Spadaju među najgore noćne more čovječanstva

Kako nastaju zemljotresi i zašto je dobro da postoje? Ne biste htjeli živjeti na planeti bez potresa...

Nedjeljni magazin 28.11.19, 13:21h

Kako nastaju zemljotresi i zašto je dobro da postoje? Ne biste htjeli živjeti na planeti bez potresa...
Godišnje širom svijeta u zemljotresima pogine oko 10.000 ljudi, najčešće pod urušenim zgradama, ali i usljed cunamija, klizišta tla, požara, poplava...

 

Od Skadra preko Drača i Tirane sve do juga Albanije zemljotres od 6,4 stepeni po Rihteru zatekao je ljude dok su još spavali.

 

Broj osoba koje su poginule u razornom potresu povećan je na 40, saopštilo je Ministarstvo odbrane te zemlje.

 

Ironično u vezi potresa je to što, koliko god spadaju među najgore noćne more čovječanstva kao simbol smrti i uništenja, kad na Zemlji potresa ne bi bilo, to bi značilo da je planeta mrtva. I na takvoj planeti ne biste htjeli živjeti. Tačnije, ne biste mogli.

 

Zemljotresi su posljedica kretanja ispod Zemljine kore, u plaštu, a toga ne bi bilo da nije užarene Zemljine jezgre. A kad bi se jezgra ohladila, što jednom i hoće, Zemlja tada više neće imati magnetno polje koje nam čuva atmosferu od zračenja iz svemira. Ispada da su vulkanu, potresi i srodne katastrofalne nevolje cijena kojom prirodi plaćamo uslove za postojanje života na planeti.

 

Bez obzira na događaje poput vrlo snažnog zemljotresa od 7 stepeni u Crnoj Gori 1979., koji je pobio 136 ljudi i gadno uzdrmao veliki dio Dalmacije, zapravo se osjetio širom bivše Jugoslavije. Bez obzira na katastrofalan zemljotres u Dubrovniku 6. aprila 1667. koji je razorio grad i pobio, procjenjuje se, oko 5.000 ljudi. Bio je to jedan od dva najgora potresa na području današnje Hrvatske otkako se pamti unazad 2.400 godina.

 

Zemljotresi koje osjetimo mi osjetimo su uglavnom raspoređeni po granicama jadranske tektonske mikroploče koja je dio velike evroazijske ploče. Još je više onih zemljotresa koje ne osjetimo jer su preslabi za registrovati ih bilo kako osim seizmografom, oko hiljadu godišnje. Iako, od prije desetak godina primjećuje se da su zemljotresi širom planete učestaliji. Ako se nekome čini da je živjeti po ivicama jadranske mikroploče pomalo nezgodno, trebao bi znati da postoje neusporedivo gora mjesta. Oko 80 odsto svih zemljotresa na planeti Zemlji dogodi se po ivicama Tihog okeana, u tzv. vatrenom prstenu.

 

To je posljedica raznih vrsta međudjelovanja pacifičke ploče s okolnim pločama. Na svom zapadu ona se, naprimjer, sudara s australskom pločom, na jugoistoku razmiče se od antarktičke ploče, na sjeveru se sudara sa sjevernoameričkom pločom, s kojom pak na sjeveroistoku klizi u suprotnim smjerovima duž velikog rasjeda koji se pruža uzduž Kalifornije. I tako dalje.

 

Naša planeta seizmički je živa. Sastoji se od užarene unutrašnje i vanjske jezgre, od plašta i od ohlađene stjenovite kore na površini svega toga. To što se Zemljina kora može činiti tankom, jer može biti debljine od 5 kilometara, koliko je najtanja na nekim dijelovima okeanskog dna, do 30 kilometara na nekim dijelovima kopna, pogrešan je utisak. Zemljina kora čini manje od jedan odsto volumena Zemlje i, zahvaljujući briljantnom hrvatskom seizmologu Andriji Mohorovičiću, svijet još od 1910. godine zna za ono što se već više od jednog vijeka zove Mohorovičićevim diskontinuitetom, granica između Zemljine kore i plašta. Kako je plašt "plastičniji", u njemu su temperature više, materijal se kreće puno brže, prilično je živahno. A to onda utiče na ono što se događa na površini.

