Kontinuirani zlonamjerni obavještajni, politički, medijski, psihološki i diplomatski rat protiv države Bosne i Hercegovine nije od jučer. U tom „ratu u miru“ protiv države Bosne i Hercegovine angažirani su ozbiljni resursi koji nisu za potcijeniti. Na meti tih snaga su svi oni politički i drugi faktori koji su prepreka slabljenju i razbijanju naše države. Poprište tih udara unutar zemlje je, između ostalog, i unutar pojedinih stranaka.
Sljedbenici velikodržavlja nikada ne napadaju bezopasne i slabe. Autori i „izvođači radova“ projekta destrukcije Bosne i Hercegovine ne gube vrijeme na sporedne aktivnosti. Njihov cilj je da raznim metodama slabe državu Bosnu i Hercegovini izvana i iznutra. Njihovo glavno oruđe je brutalna laž. Protagonisti velikodržavlja, kako to reče jedan od ideologa nacionalističke politike, lažu kako bi „obmanuli sebe, utešili drugoga; lažu iz samilosti, lažu iz stida, da ohrabre, da sakriju svoju bedu“. Laž je, prema tumačenju takvih ideologa, „vid patriotizma i potvrda urođene inteligencije“. Zato ideolozi velikodržavlja svojim učenicima toplo preporučuju da se laže „stvaralački, maštovito, inventivno“. U Bosni i Hercegovini smo na svojoj vlastitoj koži osjetili ove laži i još uvijek ih osjećamo.
Kreiranje stalnih afera, medijska i druga podmetanja probosanskim političarima i nametanje iskonstruiranih problema je oprobani recept hegemonističkih centara moći u pokušaju rastakanja Bosne i Hercegovine i njenih integrativnih političkih snaga. Kamufliranjem i ideologiziranjem svojih namjera takvi centri moći su političke i medijske udare uvijek prenosili na javnu, državnu i stranačku razinu kako bi mogli državu razbijati na bjelodan način. Kad god probosanske političare nisu mogli ušutkati uvijek su posezali za kampanjom o tzv. nacionalističkoj ili fundamentralističkoj opasnosti. Stari recept, novi izvođači.
Period otvorene i masovne zloupotrebe medija na južnoslavenskim prostorima započeo je režim Slobodana Miloševića krajem 1980-ih godina XX. stoljeća i on je od strane sljedbenika tog režima nastavljen, u različitim formama, sve do danas. Svi bosanskohercegovački političari koji su se na bilo koji način suprotstavili velikodržavlju su u naručenim pogromaškim tekstovima satanizirani i označeni kao „nacionalisti“, „radikali“, „fundamentalisti“, „nastavljači tamnovilajetske bosanske politike“, „ekstremsti“, „opasni desničari“, „džihadisti“, „vatikansko-kominternovski zavjerenici“… S druge strane, svi oni koji su rušili našu državu u velikodržavnoj propagandi veličani su kao „orlovi“, „tigrovi“, „vitezovi“… Naravno, spektar velikodržavnih fantazija, izmišljotina i etiketa je podugačak i zbog karaktera ovog teksta ne može se opširnije navoditi.
Nije nebitno reći da su velikosrpski udari pogodili sve probosanske političare, bez obzira da li su oni bili u strankama desnice, centra ili ljevice. Tako je, primjera radi, i prof. dr. Nijaz Duraković, prvi predsjednik SDP BiH, bio izložen ciljanim podmetanjima i diskreditacijama. U besprizornoj propagandi medija i političara pod komandom Miloševićevog režima u Beogradu dr. Nijaz Duraković je označen kao „islamski fundamentalista“, „nacionalista“ i „pripadnik islamske zavjere“.
Osnovna matrica sataniziranja svih onih koji su, na bilo koji način i na bilo kojem mjestu, prepreka realiziranju opasnih velikodržavnih planova nije se promijenjila. Motivi i krajnji ciljevi su ostali isti, metode se mijenjaju i prilagođavaju novim okolnostima. Ili, kako to nedavno reče jedan političar iz SNSD-a, „moramo preći sa karađorđevićevske na obrenovićevsku politiku“. Šta znači ova opasna poruka ne treba posebno obrazlagati.
Nastavak teksta možete čitati na OVDJE!
(DEPO Portal/ak)