Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Jačanje osmanlijske sile u našim krajevima može se podijeliti na dva glavna i karakteristična perioda. Prvi period označava stabilna osvajanja i uspon – od zauzimanja Carigrada (Constantinopolisa) do smrti sultana Sulejmana Veličanstvenog (1566.), a drugi stagnaciju nakon vojnog poraza pod Bečom (XVII stoljeće) i niz sukoba sa susjednim silama (XVIII stoljeće).

Dubrovačkoj Republici španski kralj Ferdinand (1507.) potvrđuje sve prijašnje privilegije u gotovo cijelom zapadnom Sredozemlju, a od 1526. godine (pad Budima), Dubrovnik prihvata vrhovnu vlast sultana i dobiva punu slobodu trgovine po cijelom Balkanu i morima koja su bila pod vlašću Osmanlija. Tako nastaje Zlatno doba Dubrovnika (period XV-XVI stoljeće) u sred sukobljenih sila, kao brod u oluji nasred pučine, kako je sama dubrovačka vlada opisala tadašnji  položaj Dubrovnika.

Bosanski pašaluk oko 1600. godine

Više od 200 godina (1699.), nakon osvajanja Osmanlija, završen je rat između Austrije i Osmanskog carstva mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima kojim Venecija širi svoje posjede na istočnom Jadranu, a Dubrovnik traži da se njegova teritorija odvoji od Venecije. Time je Osmanlijama, koji su do tada vladali velikim dijelom Jadranskog mora, ostavljen izlaz na more u Neumu i Sutorini, što je nakon toga potvrđeno (1718.) i tzv. Požarevačkim mirom. Tako su icrtane današnje granice Bosne i Hercegovine kao najstarije državne granice u Evropi, ali bez Sutorine koje se Bosna i Hercegovina u međuvremenu „odrekla“ u korist Crne Gore.

Današnja morska granica u Neumu je stara 320 godina

Sto godina nakon toga (1808.) Napoleon ukida Dubrovačku Republiku, a maršal Marmont postaje dubrovački vojvoda (duc de Raguse), ali bez stvarne vlasti na Jadranskom moru koju  neprikosnoveno drže Englezi, sa svojom ratnom flotom.

Bečkim kongresom (1814/15.) državnici Austrije, Pruske, Engleske, Rusije i Francuske stvaraju novi poredak u Evropi kojim Austrija dobiva sve posjede Venecije, Lombardiju, arsenal u Veneciji, cijelu jadransku francusku flotu  i cijelu istočnu obalu Jadranskog mora kojeg napuštaju Englezi.

Doba vladavine Austrije na Jadranskom moru

Otvaranjem željezničke veze polovinom XIX stoljeća između Beča i Trsta preko Lajbaha (Ljubljane) i uvođenjem parobrodarske linije iz Trsta do Kotora, krenuli su i prvi moderni turisti jadranskom obalom. Tako je i brat cara Franje Josipa, nadvojvoda Maksimilijan, doputovao u Dubrovnik koji mu se neobično svidio i odlučio da kupi otok Lokrum.

Prva pojava masovnog turizma na istočnom Jadranu je zabilježena 1893. godine, u povodu otvaranja spomenika pjesniku Ivanu Gunduliću kada je grad posjetilo preko 20 parobroda sa oko 3000 izletnika. Dr. Ivo Perić iz Dubrovnika je zabilježio u knjizi Razvitak turizma u Dubrovniku da je druga organizirana grupa koja je posjetila grad bila grupa od 65 turista iz Sarajeva koji su 15. svibnja/maja 1896. godine, putovali željeznicom do Metkovića, potom brodom do Malog Stona, zatim pješke do Velikog Stona i potom opet brodom do Dubrovnika.

Nakon Prvog svjetskog rata Hrvatski sabor u zajednici sa predstavnicima Vojvodine, Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Istre proglašava 1918. godine, zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba – SHS.

Jadransko more u vrijeme Države SHS

Na samom početku Drugog svjetskog rata, 18. svibnja/maja 1941. godine, u Rimu je potpisan ugovor između Benita Musolinija i Ante Pavelića o određivanju granice između NDH i Kraljevine Italije kojim NDH nije imala pravo na svoju mornaricu ni na dijelovima obale koji je ostao NDH. Kraljevina Italija je pod svojom upravom imala cijeli Jadran.

Politički genocidni program ustaške NDH je bila etnički čista Hrvatska i Bosna i Hercegovina od Srba, Jevreja i Cigana, a Zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića od 30. aprila 1941. godine, muslimani su dobili status arijskog porijekla i pretopljeni u Hrvate. Genocidni četnički program je konkretiziran u instrukcijama Draže Mihailovića od 20. decembra 1941. godine, o stvaranju velike Srbije na teritoriji Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke, bez muslimanskog, hrvatskog i jevrejskog življa.

