Jusuf Nurkić, bosanskohercegovački NBA-jevac, u velikom intervjuu koji je dao za Večernji list, između ostalog prisjetio se i svojih košarkaških početaka u selu Svojata kod Tuzle, odakle potiče. 

- To vam je selo od 400 kuća. Imao sam sjajno djetinjstvo, uz sve te neke seoske priče i bikove, krave, ovce... Imali smo stočarsku farmu, djed je imao bikove. Tako se preživljavalo - kaže Nurkić. 

Farmerski kruh je jako težak i to treba poštivati. Umjesto da čuva djedove bikove, Jusuf igra NBA košarku gdje, snagom bika, krči prostor u reketu i zabija koševe. Nije li to ostvarenje američkog sna? 

- Ja ga nisam nikad imao jer sam odrastao na selu i nisam pratio NBA košarku. Nisam imao kada. Uz obveze na farmi i u školi, nisam se mogao ustajati u četiri ujutro da bih gledao NBA košarku. 

U takvim selima često je središte svijeta lokalni kafić? Ode li kada među ljude? 

- Pa to je moje selo, moji ljudi, moji korijeni. Ja to ne želim izbrisati niti imam potrebe da krijem. No, ja sada tamo rijetko dođem, ali kada se igrački umirovim, vjerujem da ću ondje biti više. Neki su me posljednji put vidjeli dok sam bio dijete, ni približno ovako visok, a sada je tu i brada pa me neki i ne prepoznaju. ž

Priča o tome kako je uopće počeo igrati košarku je gotovo pa filmska. Zapravo, ona je već prerasla u mit o tome kako je Jusufov otac Hariz, inače policajac, gromada od čovjeka od 209 cm, pretukao određen broj huligana (u ovoj legendi se ta brojka penje do 14) pa je to završilo i u novinama. 

Kada je to pak pročitao košarkaški menadžer Enes Trnovčević, odmah se zaputio do Hariza Nurkića da ga pita ima li sina. 

- Premda ja dotad nikad košarkašku loptu nisam držao u rukama, čovjek je pao s neba i počeo pričati mojem ocu i meni kako ću ja biti NBA igrač. Čovjek je počeo pričati bajke, cijela Bosna se smijala, a neki su i rekli da nisam talentiran i da probam sa školom. No, taj čovjek je imao nešto. Kao da je bio vidovit. Ja vjerujem u sudbinu. On je moj doživotni menadžer - ističe Nurkić.

S 14 godina Enes ga je odveo u Sloveniju, u Laško gdje je dobio trenera koji ga je naučio osnovama. Nakon nekoliko godina, završio je u Cedeviti. 

- Mislim da je Ivan Sunara upozorio Acu Petrovića, koji je tada bio BiH izbornik, da u Laškom ima jedan mali koji bi htio igrati za BiH. U međuvremenu sam bio posuđen Olimpiji za neki juniorski turnir u Beogradu, a Aco me došao pogledati na treningu, a kako je u međuvremenu preuzeo Cedevitu, on me i doveo u zagrebački klub. 

No, kod Ace se u prvoj momčadi nije naigrao. 

- Aco je ipak bio fer. Cijenim iskrene trener koji imaju drugačiju viziju pa puste igrača na kojeg ne računa. Rekao sam mu da vidim da on za mene nema prostora i pitao da li bih mogao ići negdje na posudbu. On je rekao nađi si klub i ja sam otišao u Zadar. Zanimljivo je da je u tom trenutku opcija bio i Široki, no tamo su rekli da musliman za taj klub nije nikad igrao, a niti da neće. No, meni je u Zadru bilo super. Beskrajno sam zahvalan treneru Nazoru i cijelom gradu. I danas kada dođem dolje, ja se osjećam posebno. To mi je bilo najljepše razdoblje u karijeri.

Kompletan intervju sa Jusufom Nurkićem čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)