U jednom trenutku 28. augusta 1995. godine, na Gradskoj pijaci Markale, rijetkom mjestu gdje se u opkoljenom Sarajevu moglo pronaći nešto od hrane, život je izgubilo 43 Sarajlija, a 84 ih je ranjeno. Na današnji dan u 11 sati začulo se pet snažnih detonacija od granata ispaljenih s Trebevića, a pijaca Markale ponovo je doživjela gorku sudbinu. 

Stradalih su se danas sjetili oni koji su preživjeli masakr, ali i njihove komšije, prijatelji i građani te predstavnici svih nivoa vlasti, koji su polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe ili na drugi prigodan način, odali počast sugrađanima koji su poginuli na tom mjestu na današnji dan prije 24. godine. 

Tog strašnog dana prijetila se i Amerisa Ahmetović koja je na Markalama izgubila nogu. Imala je samo 16 godina. 

- Svaki put kad pričam o tom događaju, osjetim bol. To je nešto najteže što se čovječanstvu moglo desiti - kazala je. 

Istakla je da nije zadovoljna situacijom u kojoj se nalaze civilne žrtve rata, prvenstveno što nemaju pravo na dostojno ortopedsko pomagalo.   

Među žrtvama je bio i Rasim Koso koji je ranjen u nogu. 

- Bilo je mnogo ljudi koji su pokušavali da nađu nešto od hrane. Sljedeće čega se sjećam su ruke i noge mrtvih ljudi. Stajao sam, a nisam ni osjetio da sam ranjen u nogu i da su mi cipele pune krvi - prisjetio se.  

Dodao je da su ga građani, koji su pomagali ranjenim, smjestili u auto. 

- Sa mnom u autu su bile dvije mrtve žene - kazao je Koso. 

Damir Malagić je imao 15 godina kada je preživio masakr na Markalama, a tada je prodavao svijeće. 

- Detonacija me odbacila daleko i slike koje poslije toga pamtim su krvave ulice i dijelovi tijela. Kasnije sam saznao da sam izgubio dva druga - prisjetio se. 

Ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Ismir Jusko kazao je da obilježavanje maskara na Markalama ima dvije simbolike, jedna, jer je to zadnji veliki masakr koji se desio u opkoljenom Sarajevu, a druga, jer je masakr bio razlog pokretanja zračnih udara NATO-a nakon čega je potpisan Dejtonski sporazum.   

- Ne postoji način da se žrtvama vrate oni koji su izgubljeni i ne postoji satisfakcija ni jednoj majci koja je izgubila dijete - poručio je Jusko. 

Minobacačka granata kalibra 120 mm, ispaljena 28. agusta 1995. godine s agresorskih položaja iz pravca Trebevića, eksplodirala je kod sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu što se smatra jednim od najstravičnijih zločina koje su srpske vojne, policijske i paravojne formacije počinile u opkoljenom Sarajevu. 

Ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglija, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga. 

 Tokom agresije od 1992. do 1995. u opsadi Sarajeva poginulo je više od 11.500 stanovnika, od kojih je više 1600 djece. 

(Fena/mr)