Emir Hadžihafizbegović je u karijeri odigrao 65 igranih filmova i dvije hiljade predstava. Osim tri Zlatne arene iz Pule, tri Zlatne mimoze iz Herceg Novog, tri nagrade iz Niša…, njegovih je i 14 nagrada sa svjetskih festivala; dva puta je osvajao grand prix u Njemačkoj, grand prix u Wiesbadenu, proglašavan najboljim u svom poslu na festivalima u Južnoafričkoj Republici, Stockholmu, New Yorku, Minsku…
Nagrada koju je dobio na festivalu „Andrej Trakovski“ među kolegama glumcima se smatra neoficijelnim evropskim oskarom. I njemu je jedna od najznačajnijih koju je dobio u karijeri.
I na kraju kao kruna karijere stiže mu Zlatni lav u Veneciji, za ulogu u hrvatskom filmu „Takva su pravila“, Ognjena Silvičića. Nakon ovog filma dobio je najveće društveno priznanje iz kulture u Hrvatskoj, nagradu Vladimir Nazor i hrvatsko državljanstvo. Njegova je i čuvena nagrada u Parizu za najboljeg glumca Jugoistočne Evrope. Tu nagradu osim njega, imaju još Miki Manojlović i Rade Šerbedžija.
Jednako uspješno od 2015. godine rukovodi Kamernim teatrom 55. Pod njegovom palicom se mijenjao vizuelni identitet teatra, ali i uspostavila potpuno nova repertoarska politika. Tako domaća publika već drugu godinu ima priliku uživo iz New Yorka gledati prijenos Metropolitan opere u visokoj HD rezoluciji.
S ponosnom ističe kako je sretan što je mnogim mladim rediteljima, scenaristima i drugim teatarskim radnicima dao priliku da na daskama upravo ovog teatra postave svoje komade i pokažu talent koji imaju.
Želja mu je, priča za magazin Azra, da u pozorištu realizira projekt „Sjećanja“ kroz koji bi se ispričala priča o ljudima koji više nisu živi, a koji su ostavili veliki trag u našoj regiji; od Davorina Popovića, Mirze Delibašića, do Rejhana Demirdžića, Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Mersada Berbera, Ćamila Sijarića, Branka Mikulića… ali i da se u Kamernom igra komad velikog Branislava Nušića.
Od činjenice da je najnagrađivaniji evropski glumac možda je važnija ona da neovisno o tome da li igra glavnu, veliku, ili pak malu ulogu, svakoj pristupa kao jednako važnoj. Narodna izreka kako bi dobro odigrao i da mu se da da čita telefonski imenik, može se primijeniti na njemu. I ne samo to, svoje uloge, kad mora igra, i pod povredama i bolovima. To se upravo desilo prije nekoliko mjeseci, kada je premijeru predstave “Sjećaš li se Doli Bel” u Sarajevu odigrao s povrijeđenom nogom.
Naporan radni tempo je uzeo maha, pa je ovog ljeta nakratko hospitaliziran, no, nasreću, nije bilo riječi o težim zdravstvenim problemima, kako se u prvi mah senzacionalistički pisalo. O oporavku prvi put govori za magazin Azra.
– Mislim da taj dječak u meni mora pogledati svoj rodni list. Opet, s druge strane, sve dok u sebi ne ubijete dijete, imate šanse da vam bude lijepo. To dijete, ta igra sa životom i taj fajterski odnos i odgovornost u meni su stalno. Ja sam u Kamernom teatru prvu godinu 14 sati radio. Dolazio sam u sedam, ostajao do predstave, odigram predstavu, i onda odem kući. I cijeli taj moj dijabetski zdravstveni bilten, ja sam dijabetičar, došao je na naplatu. Ispostavljena mi je faktura, i imao sam jedan ozbiljan ispad u toku ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Ozdravio sam, ali zaista ću sada malo iz formule 1 preći u golfa trojku. Malo spustiti ručnu, jer želja mi je da, ako Bog da, vodam unučad i da još dugo radim ovaj posao – kaže Emir na početku razgovora za Azru.
Je li Vam se ikada desilo da ste morali otkazati predstavu, ulogu?
– Mislim da sam jednom otkazao „Žabu“, a imam dvije hiljade pozorišnih predstava iza sebe. Publika je došla da gleda, možda prije pet godina, a ja sam baš četiri, pet sati pred predstavu dobio neke teške stomačne tegobe. I odgodio sam pet predstava „Doli Bel“ kada sam povrijedio nogu, ali nisam odgodio kada je publika došla, nego je obaviještena da neće biti predstave. „Lemkinovu kuću“ sam igrao sa slomljenom rukom. Dan nakon premijere sam ruku polomio na dva mjesta i stavljan mi je gips od šake do ramena, a pošto novinari nisu znali – moja prva rečenica je trebala da glasi: „Otvorite vrata američki kongresmeni, čeka vas ovdje Rafael Lemkin već 40 dana“, ja samo kažem: „Otvorite vrata američki kongresmeni, ovdje vas čeka sa gipsom Rafael Lemkin već 40 dana“, i uđem sa gipsom i ljudi misle da tako treba, i ja odigram sa gipsom cijelu predstavu, niko ništa ne kaže, uslijedi pljesak, ovacije.
Od 2015. godine obnašate funkciju direktora Kamernog teatra 55. Šta Vam je na prvom mjestu kad je riječ o njegovom funkcioniranju?
– Međuljudski odnosi. Možete nekoj instituciji dati 100 miliona eura i nećete napraviti ništa. Ne mislim da je novac ključna stvar koja pravi dobar finalni proizvod ili u „Krivaji“ Zavidovići ili u Kamernom teatru 55, ili u nekom muzeju, ili u fabrici automobila. Prije svega je bitno stanje duha. Najbitnije mi je da su odnosi skoro 70 ljudi koji rade ovdje, sjajni. Tu mislim i na naše spoljne saradnike i ljude koji rade ugovorom o djelu. Dvadeset jedan glumac je zaposlen u Kamernom teatru, dok 23 rade ugovorom o djelu. Kada napravite atmosferu, da svakom čovjeku date važnost i da su rekviziteri, scenski radnici, gardaroberi, šnajderi, portiti, svi ljudi u administraciji bitni kao i prvak drame i glumački ansambl, onda dobijate dobru atmosferu, bez koje ne može nijedan kolektivni posao. Ovdje obilježavamo rođendane, rođenje djece, sklapanje brakova…
Kompletan intervju čitajte u aktuelnom broju magazina Azra.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)