Naredbom Vrhovnog štaba NOV i POJ 18. prosinca/decembra 1942. godine, utemeljena je partizanska ratna mornarica, a Odlukom Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske – ZAVNOH-a, od 20. rujna/septembra 1943. godine, proglašavaju se ništetnim svi ugovori, paktovi i konvencije koje su razne veliko-srpske vlade i izdajnik hrvatskog naroda Ante Pavelić sklopile sa Italijom i hrvatski krajevi Istra, Rijeka, Zadar, anektirani dijelovi Hrvatskog Primorja, Gorskog Kotara, Dalmacije i svi Jadranski otoci (uključivši ovamo i Lastovo, Cres, Lošinj i druge) priključuju se matici zemlji – Hrvatskoj, a preko nje novoj demoktarskoj, bratskoj zajednici naroda Jugoslavije.

Odluka ZAVNOH-a

Ova Odluka je potvrđena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 30. studenog/novembra 1943. godine, i o njoj su obaviještene vlade savezničkih zemalja SSSR-a, Velike Britanije, SAD-a kao i čitava svjetska javnost. Bosna i Hercegovina je podnijela najveće žrtve i materijalna razaranja u Drugom svjetskom ratu.

Bosna i Hercegovina je do raspada ex Jugoslavije bila najveći industrijski region na Balkanu i jedina Republika koja je poslovala sa suficitom. Potrebno je znati da su Srebrenica i Maribor bile najrazvijenije općine u čitavoj ex Jugoslaviji i da su se naizmjenice mjenjale na čelu liste najrazvijenijih.

Nekadašnja jaka bosanskohercegovačka privreda ima ogromnu imovinu van Bosne i Hercegovine i udio u velikim privrednim preduzećima naročito u susjednim zemljama R Srbiji i R Hrvatskoj. BH privreda je za potrebe brodskog prometa koristila sve velike zajedničke luke na Jadranskom moru, posebno luku u Rijeci, Zadru, Šibeniku i Pločama u kojima ima ogroman ili potpuni vlasnički udio.

Naglim nestankom komunizma, a nakon disolucije (razdvajanje, rastavljanje…) SFRJ uslijedilo je priznavanje i prihvaćanje novih članica UN i to: R Bosne i Hercegovine, R Hrvatske, R Slovenije, Bivše RJ Makedonije i FR Jugoslavije. Tako je Generalna skupština UN 22. maja 1992. godine, primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za svog punopravnog člana.

Milenijska multietnička struktura BiH je teško ranjena u ratu 1992/95.

Agresivni rat u BiH (1992/95.) je zaustavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom (21.11.1995.) koji je potvrdio kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine kao države članice UN, čije će zvanično ime od tada biti „Bosna i Hercegovina“ sa modificiranom unutrašnjom strukturom u postojećim međunarodno priznatim granicama.

Predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović prave Ugovor o državnoj granici 1999. godine, koji do danas nije ratificiran.

Više decenijska produžena ratna pljačka državne BH imovine od strane susjeda R Srbije i R Hrvatske se nastavlja osporavanjem samog vlasništva svođenjem na „imovinu bez vlasnika“, istovremeno povrat imovine susjednih zemalja u BiH je završen. Nadležna ministarstva u susjednim zemljama imaju popis i pokretne i nepokretne BiH imovine, ali je bosanskohercegovačke vlasti do sada nisu ni tražili. Odgovornost za sve što nam se dešava se nalazi u institucijama Bosne i Hercegovine, a ne u susjednim zemljama.

„Po pitanju zaštite teritorijalnog integriteta, državnog suvereniteta i političke neovisnosti definirane Članom 3.5. Ustava BiH, Ustavni sud je u predmetu U9/00 utvrdio nadležnost Predsjedništva BiH i izvan člana 5. Ustava BiH na kojeg se pozvao g. Dodik u vezi Pelješkog mosta“ – ističe ekspert za državnu imovinu g. Muharem Cero. Prevedeno na razumljivi jezik, nema posezanja za institutom vitalog narodnog interesa po navedenim pitanjima što je učinio g. Dodik i NSRS.

Ratni cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu – podjela države po etničkom principu

Atribuciju navedenih (ne)aktivnosti i nedjela ostavljam pravnicima i filozofima jer prevazilazi moju kvalifikaciju i oblast strateškog razvoja turizma kojom se bavim.

Potrebno je znati da NVO Pomorsko društvo u BiH godinama ukazuje da Bosna i Hercegovina nema slobodan izlaz na otvoreno Jadransko more, pa ni pomorsku granicu kao i na nelegalnu gradnju mosta za Pelješac koji se gradi preko bosanskohercegovačkog morskog koridora na otvoreno more. Začuđuje izvještavanje najvećih medija u BiH o impresivnom napretku izgradnje mosta koji uzgred rečeno gradi kineska firma koja je na crnoj listi Svjetske banke, a parama EU. Aferim.

Napokon nesporno je da je teritorija koju obuhvata današnja Bosna i Hercegovina uvijek u poznatoj historiji imala izlaz na Jadransko more, da su bosanskohercegovačke narodnosti podnijele najveći teret borbi i dale najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu, zahvaljujući kojima je ex Jugoslavija dobila pravo na čitavu istočnu obalu Jadranskog mora, a to pravo su naslijedile današnje države Slovenija, Hrvatska, BiH i Crna Gora.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)