Izvor: 100posto.hr

Piše: Barbara Marinović

Studirao je pravo, tijekom odsluženja vojnog roka izučio je zanat dentalnog asistenta, no cijelo vrijeme želio je samo jedno. Glazba mu je bila i ostala ljubav, svjesni životni odabir i sredstvo izražavanja. Potrebu za slobodom, druženjem i kretanjem djelomično objašnjava i svojim horoskopskim znakom pa nije slučajno što ga naglašava pri početku našeg velikog intervjua.

Željko Bebek apsolutna je legenda jugoslavenske glazbe, a ništa manje nije značajan ni u okvirima hrvatske estrade. Ni sam nije slutio da će i danas, u, kako za sebe kaže, seniorskoj dobi biti ovoliko aktivan. Mislio je da će dosad već vrijeme u kojem će drugima pjevati proći. No, demantiralo ga je vrijeme. Proživljava, kako kaže, treći karijerni uzlet. Iznimno je zanimljiv njegov životni put, onaj koji je počeo u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Skromne životne početke nije zaboravio.

Skromno odrastanje obilježila glazba

'Rođen sam u Sarajevu u znaku Strijelca, u prosincu '45. godine. Živio sam u dosta teškim uvjetima, u poraću nakon Drugog svjetskog rata, roditelji mi nisu mogli priuštiti onoliko koliko su htjeli, a ja sam usto probao biti skroman pa sam na određeni način ipak proveo lijepo djetinjstvo. U to vrijeme sam otkrio svoju privrženost glazbi, imali smo neki radio u kući pa se mogla slušati glazba, ne ona koju bi čovjek poželio jer je to bilo vrijeme partizanštine, ali bilo je emisija u kojima se puštala glazba koja mi se sviđala. Probao sam zbog toga naučiti svirati usnu harmoniku i osjetiti glazbu koju sam stvaraš. U osnovnoj školi sam naučio svirati i mandolinu te sam svirao u mandolinskom orkestru, a u istoj toj školi sam zamijenio mandolinu gitarom i to je zapravo bio moj prvi susret s gitarom, i ostao je zauvijek. Ona mi je postala prijatelj', prisjeća se Bebek glazbenik početaka.

Roditelji ga nagovorili na studij prava

U gimnaziji je uslijedio prvi bend, a u njemu je otkriveno da mladić iznimno lijepo pjeva. Ubrzo su ga prijatelji počeli nagovarati da ostavi gitaru po strani i više pjeva. U gradu je tada, sjeća se glazbenik, bilo jako puno gitarista, no vokaliste je već bilo teže naći.

'Moje opredjeljenje za gitaru i pjevanje u to adolescentsko vrijeme odredilo je moj životni put, bez obzira na to što ja slušao svoje roditelje pa sam završio gimnaziju i upisao pravo'. Pravo je trebalo biti priprema za nešto ozbiljniji život.

Roditelji su, kaže Željko, htjeli da im se sin bavi ozbiljnim poslom, da ima sigurnu egzistenciju za sebe i svoju obitelj jednog dana.

'Pripremao sam se za neki, da kažemo, ozbiljan život. Po ocjeni mog oca i majke ipak sam morao voditi računa da gitara i pjevanje budu drugi izbor, da moram završiti školu i osigurati si život jer nije lako imati obitelj, a ne imati stalan i siguran izvor prihoda. Računali su da ću onda kad završim takav fakultet - lako naći posao u državnoj službi, dobiti stan. Međutim, vrlo sam ih rano iznevjerio u tome, iako jesam studirao i bio sam čak dobar student! Kod mene je ipak sve određivala želja za pjevanjem, to da u glazbi budem svojim glasom prisutan. Istina, osjećao sam da imam određeni talent i da ću morati puno raditi na tome, da ću morati pronaći vlastiti izričaj, biti kao nitko dotada'.

A taj talent, koji ga do danas svrstava u naše najveće vokale, naslijedio je od svoje majke. Njegova je mama Katarina pjevala predivno. Pamti to i danas.

