Izvor: Wefec.org
Piše: Bojan Bajić, predsjednik Foruma za etiku i usklađenost u BiH

Juče je (05.10.2019.godine) u Sarajevu, u organizaciji Foruma za etiku i usklađenost u BiH (wefec.org), održan okrugli sto na temu ‘Iskustva inkluzije u obrazovnim institucijama u BiH’. Na okruglom stolu su predstavljene studije slučaja učenika Slavka iz Rudog i učenika Emira iz Sarajeva, koji su se suočili sa različitim formalno-pravnim preprekama u procesu inkluzije, kao i sa društvenom stigmom i osuđujućim stavovima okruženja prema porodici.

Pored kvalitetnih i detaljnih zaključaka i preporuka koji su izašli kao rezultat diskusije, o čemu će u narednom periodu biti više riječi, sada želim da pišem o jednom uvidu i vlastitoj impresiji o problemu inkluzije u BiH.

Naime, pomažući djeci sa poteškoćama u razvoju da ostvare svoje pravo na školovanje u obrazovnim institucijama u BiH, što bukvalno znači probijanje puta kroz neprohodni birokratski sistem sa desetinama nerazumnih birokratskih prepreka koje se stavljaju pred dijete i roditelje, čuo sam da djecu sa poteškoćama u razvoju definišu kao ‘netipične učenike’, a sve koji to nisu svrstavaju u grupu ‘tipičnih učenika’. U početku nisam puno razmišljao o ovoj podjeli, ali na prvu čovjek zaključi da je obrazovni program prilagođen ‘tipičnoj djeci’, a da se u procesu inkluzije mora dodatno prilagoditi ‘netipičnoj’ djeci.

Ponekad imam dojam da će biti lakše smijeniti korumpiranog političara sa funkcije u BiH, nego što će većina obrazovnih institucija priznati grešku i sanirati posljedice po dijete

Silina otpora koju obrazovna birokratija pruža inkluziji ‘netipične’ djece me je uvijek frapirala. Kada neko naivan u ovoj oblasti, kao što sam i sam slučajno banuo u ovu temu kada sam se uključio da pomognem učeniku Slavku, a kasnije Emiru i nekoj drugoj djeci, najčešće se pomisli da je sigurno u pitanju neka zabuna kada dijete sa poteškoćama u razvoju bude izbačeno iz škole. Kontaš da ćeš se pozvati na humanost i zdrav razum i da će problem biti lako riješen.

No, međutim, od toga nema ništa. Ponekad imam dojam da će biti lakše smijeniti korumpiranog političara sa funkcije u BiH, nego što će većina obrazovnih institucija priznati grešku i sanirati posljedice po dijete.

Tako sam tragajući za uzrocima ovakvog žilavog otpora sistema protiv djece sa poteškoćama u razvoju shvatio u čemu je problem, uz napomenu da je ovo isključivo vlastiti stav baziran na limitiranom iskustvu iz nekoliko slučajeva.

Duboko vjerujem da su djeca sa poteškoćama u razvoju vjesnici urušavanja obrazovnog sistema kakvog danas imamo u BiH, tj. totalne reforme koja se mora desiti. Nesposobnost i nedostatak želje sistema da se prilagodi djeci sa poteškoćama u razvoju u svojoj osnovi ima nesvjesni odbrambeni refleks od implozije obrazovnog sistema koja će se desiti kao lančana reakcija prilagođavanja pojedinačnom učeniku.

Kada bilo koje dijete mora da izučava 14 različitih predmeta, dešava se da onaj predmet koji voli da izučava mora da ostavi sa strane kako bi se pod velikim pritiskom i stresom posvetilo predmetima za koje je netalentirano, nezainteresovano i koje mora da nauči uglavnom napamet jer niko ne može suštinski shvatiti ono čemu nije sklon

Naime, najveća zabluda je da je obrazovni program u BiH prilagođen ‘tipičnoj’ djeci. To u osnovi znači da je neko izračunao liniju prosjeka sposobnosti i interesovanja među hiljadama djece i na bazi toga utvrdio 12-14 različitih nastavnih predmeta i količinu gradiva iz svakog od predmeta koju ‘tipično’ dijete treba savladati svake godine.

Kada se analizira komponenta interesovanja pojedine djece prema pojedinoj grupi predmeta s jedne strane, te nesklonosti prema drugoj grupi predmeta, onda vidimo da je prosječna linija od 12-14 predmeta ustvari zbir potpuno ekstremnih polariteta gdje pojedino dijete npr. voli matematiku i fiziku, a potpuno je nesklono i frustrirano npr.istorijom i hemijom. Kada se izvuče linija prosjeka na velikom broju djece ispada da prosječno interesovanje djece postoji za matematiku, fiziku, istoriju i hemiju, ali kada spustimo na pojedinačno dijete onda vidimo da je prosječna linija potpuno sulud koncept, jer pojedinačno dijete neke predmete ekstremno mrzi, dok druge ekstremno voli.

U takvoj situaciji, kada bilo koje dijete mora da izučava 14 različitih predmeta, dešava se da onaj predmet koji voli da izučava mora da ostavi sa strane kako bi se pod velikim pritiskom i stresom posvetilo predmetima za koje je netalentirano, nezainteresovano i koje mora da nauči uglavnom napamet jer niko ne može suštinski shvatiti ono čemu nije sklon. Poznato je da su sati i sati dodatnog učenja potrebni da se predmet koji djetetu ne ide izgura na trojku, dok je za predmet koji se voli potrebno daleko manje napora da se dobije petica.

