelo genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata mora se dogoditi tranzicijska pravda, u prelazak u građansko društvo u kojem se poštuju ljudska prava preživjelih“ – rekao je nedavno američki profesor filozofije i studija holokausta i genocida, David Pettigrew na sesiji „Kruga 99“ u Sarajevu, osuđujući i dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu, Peteru Handkeu.

Odluka Švedske akademije je senzibilirala javnost u zemljama Jugoistočne Evrope što je navelo režime u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji i Turskoj da zvanično bojkotiraju svečanu ceremoniju dodjele nagrade zbog Peterovog negiranja genocida u Srebrenici, a sa druge strane režimi u Srbiji i RS-u trijumfiraju. Negiranje genocida je preraslo u trijumfalizam i slavljenje zločinaca, iza čega slijedi novi genocid – upozorava prof. D. Pattigrew.

Uvjeren sam da bosanskohercegovačko urušeno društvo manje interesira kako će i da li će uopće reagirati Vijeće EU na kršenje Okvirne odluke da države kažnjavaju poricanje genocida i govor mržnje, od motiva i skrivenih namjera koje stoje iza Odluke Švedske akademije i vjere i nade da će se jednog dana dogoditi prelazak bh društva u građansko društvo.

Historija nas uči da je Bosna i Hercegovina veoma stara multietnička zajednica, dio šire evropske zajednice naroda, u kojoj se nažalost, ne našom krivnjom, ponovo treba boriti za jednaka prava i poštovanje svih njenih građana. Naši predci su se stoljećima borili za svoja feudalna, ali i ljudska prava podanika. Tako naša historija ne bilježi pojave sistemske torture ili pogroma na vjerskoj osnovi što je bila praksa širom tadašnje Evrope. Svi sukobi na vjerskoj osnovi, na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, kroz historiju su bili rezultat agresije izvana.

Uvjeren sam da bh. urušeno društvo manje interesira kako će i da li će uopće reagirati Vijeće EU na kršenje Okvirne odluke da države kažnjavaju poricanje genocida i govor mržnje, od motiva i skrivenih namjera koje stoje iza Odluke Švedske akademije i vjere i nade da će se jednog dana dogoditi prelazak bh društva u građansko društvo

„Ono što je srednjovjekovnu Bosnu razlikovalo od ostalih srednjovjekovnih država jest činjenica da u njoj nije vladalo načelo cuius regio, illius religio (čija zemlja, njegova religija), nego su bosanski kraljevi i oblasni gospodari u svoje poslove uz Crkvu bosansku sve više uključivali Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Pravoslavnu crkvu. Zabilježeni su slučajevi gdje su predstavnici svih triju ovih Crkava zajedno kooperativno nastupali“ – (S.Džaja i D. Lovrenović, Srednjovjekovna crkva bosanska).

Srednji vijek na našem prostoru se završio padom bogate kraljevine (vlastiti rudnici zlata i srebra) koja je od svog postanka, jedina u tadašnjoj Evropi, osuđivala i kažnjavala ropstvo i trgovinu robljem.

Evropska konvencija iz 1950. godine, kao i Univerzalna povelja o ljudskim pravima UN-a donešena 10. decembra 1948. godine, su mlađe oko 2500 godina od antičkog dokumenta tzv. Kirovog cilindra, perzijskog cara Kira I Velikog. Kirov cilindar se ipak smatra spomenikom i prvim dokumentom o ljudskim pravima u historiji svijeta i kao takav je preveden na šest zvaničnih jezika UN i izložen na drugom katu u palati UN u New Yorku. Može li Ahdnama koja se čuva u samostanu Duha svetoga u Fojnici, biti proglašena spomenikom i prvim dokumentom o ljudskim pravima na tlu Evrope?

Vjerski ratovi su bjesnili Evropom od početka XVI do sredine XVII stoljeća, da bi tek 1648. godine, Westfalskim mirom, priznata ravnopravnost katoličke, luteranske i kalvinske konfesije i crkve uz pridržavanje i dalje načela Cuius regio, Illius religio. U tim sukobima se posebno istakao daleki predak današnjeg švedskog kralja Karla XVI. Gustava, nesuđeni protestantski papa Gustav II. Adolf (1594-1632.).

Političke stranke nužno moraju uvijek biti u procesu promjene i preoblikovanja. Nestaće one stranke koje ne mogu pronaći novi put u sadašnjem svijetu

„Westfvalskim mirom je uspostavljena neka vrsta osnovnog načela, polazišta za ius publicum europeum, europskog međunarodnog prava. No, kako bi se ravnoteža takvog državnog sustava održala, bilo je potrebno zadržati slabašno europsko središte koje bi razdvajalo snažne države europske periferije – Švedsku, Dansku, Nizozemsku, Veliku Britaniju, Francusku, Osmansko Carstvo i Rusiju. Bila je potrebna sredina koja bi u slučaju rata postala ratno poprište, a u miru služila kao strateški i diplomatski predujam. Tako je Sveto Rimsko Carstvo, nakon dugog postošenja, pretvoreno u meku jezgru europskog državnog sustava.

