Nemogućnost međunarodne zajednice da zaštiti takozvanu "sigurnu zonu“ Srebrenice u julu 1995. godine predstavlja crnu mrlju u povijesti mirovnih misija širom svijeta.

I danas postoje kontroverze kad je u pitanju uloga UN-a i drugih država koje nisu spriječile ubistva preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Sud u Holandiji je prošli mjesec presudio da Holandija snosi deset posto odgovornosti za smrt 350 muškaraca koje su ubili bosanski Srbi, čime se ponovno postavlja pitanje o djelovanju holandskih mirovnih snaga pri UN-u u Srebrenici.

DutchBat III – koji je tako nazvan jer je bio treći od nekoliko kontingenata holandske vojske koji su djelovali u svojstvu UN-ovih mirovnih snaga u enklavi Srebrenica – stigao je u januaru 1995. godine. Bataljon je bio nedovoljno snabdjeven i opremljen, a njegovi pretpostavljeni iz Zapovjedništva UN-a u Sarajevu nisu bili voljni pružiti znatniju podršku.

Mandant ovog bataljona nije bio jasno definiran, a holandski vojni djelatnici se nisu potrudili dobiti detaljnije informacije o događanjima na području Srebrenice. Sve je ovo stvorilo nemoguću situaciju za njihove trupe čiji je zadatak bilo nadgledanje UN-ove "sigurne zone“, okružene snagama bosanskih Srba (bez korištenja sile, osim u slučaju samoodbrane). Snage bataljona DutchBat III, čije je sjedište bilo u bivšoj tvornici akumulatora u Potočarima, nisu uspjele spriječiti bosanske Srbe da zauzmu Srebrenicu, piše BIRN a prenosi Balkan Insight.

Srbi su najavili evakuaciju žena i djece, i rekli da će muškarci naknadno biti odvedeni na sigurno. Međutim, umjesto toga, oni su ubijeni.

U nastavku su svjedočenja članova bataljuna DutchBat III. Ovo je pokušaj da se ispitaju i shvate neuspjesi međunarodne zajednice iz perspektive onih koji su trebali djelovati kao njezini predstavnici.

Henk Van Der Berg: "To je bila totalna katastrofa"

"Početkom 1995. godine već su postojali problemi sa opskrbom. Ali imao sam 20 godina i mislio sam da mi se ništa ne može dogoditi. Na putu za Bosnu, zaustavili smo se u Splitu, odakle sam otišao u Zagreb – bilo je kao u ljetnom kampu. Imali smo McDonald's, Burger King i slično. Idući dan smo sjeli u autobus koji nas je odvezao do Srebrenice, u kojoj nismo imali ništa", govori Henk.

"Odrađivao sam smjenu u centru za veze na dan kad su (bošnjačke) izbjeglice počele pristizati (nakon što je Srebrenica pala u ruke Srba). Poslije smjene sam izašao i vidio rijeku ljudi kako pristižu u (UN-ovu) bazu (u Potočarima). Otišao sam im pomoći; nisam puno razmišljao", govori bivši vojnik.

"Sjećam se, sjedili smo vani i pili kafu kad su se začuli pucnjevi i lavež pasa. Neko je rekao da Srbi još uvijek love izbjeglice po šumi ali tad smo se već naviknuli na takvu situaciju", priča Van der Berg o događajima iz 1995.

"Sa stražnje strane baze imali smo veliku tvorničku halu, u koju smo dovodili ljude. Bilo je grozno i haotično. Nisam siguran koliko je ljudi bilo unutra, ali oni su bili prestrašeni, mokrili su po sebi, bilo je i pobačaja. To je bio pakao. A taj smrad je bio užasan, zaista užasan", prisjeća se Van der Berg.

"Tada sam pomislio: ‘Što da radimo?’ Nismo imali dovoljno hrane, vode ni lijekova. Imali smo tek dovoljno za nas, ali ne mnogo. Bila je to totalna katastrofa. Nisam razmišljao o tome što će biti kasnije. Mogao sam samo ostati s izbjeglicama. U nekom trenutku mi je rečeno da stanem ispred ulaza u bazu, kako bi me vidjeli Srbi koji su se kretali oko nje. Mogli smo samo formirati ljudski štit", govori Van der Berg.

"Gledajući Srbe, moglo se zaključiti da su iskusni vojnici. Krupni momci sa puškama, noževima; imali su što god ti padne na pamet. Bili su naoružani do zuba. Neki od nas su im morali dati pancirke i drugu opremu, izgledali su doista prijeteće. Nakon što su izbjeglice otišle, mi smo ostali još nekoliko dana, ne više od sedam. Sve je nakon toga izgledalo nestvarno. Tvornica je bila prazna, a smrad užasan. Bilo je nestvarno i tiho", prisjeća se bivši pripadnik nizozemskog bataljuna.

