Piše: Đejmi HADROVIĆ
"Gospodine Locke, na sva vaša pitanja postoje potpuno zadovoljavajući odgovori, ali znam da ne razumijete koliko malo možete naučiti od njih. Vaša pitanja puno više otkrivaju o vama nego što će moji odgovori otkriti o meni." Intervju isječak iz The Passenger 1975, Michelangelo Antonioni, Velika Britanija.
Naučni abstrakt može se shvatiti kao prostor u kome se očekuje da autor sumira sve do sada napisane akademske sadržaje koje niko zapravo ni ne čita. U tom prostoru koji izgleda kao reklama na TV-u, gdje imate samo pet sekundi da uvjerite čitaoca da je ovo pred njim vredno svake pažnje. Vjerovatno da ono što budete pročitali u sljedećih nekoliko redova Vam neće drastično promijeniti život, ali uvjeravam Vas da biste trebali vezati sigurnosni pojas i pripremiti se jer će to biti pakleno putovanje ili nešto kao vožnja biciklom. Ili pak, kao što bismo rekli u Bosni, od sada idemo pješice!
Tekst pred vašim očima trebao bi govoriti o najnovijem djelu Jusufa Hadžifejzovića pod nazivom "Muzej odbačenih predmeta 2019" u galeriji Charlama u Sarajevu. Iako je autor ovog teksta potpuno nesiguran: da li je pisani tekst jednostavno literalni prikaz Jusufovog djela ili je prije riječ o tome na koji način autor ovog članka doživljava Jusufove umjetničke radove. Bez obzira da li autor ovog teksta postoji ili ne, da li je mrtav kao što bi rekao Roland Barthes ili ako je pisac prosto subjekt nestajanja kako bi Foucault to izrazio, zasigurno ne zna ni autor ovog teksta. Možda je ovaj tekst napisala Slavenka Drakulić, ili mrtve duše koje leže na nečijim policama. Možda bismo se složili s Peterom Bergerom i Thomasom Luckmannom da čovjek nema svoje vlastite misli, već samo akumulacija svih društvenih konstrukcija. Ali, kad sam vidjela Hadžifejzovićevu izložbu ''Muzej odbačenih predmeta'', samo jedno je bilo sigurno: osjećaji melanholije izazvani umjetničkim djelom bili su moji!
Izložba se sastoji od odbačenih objekata i predmeta prikupljenih tokom dugotrajnog procesa, ostavljeni i zaboravljeni kako bi to umjetnik voleo sugerisati. Drugi dio izložbe čine stvari koje su Jusufu donijeli njegovi prijatelji, kolege i posjetioci galerije Depot Charlama, koje je on pozvao da donesu predmete koji njima više nisu potrebni. U predstavljanju Jusufovog rada koji je prezentovala prof.dr. Marina Gržinić na nedavnoj konferenciji pod nazivom KRITIČKI INVENTAR - prema istorijskoj metodologiji savremene umjetnosti, koju su u Beču osmislili Noit Banai i Gregor Pirgie, Hadžifejzović je ovaj aspekt označio na sljedeći način: „Postoje donatori koji su donijeli stvari koje ih podsjećaju na loša sjećanja, podsjećaju ih na ljude i događaje, a ima i drugih koji su željeli pokazati predmete iz prošlosti na koje su ponosni jer ih povezuju s boljim razdobljem života. "
Nakon nemira 90-ih koji su doveli do raspada Jugoslavije, neminovni tranzicioni period, od komunizma do kapitalizma, je proces koji je kasnije izazvao širenje brutalnog novog doba najbolje opisanog kao turbokapitalizam i turbofašizam. Primer procesa koji najviše odgovara političkim instancama i » njihovim« državnim aparatima.