Fragmentaciju i dalekosežni gubitak moći Carstva osigurale su moćne europske države sa oba krila: Francuska i Švedska. Kasniji švedski poraz od Rusije je omogućio Rusiji da zauzme ulogu osiguravajuće sile Carstva, koja će se u savezu sa Francuskom od tada truditi da zaustavi svaku promjenu unutar samog Carstva. Državni poredak Carstva je od tada prerastao u europsko pitanje.“ – (Hagen Schulze, Kratka njemačka povijest, Srednja Europa Zagreb, IKD University Press Sarajevo, 2012.).

Nakon Drugog svjetskog rata stvorena je (1949.) vojno-politička Organizacija sjevernoatlantskog ugovora – NATO, pod vođstvom SAD. Dogovoreno je da se „svaki oružani napad na jednu ili više zemalja u Evropi ili Sjevernoj Americi“ gleda kao na „napad protiv svih zemalja“. Veliki njemački političar i državnik Konrad Adenauer je uspio da „ugura“ u NATO  (1955.) i Saveznu Republiku Njemačku. Članstvo u NATO nije značio samo sigurnost već i ponovni dobitak suvereniteta, izlazak iz poratne marginaliziranosti i poniženja. Sa savezničkog gledišta je to bilo nešto drugačije. „Glavni tajnik NATO, Hastings Ismay je to definirao: Amerikance zadržati u, Ruse izvan, a Njemce ispod“- (Hagen Schulze, isto).

Dejtonskim mirovnim ugovorom kontinuitet Bosne i Hercegovine nakon agresivnog rata se nastavlja do danas, ali sa izmjenjenom unutrašnjom strukturom koja je nastala kao rezultat masovnih zločina, etničkih raseljavanja i napokon presuđenog genocida u Srebrenici. U odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine, do danas je, uzimajući u obzir prirodni prirast stanovništva koji se nije desio, raseljeno oko 49% stanovništva. Demografski slom Bosne i Hercegovine je činjenica koja se ne da više popraviti.

Ono što je bitno za današnju Bosnu i Hercegovinu je kako očuvati ranjeni demografski i multinarodni karakter države od daljnjeg povređivanja. Prvi korak je učinjen, upornošću članova Predsjedništva BiH i dva vrsna pravnika, g. Komšića i Džaferovića u obavezi predaje od, strane Bosne i Hercegovine, tzv. ANAP dokumenta u sjedište NATO pakta u Brisel. Saglasnost trećeg člana Predsjedništva g. Dodika je dobivena drugim političkim ustupcima.

Drugi korak je stvaranje uvjeta za tranzicijsku pravdu i prelazak u građansko društvo u kojem se poštuju ljudska prava preživjelih, o čemu je nedavno govorio američki profesor David Pettigrew. Ti uvjeti se mogu stvoriti samo izmjenama izbornog zakona u BiH uz provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava – ECHR u Strasbourgu. Ne smijem ni pomisliti na dugoročne posljedice po naše društvo ako u tome ne uspiju.

Posljednja politička stranka koju možemo optužiti za radikalizam, korupciju ili izdaju nacionalnog interesa je stranka Demokratske fronte – DF, g. Željka Komšića

Na kraju hipotetsko pitanje: šta bi danas moglo sličiti „nekadašnjem“ slabašnom središtu Evrope u kojem se zaustavlja svaka promjena i u kojem je državni poredak prerastao u evropsko pa i svjetsko pitanje? Može li to biti zajednica država tzv. zapadnog Balkana koju zagovara francuski predsjednik Makron, a nepromišljeno prihvata predsjednik Srbije Vučić? Nije li Švedska akademija ovaj put u službi režima koji želi da „odmakne“ od svojih granica problem baltičkih država, za koje susjedna Rusija nije super-sila već super-problem. Švedska akademija je tako iz sebičnih razloga, svjesno zanemarila presude Muđunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY, sa zločestom namjerom da „ojača“ region tzv. Zapadnog Balkana kao strateško i diplomatsko poprište Evrope.

Visoki predstavnik za BiH, g. Valentin Inzko se nakon „slučaja Handke“ probudio i najavio mogućnost proglašavanja Zakona o negiranju genocida u BiH. Korak sa „naše“ strane možemo očekivati od g. Emira Suljagića koji vrijedno radi na jačanju kapaciteta i međunarodnog umrežavanja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, sa srodnim institucijama u svijetu. Od svijeta ne možemo očekivati mnogo. Možda senzibiliranje savjesti svijeta od strane slavnih i poznatih ličnosti, onako kako je već napravila švedska doktorica i novinarka Christina Doctare koja je tokom rata bila u Bosni i Hercegovini i koja je u znak protesta poručila da vraća kolektivnu Nobelovu nagradu za mir koju je dobila 1988. godine.

Teška unutarnja previranja u Bosni i Hercegovini se mogu smiriti samo kroz jačanje suvereniteta nacionalne države i prelazak u građansko društvo. Taj proces u narednom vremenu će biti proporcionalan transformaciji dosadašnjih tzv. narodnih stranaka, kao napr. stranke SDA, koja objektivno snosi najveću odgovornost za sve što se do sada desilo i za sve što se može desiti u narednim godinama, u multinarodne građanske stranke.

Političke stranke nužno moraju uvijek biti u procesu promjene i preoblikovanja. Nestaće one stranke koje ne mogu pronaći novi put u sadašnjem svijetu.

Za sada, posljednja politička stranka koju možemo optužiti za radikalizam, korupciju ili izdaju nacionalnog interesa je stranka Demokratske fronte – DF, g. Željka Komšića.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)