'Znao sam vrlo često biti u društvu s majkom kada je prigoda da netko zapjeva, i tada bi uvijek ona pjevala. Uvijek me to tjeralo da probam pjevati kao moja majka. Ona je glazbom bila oduševljena. Tako je od rođenja do kraja srednje škole i tijekom studija postalo jasno da imam druge namjere u životu, a ne nikako raditi u nekom birou. Istina bog, radio sam u jednom uredu, državnoj ustanovi nekih godinu dana, ali sam u tom periodu shvatio da neću moći provesti život vezan uz tu stolicu od 7-15 svaki dan, da ću morati ipak izabrati onaj drugi način življenja koji odgovara mojoj potrebi za slobodom, glazbom, druženjem, kretanjem. To su sve bile pripreme da kada postanem profesionalan znam što ne smijem sebi priuštiti u životu, ne smijem pasti, propasti kao glazbenik, da ne bi morao otići u državnu službu', smije se danas Bebek.

Roditelji su to zamjerali, kaže, i dok su imali autoritet prema njemu - znali su mu nekada neke stvari i zabraniti, kritizirati ga, pitati kako zamišlja svoj život.

'Život je muka, kako ti to misliš', govorili su oni meni, i ja sam im vjerovao, ali - nisu me uspjeli preplašiti', dodaje.

Znao im je nekada nešto i slagati, sve kako bi mogao provoditi svoju volju, baviti se onim što voli, a opet ih ne uznemiriti.

Pet mjeseci u Dubrovniku, a nakon toga - poziv za Italiju

I srećom da je bio tvrdoglav oko te svoje želje, ubrzo je stigla potvrda u obliku fantastičnog početka jedne karijere. Prve ozbiljnije korake čini s grupom 'Kodeksi', s njima su mu stigli prvi ozbiljni angažmani pa tako uz dubrovački Splendid bar veže prvu ozbiljnu gažu - onu petomjesečnu u kojoj su svake večeri svirali na terasi tog hotela.

'Bio je to bar na otvorenom koji je radio cijelo ljeto, pet mjeseci točnije, bio je to period velikog užitka i treninga, prvi pravi susret s ozbiljnim poslom. Radili smo puno, svaki dan od 21 - 02, 03 sata ujutro. Glavni dio nastupa bio je naš show koji je trajao od 23:30 - 00:30. Tada smo mogli svirati štogod hoćemo. Publika je voljela taj naš repertoar, pjevali smo dosta na engleskom, ljudi su bili opušteni, bila je to lijepa zabava. Tada nas je primijetio Renato Pacifico, koji je bio vlasnik bara u Napulju i on nas je zvao da dođemo godinu dana u Italiju svirati. Nakon tog ljeta '69. godine otišli smo u Italiju i bio je to najznačajniji dio našeg početka. Italija je bila prostor gdje si mogao svirati što god poželiš, nije bilo kompromisa kao u Austriji ili Njemačkoj gdje su glazbenici najčešće morali svirati narodnjake jer je publika tako htjela', sjeća se Bebek.

Prvi uspjesi i poziv u vojsku

Vidjeli su tada puno dobrih koncerata rock'n'roll glazbe, puno su istu tu glazbu svirali i bio je to period sjajne vježbe, ali i preduvjet da iskoriste kao bend to iskustvo u kasnije periodu.

'Pravi uspjeh bio je, naravno, snimanje ploče. Kada je izašla prva singl ploča '72. godine i naglo postala hit na ovim prostorima koji razumiju jezik kojim pjevam, taj je uspjeh nama otvorio vidike, dodao našim ambicijama puno toga, sve što smo nekad sanjarili tad smo bili u prilici pretočiti u ozbiljan pristup. Tu se onda desila suradnja s Jugotonom, prvi ugovor s grupom 'Jutro', koja je kasnije samo morala promijeniti ime u 'Bijelo dugme', jer je prva uspješnica tog benda bila naša pjesma 'Kad bih bio Bijelo dugme'. Početak je to karijere koja se dogodila strelovito uspješno, nakon toga nije bilo povratka niti razloga da se razmišlja nešto promijeniti'.

U periodu gradnje uspješne karijere s grupom 'Jutro', a koja će 1974. godine postati 'Bijelo dugme', Bebek je dobio poziv za vojsku!

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)