Robni fetišizam ukazuje na stanje društvenih odnosa u kapitalističkim sistemima. Društvenim odnosima upravlja tržište; ljudi su povezani robom i tržištem, oni samo vide stvari, u smislu robe koja se može kupiti, ta ista roba koju je stvorio kapitalizam. Ljudi nemaju više osjećaj empatije, saosjećanja, ne privlači ih više stanje mira, spokoja, više su privrženi kupovinom najnovijeg kapitalističkog proizvoda, najnovija verzija I-phona ili skupog automobila. Nama dominiraju proizvodi koje tako silno želimo. Važno je shvatiti da je kao rezultat svega toga, narušen odnos između ljudi, oni su otuđeni i izolovani, a između njihovih međuljudskih odnosa stoji roba. Eric Fromm je veličanstveno rezimirao u sljedećim odlomcima: »Sreća savremenog čovjeka sastoji se u uzbudljivom posmatranju izloga i kupovine svega što može priuštiti da kupi, bilo za gotovinu ili za otplatu. U kulturi u kojoj preovladava marketinška orijentacija i u kojoj je materijalni uspjeh izvanredna vrijednost.
Suočavamo se niskim estetskim standardima, jer često susrećemo kič kao jedan od karakterističnih simbola kapitalističke kulture, okruženja koga karakterizuje porast konzumerizma te raznih društvenih intervencija komercijalnog sistema. Glavna svrha takozvane kulturne mašine je trenutni impuls, te posljedično dovodi do dosade. Kulturna industrija je u stalnoj borbi protiv subjekta koji razmišlja, subjekt legitimira postojeću poziciju i ne opire se. Cilj je očuvanje kolektivnog statusa quo i apatične prirodnosti pojedinca, kako bi se izbjegao bilo kakav susret društvene agitacije koji bi mogao stvoriti bolji društveni poredak.
Kič sugeriše loš ili manje kvalitetan proizvod i zapravo svojom kvantitativnošću i lošim kvalitetom, skupu robu čini komercijalno dostupnom. Roba predstavlja bijeg od banalnosti svakodnevnih rutina, tako da potreba ljudi temelji na dosadi a pritom širi potrošnju proizvoda koje brzo zadovoljavaju ljudski duh.
Turbokapitalističko društvo fetišizira jednokratnu upotrebu, što implicira učestalim pojavama te zamjenu različitih standardizovanih oblika i proizvoda te tržište biva ispunjeno ponavljanjima. Društvo „spektakla“ podsvjesno negira sve što se graniči s avangardom i skepticizmom prema aktualnim društveno-političkim problemima.
Jusuf Hadžifejzović u svom najnovijem remek djelu Muzej odbačenih predmeta stvara neočekivani preokret u narativu u kome dramaturgija ostaje klasična, ali napetost postaje sveprisutna čim uđete u galerijski prostor i naletite na mise-en-scene. Hadžifejzović se tu neposredno igra sa postojećom akademskom osobinom podcjenjivanjem masa različitih ukusa, stilova i stavova kao o nečemu što je predodređeno za nizak i inferiorni status ne samo u estetici, već i u socijalnom smislu. Kao što Raymond Williams razdvaja podjeljenost između socijalne ekskluzivnosti visokih kultura i kultura kao način života: "Kultura nije elitna - kao ona koja je odvojena od običnih ljudi ..."
Sve u svemu, Hadžifejzović je novi sarajevski epitet za bricoleur. Francuska riječ bricolage označava hobi autora koja svojom domišljatošću, improvizacijom i predanošću rješava probleme koji se javljaju u njegovom svakodnevnom životu. Djelo je uvjetan rezultat svih slučajnih prilika u kojima se roba mogla obnoviti, obogatiti ili sačuvati ostacima prethodnih postavki. To je definisano time što se elementi skupljaju i čuvaju poštujući princip »ovo bi dobro došlo«.
"Pitam se ima li posmatrač osjećaj da postaje deo izložbe na način da on/ona postaje odbačen/a, odloženi subjekt u muzeju odbačenih predmeta?"
LITERATURA:
Fromm, Eric, The Art of Loving, New York: Harper and Row, 1956.
Williams, Raymond, Culture is Ordinary, 1958. Cultural theory: an anthology (2011):53-59.
Papić, Žarana, “Europe after 1989: ethnic wars, the fascisation of social life and body politics in Serbia “, Filozofski vestnik, Special Issue The body, Marina Gržinić (Ed), Ljubljana: Institute of Philosophy, ZRC SAZU: 191-205, 2002.
FILMOGRAFIJA:
The Passenger, Michelangelo Antonioni, UK, 1975.
Prevod: Miloš Vučičević
(DEPO Portal/ak)