"Sjećam se, sjedili smo vani i pili kafu kad su se začuli pucnjevi i lavež pasa. Neko je rekao da Srbi još uvijek love izbjeglice po šumi ali tad smo se već naviknuli na takvu situaciju", priča Van der Berg o događajima iz 1995.

"Prvih nekoliko godina je bilo jako teško. Vratio sam se na posao, a nisam mogao raditi, imao sam problem s koncentracijom. Bila su to teška vremena. Sada se stvari mijenjaju, više nisu crno-bijele. Izbjeglice i preživjeli sada također shvaćaju u kakvom smo sranju bili. Svi zajedno. Njima je bilo mnogo gore nego nama, jer smo mi otišli kućama i mogli smo nastaviti sa svojim životima, a oni su izgubili porodice, prijatelje. Sve su ih zaklali. Tako da mi, kao veterani, sad nemamo razloga da se žalimo. Neki misle drugačije, ali Bošnjacima je bilo mnogo, mnogo gore. Zbog toga se ne žalim, iako sam prolazio kroz težak period, mi nemamo pravo da govorimo o tome. Samo treba držati jezik za zubima", iskren je Van der Berg.

"Mi, kao veterani, sad nemamo razloga da se žalimo. Neki misle drugačije, ali Bošnjacima je bilo mnogo, mnogo gore. Zbog toga se ne žalim, iako sam prolazio kroz težak period, mi nemamo pravo da govorimo o tome. Samo treba držati jezik za zubima", iskren je Van der Berg

"To je frustrirajuće. Spavaš loše ili ne spavaš nikako. Imaš problema s poslom, ili s vezama. Svi su se morali s tim boriti, a neki se bore i danas. Za veliki broj veterana DutchBata sve izgleda kao da se dogodilo jučer. Oni se još uvijek bore s tim i nisu sposobni više nastaviti sa svojim životima.”

Remko de Bruijne: "Nismo se mogli boriti"

"Svi misle da su Srbi napali u ponedjeljak navečer i da je do utorka ujutro enklava osvojena. Ali nije bilo tako. Sedam dana ranije enklava je bila na meti napada. Sa osmatračnice smo već tada vidjeli Srbe kako se pripremaju, ja sam bio stacioniran na osmatračnicama „Romeo“ i „Quebec“, a svake nedjelje smo se rotirali. Bio sam na osmatračnici „Romeo“ koja gleda na Srbiju jer se nalazi na planini", svjedoči de Bruijne.

"Sedmicama prije tog događaja vidjeli smo tenkove koji idu u našem pravcu i autobuse pune vojnika. Svaki dan smo morali slati izvještaje u Sarajevo. Tako sam i rekao da smo vidjeli deset autobusa punih vojnika, koji iz Srbije kreću prema nama. To je bilo sedmicama prije napada. Svaki put nam je, nakon ovakvih izvještaja, rečeno da su Srbi kontaktirani, da je u pitanju samo vježba i da ne trebamo brinuti", kaže de Bruijne.

"Oni su krenuli za Srebrenicu iz Srbije, a budući da je Srebrenica u planinskom području, do nje se moglo doći samo tim putem. Tako da, kad su se na tom putu pojavili tenkovi i autobusi puni vojnika, bilo nam je jasno što se zapravo događa. Srbi su imali svu kontrolu od prvog do posljednjeg dana. Mi smo jedino mogli održavati sistem da bi mogli dobiti hranu, cipele i odjeću za nas i civile. Glavni nam je zadatak bio da promatramo i da razoružavamo bosanske vojnike. To je bio cilj UN-a. Nije postojala naredba da bi trebalo štititi civile, to nije bio naš posao. Na kraju smo pokušali, ali to je bila prva greška koju smo napravili" priča de Bruijne.

"Sedmicama prije tog događaja vidjeli smo tenkove koji idu u našem pravcu i autobuse pune vojnika. Svaki dan smo morali slati izvještaje u Sarajevo. Tako sam i rekao da smo vidjeli deset autobusa punih vojnika, koji iz Srbije kreću prema nama. To je bilo sedmicama prije napada", kaže de Bruijne

"Kada su Srbi napali Srebrenicu, poslali su nas na prvu liniju da ih zaustavimo i neki od mojih kolega su odlučili boriti se uz Bošnjake koji su bili u enklavi. Ali problem je bio u tome što, kao UN, ne možete birati strane, a mi smo to napravili. Tako da je bilo mnogo problema zbog toga, zbog činjenice da ako izabereš stranu i boriš se sa Bošnjacima, ideš protiv politike UN-a", prisjetio se bivši nizozemski vojnik.

