Tekst i foto: Pavle PAVLOVIĆ

Ako Sarajevom osmog septembra bude stupala parada ponosa, onda će biti isto kao u Amsterdamu 1995. godine. Imala je tada holandska policija pune ruke posla, kao što će za koji mjesec imati i naša kantonalna. Nadajmo se bez pojačanja, kako je to bilo u zemlji lala i kanala.

Onda su u niskoj kraljevini štitili “pedere” od bijesnih čuvara ćudoređa koji su prijetili da će ih pobacati u mutne kanale. Sada policija opet pozorno pazi na masu što se svake prve subote u avgustu tiska uz vodene puteve Venecije sjevera. Nema više straha za homoseksualce i njihovu najveću svjetsku paradu, nego za sigurnost gotovo milionske publike. Redovito na desetine, ponekada i stotine posmatrača regate duginih boja završe u hladnim valovima uskih pritoka Sjevernog mora.

Od parade sramote, razvrata i golotinje kako su mnogi očekivali, na njihovo razočarenje, razvila se jedna od najvećih turističkih atrakcija svijeta. Da li će Sarajevo biti te sreće? Da li će Parada ponosa postati privlačnija od ćevapa i bureka kao što biva u najtoplijem mjesecu godine u prijestolnici seksa, droge i rock and rolla kada se zaboravlja na ukus holandskog sira i miris cvijeća?

Taj čuveni amsterdamski Gay pride ili Boten parade, jedinstvenu paradu lađa po kanalima Rembrantovog grada pratim već dvadeset godina. Igrom sudbine, iliti rata u mom rodnom šeheru, završio sam u kući koja je dvije hiljade kilometara udaljena od ulica djetinjstva i gotovo je pola metra ispod nivoa mora. Napisao sam bezbroj reportaža za mnoge listove, revije i portale iz regiona nam na temu planetarnog okupljanja, kako mnogi pogrešno vide, egzibicionista što izazivaju i plijene pažnju u floti od 80 brodova koji donose nevjerovatni  kaleidoskop boja i prizora što su dušu dali za objektive kamera. Eksplozivni vatromet boja garantuje da će i posljednji amater fotograf ili video snimatelj zabilježiti impresivne kadrove.

Zato pokušajmo dočarati ono što se, evo, gotovo četvrt vijeka odvija na kanalima Amsterdama. Možda tako uspijemo naslutiti ono što bi se moglo desiti ili razviti u Sarajevu?

U  uspaljenoj masi znatiželjnih podržavalaca LGBT populacije i zastava duginih boja, što se u nepreglednim grozdovima opasno nadvija nad tijesnim amsterdamskim kanalima, dakle, valja se paziti neželjenih dodira. Posebno onih odpozadi. Na to redovito upozorava i amsterdamska policija. Neće me pipati, stidite se ako ste pomislili, neko od slatkih dječaka što sijevaju očima na sve strane, nego mangupi s Balkana. Najbolji europski majstori džeparenja koji, gle, ne stižu više iz bivše Juge, nego iz do jučer u tom zanatu nerazvijenih Bugarske i Rumunije. Samo lani na ovoj istoj fešti agenti u civilu ulovili su na licu mjesta 60 sjecikesa, uglavnom, iz Sofije i Bukurešta. Dugoprstići su, ipak, uspjeli maznuti nekoliko stotina mobilnih telefona, a novčanicima se broj i ne zna.

Naravno, svakog puta stavim ruksak na leđa, aparatić na gotovs i lagano se probijam kroz milionsku rijeku ljudi tražeći zanimljive kadrove za objektiv. Znam da ću opet nekoliko puta morati stati pred leće sopstvene kamere da bi me drugi slikali. To najčešće bude uslov ako želim fotografirati zanimljive homo tipove. I evo me, zagrljen sa dva vesela Engleza. Jedan u suknjici, koja ne može da umanji suru muškost njegove brade i prekrije duboki bas bariton glas. Drugi u nekom čudnom kostimu. Glumi zavodljivog leopardića.

Nakon kilometar, dva, uperio sam kameru u momka što se opasno ljuljao na visokim petama. Kao da je jedva dočekao da zastane zbog poziranja, ali naravno pod istim uvjetima. Pita me usput jesam li njihov. Stidljivo odrečno odgovaram. A jeste li probali? Kaže mu da sam se cijeli dan testirao i zaključio da mi pogled radosno leti  samo na brodice na kojima su slatke lezbijke. Rastajemo se uz smijeh, a on, bidan, što bi rekli Dalmoši, nastavlja na štiklama kao što bih ja na štulama....

