Izvor: bonamag.ba

Piše: Marina Veličković

(Marina Veličković je diplomirala pravo na Univerzitetu u Bristolu u Velikoj Britaniji, a 2015. je stekla zvanje magistrice međunarodnog prava na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka (LSE). Tokom 2012. i 2013. bila je direktorica Centra za ljudska prava pri Univerzitetu u Bristolu. Radi kao nezavisna istraživačica i prevoditeljica, te kao kolumnistica za magazin Školegijum. Sa Lamijom Begagić napisala je knjigu 'Furam feminizam'. Prva je studentica iz naše zemlje koja je dobila stipendiju fondacije Billa Gatesa za nastavak školovanja na čuvenom Univerzitetu Cambridge)

Poštovani gospodine Kulanić,

u novinama sam vidjela da ste vi kontakt osoba za upite o ‘Danu tradicionalne porodice’. Pišem vam u nadi da mi možete pomoći. Prijateljice i ja smatramo da 17 miliona serija sa postavkom mama-tata-djeca, gomila muzike koja slavi strejt veze, javna vjenčanja strejt parova za koje grad izdvaja novac, i svatovi koji ometaju saobraćaj jednostavno nisu dovoljna proslava ‘tradicionalnih porodica’, te pozdravljamo vašu manifestaciju kao apsolutno neophodnu.

I mi bismo željele u subotu prošetati Titovom kojom će šetati strejt parovi sa djecom (za razliku od svake druge subote), ali nismo sigurne da li su naše porodice dovoljno tradicionalne da manifestaciji prisustvuju u svom punom sjaju. Zbog toga bismo vam bile iznimno zahvalne ukoliko nam možete reći, za svaku od naših porodica, da li zadovoljava vaše kriterije tradicije?

Moja. Postoji nekoliko opcija. Starci su razvedeni, pa nisam sigurna da li me to odmah diskvalificira. Da li se samo mama i ja kvalifikujemo kao tradicionalna porodica? Šta ako bih dolazila sa tatom, njegovom partnerkom (nevjenčanom) i njihovom bebom? Šta ako bi dolazili svi zajedno? Da li bi se otac/bivši muž/trenutni partner, i majka/bivša žena, i bratova mama/trenutna partnerka, i brat i ja uklopili u vašu ideju tradicionalne porodice? Ukoliko ne, cijenila bih sugestije kako da sebe ispravimo, jer tradiciju očito ne možemo.

Da li moja prijateljica može doći sama sa svojom djecom? Jedno dijete je usvojeno tokom braka, drugo je rođeno tokom braka, prijateljica se u međuvremenu razvela. Da li bi se vaš odgovor promijenio ako bih pitala i da li njena partnerka može doći sa njom?

Šta sa prijateljicom koja bi došla sa partnerom (bez djece)?

A šta sa mojom prijateljicom koja bi došla sa svojom partnerkom i njihovim cukom? (Ukoliko je ovdje odgovor ne, a iznad da, a vi insistirate da tradicionalne porodice ne znače samo strejt porodice, moram pretpostaviti da imate nešto protiv cuka.)

Šta sa prijateljicom koja bi došla sa mužem i kćerkom? Vjenčani, imaju čak i vjenčani list. Doduše, vjenčanje je bilo opštinsko i nije bilo vjenčanice. Da li su oni dovoljno tradicionalna porodica? Da li bi se vaš odgovor promijenio ako bih pitala da li je ok da povedu i njegovu djecu iz prvog braka?

Šta sa prijateljicom koja je u otvorenoj vezi sa svojim partnerom? Vjenčani su, i to na nivou vjenčanica, muzika, bijela torta. Jedini #plottwist je da bi oboje voljeli povesti i osobe sa kojima se trenutno viđaju. (Svi su 100% strejt, iako sam sigurna da vam to nije bitna informacija.)

Šta sa prijateljicom i mužem koji bi došli sa svojim sinom. Da li je ok da dječak obuče haljinu? A tata? A mama? Ima li dužina haljine veze sa vašim odgovorom?

Šta sa prijateljicom koja bi došla sa mužem i dvoje djece. Više ne žele imati. Ona je na kontracepcijskoj piluli.

Znam da sam vas malo zatekla. I znam da malo nije fer. Ali logika nekada nije fer, pogotovo kada se tradicija koja je nekome mila dekonstruiše. Imate dvije opcije—ili isključite sve porodice sa moga spiska, jer ne spadaju u okvir tradicionalne porodice, ili morate uključiti sve.

Jer vidite, razvod i pravo na razvod nisu dio tradicije, već posljedica feminističke borbe. Mogućnost planiranja porodice nam je otvorila kontracepcija, još jedna feministička pobjeda. Slobodu da djecu koju ne želimo ne rađamo, ili da dvoje rodimo, a onda stanemo, nam je donio feminizam. Dakle, svi parovi koji su svoje potomke planirali bi bili isključeni iz tradicije.

Dalje, pravo da žene rade—feminizam, tako da bi sve porodice sa zaposlenim mamama bile isključene sa vaše proslave. Pravo da djevojčice idu u školu—feminizam, što znači da bi tradicija isključila porodice sa pismenim kćerkama. Možete biti dosljedni sintagmi “tradicionalna porodica” i imati šetnju sa ukupno 7,5 familija u kantonu koje ili nemaju žensku djecu, ili ih ne šalju u školu, u kojima mame ne rade i nikada nisu radile, i koje nikada nisu koristile nikakvu metodu kontracepcije. Ili možete prepoznati da je tradicionalna porodica, kao i većina tradicija, stvar koja pripada prošlosti. Možete možda čak (šta da vam kažem, ja sam optimistkinja) prepoznati i da nas je izumiranje tradicionalne porodice pretvorilo u bolje društvo—društvo u kojem žene ne umiru tokom sedmog poroda u sedam godina, društvo u kojem sve više žena ima mogućnost napuštanja nasilnih partnera, društvo u kojem se imanje kćerke više ne vidi kao teret.

Zaboravila sam još jednu stvar koju nam je donio feminizam—mene tata više ne može zamijeniti za dulum zemlje. Nekada, u zadnjih 200 godina, smo počeli vjerovati da je izbor partnera bitno pravo—da funkcionalnu porodicu, porodicu koja je izgrađena na ljubavi, poštovanju i razumijevanju ne grade starješine i plemenski poglavari, već mi same i sami. Borba da mogu izabrati partnerku, kao što mogu izabrati i partnera, je nastavak feminističke tradicije bez koje bi se moja vrijednost kao ljudskog bića mjerila u dukatima i dulumima. Možda vi tako i mjerite vrijednost žena, ali ako ne mjerite, moram vas informisati da ustvari niste tradicionalista, već da ste najobičniji homofob, i da vaša šetnja ne slavi tradiciju, već diskriminaciju.

S poštovanjem (direktno proporcionalnim poštovanju koje vi imate za mene i meni slične),

Marina

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)