"Tu je bio i UN-ov argument da možemo dobiti podršku iz zraka, tako da smo rekli Bošnjacima s kojima smo se borili, da ne brinu jer stiže pomoć i da Srbe možemo vratiti natrag. Mi to nismo znali, ali u to vrijeme UN je imao neku zamišljenu granicu za Srbe, pa ako bi je oni prešli, trebalo je pozvati podršku iz zraka. Ali mi toga nismo bili svjesni jer je komunikacija na prvoj liniji bila haotična. Drugog ili trećeg dana, Srbi su prešli tu liniju, ali zračna pomoć nije stigla. Svaki put kad bi napredovali, mi bismo formirali novu liniju fronta. To je trajalo oko dva dana, sve dok nam nije nestalo metaka, kada smo morali da se odvezemo nazad u Potočare (blizu Srebrenice, gdje je DutchBat bio stacioniran u krugu stare tvornice akumulatora). Čitav grad je bio prazan", sjeća se tih dana de Bruijne.

"Stajali smo s druge strane ograde tvornice u Potočarima, pokušavajući im pokazati da štitimo sve ljude u bazi, ali sve je to bila samo predstava - mi se nismo mogli boriti. U nekom trenutku, zapovjednik DutchBata pukovnik Thomas Karremans se dogovorio sa zapovjednikom Vojske Republike Srpske Ratkom Mladićem da izvede nas i ljude iz Potočara jer je on htio da svi izađu. Tad su počeli da dolaziti autobusi. Rečeno nam je da pomognemo civilima da se ukrcaju u autobuse i u tom trenutku su Srbi odvajali muškarce i dječake, uz objašnjenje da traže ratne zločince", prisjeća se de Bruijne kako je počeo nezapamćeni masakr.

"Srbi su imali svu kontrolu od prvog do posljednjeg dana. Mi smo jedino mogli održavati sistem da bi mogli dobiti hranu, cipele i odjeću za nas i civile. Glavni nam je zadatak bio da promatramo i da razoružavamo bosanske vojnike. To je bio cilj UN-a", priča de Bruijne

"Znali su da ne mogu nama ništa, ali su rekli da žele pronaći Bošnjake koji su bili s nama, pa su sve one koji su imali više od deset godina odveli na ispitivanje. To su nam rekli. Nisam im vjerovao, ali mi nismo mogli ništa učiniti, jer su oni bili brojniji. Jedino smo mogli pomoći tim ljudima da izađu ukoliko su bili u pitanju žene i djeca. Svi kažu da smo mi pomogli Srbima da izvrše genocid, jer smo pomogli razdvajati muškarce od porodica, ali nismo mi izabrali da to radimo. Nisam ja lično hodao kroz autobus i odvajao ih, to su radili Srbi, a ja sam morao stajati sa strane", pokušava objasniti de Bruijne.

"U takvoj situaciji imate dva izbora, a oba su loša: Spasiti autobus pun žena i djece ili spasiti petoricu muškaraca? Takve smo dileme imali.”

Anne Mulder: "Nisam očekivao da će se to dogoditi"

"U Srebrenicu sam stigao u februaru 1995. oko Valentinova. Letjeli smo za Zagreb, a onda smo autobusom proputovali cijelu bivšu Jugoslaviju. Prošli smo neke punktove. Naš autobus je bio pun medicinskih sredstava koje smo morali da prokrijumčarimo u enklavu", sjeća se treći svjedok Mulder.

"To je prvo što mi se učinilo čudnim, jer sam mislio da je UN tu glavni. Zašto smo onda krijumčarili stvari u enklavu? Kad smo stigli tamo, rečeno mi je da je cijelo područje opkoljeno. Nismo imali mnogo zaliha, vrlo malo benzina, goriva za grijanje, i ne mnogo hrane, samo nešto kanadskih i francuskih namirnica. Povremeno bismo imali nešto „svježe“ hrane ako bi nekom konvoju bilo dopušteno ući u enklavu. Ali sve su to kontrolirali bosanski Srbi", priča Mulder.

"Nekad bismo išli u patrolu, tzv. ‘socijalnu patrolu’, tokom koje bi nas pustili van i mogli smo se kretati enklavom po glavnom putu. Ali ljudi su bili uplašeni, nisu nas htjeli pustiti izvan baze jer su se bojali da bi nas mogli uzeti za taoce, što se ranije i događalo. Tako da nam je bilo dozvoljeno izlaziti samo kad je to bilo neophodno za obavljanje našeg posla. Ponekad sam išao sa majorom, koji je imao kontakte s načelnikom. Pridružili bismo mu se u njegovom automobilu da vidimo nešto i izvan baze", govori Mulder.