Primijećujem, zatim, da je na šarenim brodovima, među vrelim tjelima, koliko hoćeš ljudi iz medija. Onda se sjetim da je poznato da homseksualni lobi, ne samo u Holandiji, nego u još nekim najrazvijenijim članicama EU zapravo vlada televizijom i listovima. Mislim, potom, kako sam se, ima tome godina, obradovao kada sam na odjavnoj špici informativne emisije na jednoj od najgledanijih ovdašnjih televizija ugledao ime jednog, u moj vakat, golobradog momčića što je trčkarao po studijima nekadašnjeg Trećeg programa Sarajevske televizije. Bio je ono, što bi se reklo, pomoćnikov pomoćnik, na prvom stepeniku karijere kako se nekada gradila u novinarskoj karijeri. Poslije moje radosti zbog uspjeha jednog od naših pročitam u nekim novinama intervju s njim. Javno objavljuje da je homoseksualac, što mu ne zamjeram, proganjan od komunističkih organa Titove Jugoslavije. Eto, UDBA nije imala pametnijeg posla nego da njega ganja. Čujem da se vratio u Sarajevo sa svojim holandskim partnerom. Za sada ga nisam primijetio u organizacionim odborima septembarske Parade ponosa. A, baš bi im valjao sa svojim savjetima kako izbjeći progone ovih novih organa.

Znam, mnogi se pitaju što treba Amsterdamu i još nekim drugim zemljama da imaju takve smotre u kojima nema ni oružja ni plača? Ko od toga ima koristi? Kada bih plitko mislio kao ugostitelji sa našeg prostora što na brzinu pokušavaju oguliti gosta do kosti, onda bih rekao turistički sektor. Hoteli su u glavnom gradu niske zemlje popunjeni do maksimuma, a o hektolitrima piva i dimovima marihuane i drugih lakih droga da ne pričamo. To bi bilo, dakle, naše najvažnije regionalno rezovanje u kojem su ljudska prava zadnja rupa na svirali.

Za dva desetljeća, zahvaljujući ponajprije amsterdamskoj plovidbi, promijenili su se naši svjetonazori, pogledi na poštovanje ljudskih prava. Čak su i gay pride u Splitu, Zagrebu, u nedostatku kanala počeli bez straha paradirati ulicama. Jedino se Sarajevo do sada nije dalo. Svaka mu čast! Đe će, bolan, muško da voli muško i još da ga javno voda za ručicu?! A ni u Beogradu nije baš nešto bolje.

Drugim riječima, razvijeniji dio ondašnje Jugoslavije, htjeli to priznati ili ne, razvijeniji je uvijek bio i u poštovanju ljudskih sloboda. Jer, priznavanje prava LGBT populaciji, doprinosi i priznavanju ostalih marginaliziranih i nepriznatih zajednica. Počev, na primjer, od nacionalnih manjina u našim zavičajima. Mogu u ustavima pisati što žele, papir sve trpi, a' hajd pokušaj u stvarnom životu biti Bošnjak na drugoj strani Neretve, Hrvat u Banjaluci, ili Srbin u Kninu. Čini mi se da je lakše priznati sav legalitet homoseksualnim brakovima i vezama, nego posuti se pepelom i reći - fakat sami sebe lažemo da smo ravnopravni.

Ama, nije samo to, nego neće više biti ni muških ni ženskih toaleta. Zato što više nismo ni drugovi ni drugarice, a ni dame i gospoda. možemo svi đuture, da oprostite, u jednu halu. Što bi ono rekli to je nama naša borba dala.

Borba ovih što izazivaju sa osamdeset brodova, koji će u dugom nizu na najprometnijim kanalima Amsterdama trećeg avgusta još jednom pokazivati svijetu što je to život bez predrasuda. Zbog njih i opštinske ćate najvećeg grada Niske zemlje u rodne listove već moraju pisati - na svijet je došla kao žensko ili došao kao muško. Što  će poslije od nje ili njega biti to je stvar osobnog uvjerenja i osjećaja na koje niko ne smije uticati. Sloboda je neograničena. Zato i najpoznatija parade homoseksualaca i lezbijki  na planetu svake godine ima neko novo slovo u nazivu. Svaka nova šara jednu manjinsku seksualnu grupu otvara.