Druga komponenta linije prosjeka je sposobnost da se nauči određena količina gradiva uz određeni tempo sticanja znanja. I ovdje imamo istu situaciju, neko je sposoban da jedan predmet apsorbuje brže, drugi predmet sporije, treći prosječno, četvrti ne može skoro nikako da shvati, u petom predmetu je potencijal za genijalca, dok šesti može da shvati parcijalno, npr. da djetetu iz matematike bolje ide aritmetika u odnosu na geometriju ili obrnuto. Kada se po ovom principu uspostave prosječni standardi brzine sticanja i količine znanja koje svako dijete mora da savlada, dobijamo jednu apsurdnu situaciju da destimulišemo dijete da iz nekog predmeta ide brže od druge djece, a da iz nekog predmeta ide sporije.

Definicija dječije nervoze i patnje je ustvari naš obrazovni sistem koji putem prisile koja se zove famozni prosjek ocjena gura svako dijete da se prilagođava prosjeku, jednakosti i istosti

Kada zberemo prosječnu liniju interesovanja i sposobnosti apsorbovanja količine gradiva i dođemo do famozne definicije ‘tipičnog’ djeteta kome navodno odgovara prosječan ‘tipični’ obrazovni program, onda lako zaključimo da uopšte ne postoji kategorija ‘tipične’ djece, jer su sva djeca različita po svojim interesovanjima i sposobnostima. Definicija dječije nervoze i patnje je ustvari naš obrazovni sistem koji putem prisile koja se zove famozni prosjek ocjena gura svako dijete da se prilagođava prosjeku, jednakosti i istosti.

Ako je malo ili više iznad ili ispod prosjeka, lijevo ili desno sa interesovanjima, onda će kao dijete patiti manje ili više. Dakle, svakako će patiti, definitivno je da neće uživati u čaroliji sticanja novih znanja. Zbog toga djeca uglavnom mrze školu, iako u prvih 6 godina života uživaju u sticanju novih znanja i spoznavanju čudesa života, prirode i okruženja u kojem odrastaju, sve dok ih obrazovno čudovište ne uhvati u svoje kandže prosjeka i uništi im prirodne sklonosti, nabije im enormne količine stresa u prisili da izučavaju stvari koje ih ne interesuju, pa se onda nakon završene osnovne i srednje škole većina djece osjeća izgubljeno.

Kada smo utvrdili da ‘tipična’ djeca ne postoje i kada smo utvrdili da je ‘tipični’ obrazovni program u BiH potpuna fikcija odsječena od realnosti i potreba, tek onda možemo razumjeti zašto su netipična djeca, tj.djeca sa poteškoćama u razvoju, vjesnici promjena koji sa sobom nose i spas od patnje za svu djecu, uključujući tzv.tipičnu djecu.

Zbog svoje medicinske nemogućnosti da se prilagode famoznom i beskorisnom prosječnom standardu obrazovanja, djeca sa poteškoćama u razvoju su vrišteći problem za obrazovno birokratsko čudovište. Ostala djeca su manji problem za sistem jer se metodom kandžije, izlaganja stresu i kaznom mogu dotjerati u prosjek, u istu brazdu. Kada se taj generator prosječnosti i istosti jednog dana nauči da se prilagodi funkcionalnom statusu, mogućnostima i interesovanjima djece sa poteškoćama u razvoju, to će biti dan oslobođenja ne samo za netipičnu djecu, već i početak oslobađanja sve djece koja će moći prodisati punim plućima i usmjeriti većinu svog vremena i sposobnosti na svoje sklonosti i talente, kako bi tokom svog života ostvarili svoj puni potencijal.

Umjesto da se kao društvo protivimo inkluziji ‘netipične djece’, trebalo bi potpuno suprotno, da se borimo da se ukine kategorija ‘tipične djece’, i da svako dijete u BiH okusi slobodu posebnosti, jedinstvenosti, različitosti i ‘netipičnosti’

Zbog toga se neprilagođeno obrazovno čudovište u BiH intuitivno boji djece sa poteškoćama u razvoju, jer kada se prilagodi toj djeci, to znači da je počeo nezaustavljiv proces ka prilagođavanju svoj djeci. A kada se bude prilagodilo potrebama djece, to je onda reformisano obrazovanje i kraj ovog sistema koji izbacuje djecu sa poteškoćama u razvoju iz škole, ali i kraj sistema koji odsijeca krila i uskraćuje svoj djeci pravo na ljubav prema sticanju novih znanja.

Formiranje razreda po interesovanjima i sklonostima djece, sa duplo manje predmeta, od čega nekoliko obaveznih i nekoliko izbornih predmeta, bazirano na konceptu učenja kroz rješavanje problema nasuprot konceptu memorisanja ogromne količine neupotrebljivih podataka iz nerazumno velikog broja predmeta, približavanje idealu prilagođenosti obrazovnog sistema pojedincu a ne prosjeku, kao i podsticanje ushićenosti kod učenika nasuprot straha, sve zajedno predstavlja ideal i viziju koju po nekoj mističnoj božanskoj promisli sa sobom donose djeca sa poteškoćama u razvoju.

Zahvaljujući svojoj medicinskoj nemogućnosti da se prilagode obrazovnom sistemu, ta djeca trenutno pate ali ujedno jedina pružaju odlučan otpor sistemu, a mi smo kao društvo dužni da stanemo uz njih i natjeramo sistem da im se prilagodi, jer ćemo onda tako utabati put za reformu cijelog obrazovnog sistema.

Umjesto da se kao društvo protivimo inkluziji ‘netipične djece’, trebalo bi potpuno suprotno, da se borimo da se ukine kategorija ‘tipične djece’, i da svako dijete u BiH okusi slobodu posebnosti, jedinstvenosti, različitosti i ‘netipičnosti’.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)