"Bilo je kao u ‘Schindlerovoj listi’. Tu su bile uglavnom majke, djeca i stariji, ali i oko 240 muškaraca. Ti momci su izgledali stvarno uplašeno. Bilo je ljeto. Nije bilo hrane, nisu imali privatnost, i nije bilo dovoljno zahoda. Tako da je, sa sanitarnog aspekta, to bio haos", prepričava Mulder

"Korak po korak, situacija se pogoršavala. Imali smo sve manje svježe hrane, municije, ljudima nije bilo dopušteno koristiti slobodne dane. Ja sam bio među zadnjima koji su ih iskoristili. Bilo mi je dopušteno otići na desetodnevni odmor u Hrvatsku, a onda sam se morao vratiti u enklavu. Sve manje i manje ljudi je moglo ući. Oni su dopuštali ljudima izlazak, ali ne i ulazak. Na kraju se to zaustavilo jer je previše ljudi odlazilo. Namjerno su smanjivali zalihe", prisjeća se Mulder.

"Kad pogledam unazad, možda se moglo vidjeti da se nešto sprema. Ali u to vrijeme nije se dalo naslutiti da će Srbi napasti enklavu. Nisam to očekivao. Srećom, nisam bio uključen u evakuaciju. Bilo je kao u ‘Schindlerovoj listi’. Tu su bile uglavnom majke, djeca i stariji, ali i oko 240 muškaraca. Ti momci su izgledali stvarno uplašeno. Bilo je ljeto. Nije bilo hrane, nisu imali privatnost, i nije bilo dovoljno zahoda. Tako da je, sa sanitarnog aspekta, to bio haos", prepričava Mulder posljednje dane prije masakra.

"Neki od mojih kolega su ih pokušali zaštititi tako što su išli uz autobuse, no čim su zamakli iz vidokruga baze, oduzeta su im vozila oružje, kacige i pancirke. Bilo je beznadežno. Nisam bio svjestan da su muškarci zarobljeni i ubijeni. Nisam mogao ni zamisliti kako su ubili 8000 ljudi? Mogu razumjeti ratne zarobljenike, ali ne razumijem sistematsko ubijanje ovih razmjera. Nisam očekivao da će se to dogoditi", zgrožen je tim masovnim pokoljem i danas Mulder.

"Razumio sam da su se ljudi bojali jedni drugih - ako se pogleda povijest BiH, ali nisam očekivao to u tim razmjerima. Kako su mogli samo poredati te ljude i ubijati ih ili uvesti u kuću i onda baciti granatu? Nevjerovatno", prebire po sjećanjima Mulder.

"Dok sam stajao na ulazu u bazu vidio sam bosanske Srbe civile kako ulaze u enklavu, pljačkaju, kradu posuđe, stoku, konje, TV-prijemnike, frižidere... Krali su sve i mahali nam. Bilo je ponižavajuće", sjeća se scena nakon masovnog pokolja.

"Nikada nisam vidio da se napravilo toliko pogrešaka u tako malo vremena. Neke moje kolege su napravile fotografije zločina, ali su one izgubljene. Izgledalo je kao da nešto krijemo. Izgledalo je kao prikrivanje, ali ne mislim da je to bilo to. Bio je to haos koji je stvorilo holandsko Ministarstvo odbrane”, tvrdi Mulder.

Henk van der Berg je napustio vojsku nakon završetka službe u decembru 1995. i vratio se na stari posao. Danas koristi iskustva kako bi pomogao ugroženoj djeci za koju se brinu on i njegova supruga. Tokom 2017. vratio se u Srebrenicu sa kolegama veteranima.

Remko de Bruijne je služio u vojsci sve do kraja radnog vijeka. Sad pruža podršku veteranima koji se suočavaju s traumama i drugim psihološkim problemima. Tokom 2019. bio je prisutan na izricanju presude bivšem predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, gdje je susreo žene koje je izveo iz srebreničke enklave.

Anne Mulder je napustio vojsku nakon završetka službe i vratio se studijama. Na kraju se pridružio Narodnoj stranci za slobodu i demokraciju, mahom zbog njenog priznavanja službe veterana DutchBata. Postao je član holandskog parlamenta 2010. i trenutno je član komiteta za odbranu i komiteta za vanjske poslove. Vratio se u Bosnu 2018. kao promatrač na izborima u Sarajevu i Srebrenici.

(BIRN, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)