Uh, nisam ni znao koliko ih ima. Hajte, molim vas, sa mnom brzo i tačno izgovorite LGTBQI. Trebalo bi mi pola prostora ove rubrike da vam pokušam objasniti šta se iza svakog slova skriva. Bio bi to naučni referat koji zamara. 

Ups, da li sam pogriješio pominjući muške i ženske polove u gradu gdje su ćenife zajedničke?! U kojem jedna ministrica veselo pozira pred kamerama prekrivajući svečano i ponosno one muško- ženske siluete na vratima odaja što ih WC-ima zovemo. Sada se one krste kao neutralni prostori. Ali, ako uklone one pisoare, lako ćemo  zaključiti koji je to neutralni pol pobijedio.

U proteklim Gay pride manifestacijama po ovim plovnim putevima hrabrost da se iskažu kao ugrožena seksualna manjina demonstirali su i Jevreji i Arapi na zajedničkom brodu. Potom su se osmjelili i pripadnici turske i marokanske zajednice što žive u zapadnoj Evropi. Za njima je krenulo još nekoliko skupina za koje nikada ne bih rekao da su toliko napredne. Po kanalima Amsterdama plovio je i brod sa pripadnicima LGTBQI  pokreta iz, zamislite, Irana. Istog dana kada je njihov predsjednik polagao zakletvu za drugi mandate oni su  slobodno iskazivali da se i ova daleka zemlja polako otvara.

Negdje u sredini gej regate uvijek bude i barka sa posadom specijalizovanom za borbu protiv samoubica. Stručna lica koja savjetima pomažu da momci i djevojke iz homoseksualnog i sličnog miljea ne posegnu za najtragičnijim. Poznato je da ovi, najčešće obilježeni i odbačeni od društva, pet puta više od prosjeka život završavaju suicidom.

Iako je ova parada svake prve subote u avgustu postala zaštitni znak Amsterdama o kojem mnogi sanjaju kao gradu nesputanih sloboda u kojem ima seksa, droge i rock and rolla, ipak su sve glasniji neki nezadovoljnici. Kao ovo je sve manje smotra homoseksualnog svijeta, a sve više protežiranje raznih privrednih i političkih subjekata.

Drugim riječima, pomni brojači brodica utvrdili su da je samo četvrtina od 80 plovila stvarno zaposjednuta posadama iz kruga LGTBQI, sve drugo su sponzori koji koriste spektakl sa milionskom publikom da bi se reklamirali. Isto čine i političari. Posljednjih godina ovdje je prisutan gotovo vrh Evropske unije, a domaće političke partije se naprosto nadmeću ko će biti prisutniji na kanalskom predstavljanju živog mesa idealnog za objektive televizijskih i foto kamera.

Dakle, sve se ovo čini kao jedna velika revija razvrata od kojeg  se mnogima još diže kosa na glavi. Oni koji tako misle duboko griješe. Organizatori amsterdamskog Gay pride, za kojim su se sa sličnim manifestacijama poveli širom svijeta, kao da su pronašli najbolji način za borbu protiv predrasuda. Kod njih nema problema sa nacijama, rasama, religijama. Svi su oni  pripadnici skupine koja sve slobodnije stoji iza slova LGTBQI.

Jest, mislim ja, lako im je kada nemaju Srbe, Hrvate i Bošnjake. Nemaju ni entitete, a kamoli raznorazne političke blentite, koje ni stotinu ovakvih parada neće ubijediti da je život samo jedan. Ma, kakav bio, ali vrijedan! 

I na kraju ozbiljnije sa analitičkim pitanjem -  kakvu korist LGBT organizacije imaju od ovakvih parada golih tijela? Istraživanja kazuju da poslije svake ploveće fešte broj onih što naglo iskaču iz ormara i priznaju zapravo ko su raste između sedam i devet posto.

Ma, dobro za ormare, nego šteta što nam Miljacka nije plovna rijeka. Pa da nam s brodica, kao što to čine čelnici EU, razdragano mašu Dodik, Džaferović i Komšić dok se oko njih uvijaju uspaljena tijela boraca za slobode. 

Da li bi ih tada zaštitile njihove rezervne policije i oružane snage?!

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)