 

Ploče na neki način plutaju na svemu tome, i dok mi sa svojim svakodnevnim životima, ratovima, ekonomijama i kojekakvim drugim stvarima, imamo utisak da je tlo pod našim nogama čvrsto, tektonske ploče skupa s mikropločama, uzajamno se guraju, klize jedna uz drugu, razmiču se, tu i tamo oživi neki vulkan, pa sukljaju lava, pepeo i plinovi duboko iz Zemljine unutrašnjosti... I tako nastaju potresi, najčešće na mjestima dodira tektonskih ploča.

 

One se jedna u odnosu na drugu kreću brzinom od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara. Kako je riječ o stijenama i ogromnim energijama, dok klize jedna uz drugu, to se događa burno, uz oslobađanje nezamislivih količina energije kilometrima duboko u Zemljinoj kori. Zemljotrese od između 3 i 4,9 po Rihteru nazivamo malim ili slabima, one između 5 i 6,9 jakima, one između 7 i 7,9 velikima, a one snažnije od 8 stupnjeva razornima ili katastrofalnima.

 

U Albaniji sada imali su, dakle, vrlo jak zemljotres. U avgustu 2016. u Apeninima u Italiji, znači opet na tački smještenoj na ivici jadranske mikroploče, zemljotres od 6,2 po Rihteru pobio je 299 ljudi, povrijedio ih skoro 400, bez doma je ostavio 4.500 tamošnjih stanovnika...

 

Kad se ploče sudaraju, jedna može kliziti pod drugu, ili se može ukoso po liniji rasjeda pomicati iznad druge. Ili mogu strugati jedna uz drugu kad jedna otklizi horizontalno u nekom smjeru. U ekstremnim slučajevima to može biti krajnje dramatično.

 

Oko jedan sat iza ponoći po univerzalnom vremenu 26. decembra 2004. potres između 9,1 i 9,3 stepeni po Rihteru pogodio je podmorje Indijskog okeana 160 kilometara sjeverno od Sumatre.

 

U samo nekoliko minuta indijska ploča skliznula je čak 15 metara uzduž linije duge 1.600 kilometara po kojoj ta ploča ponire pod burmansku ploču.

 

Bio je to jedan od najsnažnijih zemljotresa što ih je čovječanstvo izmjerilo. A posljedica je bila nastanak cunamija koji je po obalnim područjima 14 zemalja uz Indijski okean pobio oko 230.000 ljudi. Potres na Haitiju bilo je puno manji, 7 stepeni, ali je u njemu direktno stradalo između 100 i 160 hiljada ljudi.

 

Godišnje širom svijeta u zemljotresima pogine oko 10.000 ljudi, najčešće pod urušenim zgradama, ali i usljed cunamija, klizišta tla, požara, poplava...

 

Do zemljotresa može doći i propadanjem tla na mjestima velikih pećina u krškim područjima, zbog nuklearnih eksplozija, zbog velikih uragana u specifičnim uslovima, zbog slučajeva ekstremnog rudarenja, najvećih svjetskih akumulacijskih jezera tokom prilagođavanja Zemljine kore naglom povećanju pritiska vodene mase na tom mjestu, zbog crpljenja nafte iz dubine kore tzv. frakturisanjem...

 

No, to su već neke druge situacije koje nemaju veze s živom jezgrom naše planete, koja - kad bi joj se jezgra ohladila - ne bi više bio niti izbliza tako pun života.

 

Zemljotresi se, osim na mjestima dodirivanja tektonskih ploča, povremeno - iako puno rjeđe - događaju i unutar tektonskih ploča, na mjestima na kojima dolazi do popuštanja ploče usljed rastezanja ili zbijanja.

 

U našim lokalnim razmjerima Balkan i Jadran seizmički su vrlo aktivno područje zbog kretanja evroazijske ploče u smjeru jugozapada brzinom od 1 centimetra, te afričke ploče u smjeru sjeverozapada brzinom od 1,1 centimetara. To se, međutim, ne može niti mjeriti s brzinom od 5,4 centimetara godišnje koliko indijska ploča juriša prema sjeveru, pa po liniji sudara s evroazijskom pločom rastu Himalaje. Ili 7,4 centimetara s koliko australska ploča udara uzduž indonezijskih ostrva. Ili čak 10,6 centimetara s koliko pacifička ploča godišnje nadire prema evroazijskoj ploči uzduž linije koja prolazi Japanom, koji je zbog toga seizmički "vrlo živahan".

 

(Express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

 

 

BLIN
KOMENTARI