RAZARAJUĆA PRIČA O EX-YU MAFIJI

Cajkama je gurao pištolj u usta: 'Pjevaj, mamicu ti je**m!' Veliki gangster, a zapravo kukavica i infantilni sadist!

Nedjeljni magazin 07.07.19, 19:37h

Cajkama je gurao pištolj u usta: 'Pjevaj, mamicu ti je**m!' Veliki gangster, a zapravo kukavica i infantilni sadist!
U mitu o Magašu prvi put je etablirana ideja patriotskog i državotvornog nasilja koju će Bagarić, kao njegov učenik, 1990. donijeti u Hrvatsku. Željko Ražnatović Arkan bio je središte drugog srpsko-crnogorskog kruga koji je operirao po Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i Švicarskoj

 

Izvor: Express.hr


U opsežnoj policijskoj akciji diljem Hrvatske, koja je počela u petak, te se proširila i na područje BiH, uhićeno je više osoba radi udruživanja u zločinačku organizaciju. Narednih dana portal Express donosi feljton o hrvatskoj mafiji o kojoj već godinama opširno i detaljno izvještavaju Hajrudin Merdanović i Vilim Cvok


U novom nastavku donosimo priču o Zlatku Bagariću iz knjige Jasne Babić. Zlatko Bagarić pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim europskim državama.


U Njemačkoj, kao najjačem centru jugoslavenskog podzemlja u Europi, priznavali su vrhovnu vlast Ljube Magaša Zemunca. U posljednjim godinama Jugoslavije, kada su se gangsteri počeli raslojavati na deklarirane četnike i deklarirane ustaše, Magaš je postao prvi predstavnik tog miljea koji je izašao iz okvira žanrovski usmjerenih "crnih kronika" da bi, najavljujući miniranje tzv. socijalističkog morala, u beogradskim medijima dobio prostor novog tipa društvenog junaka. 


Po ocu Hrvat iz sela Vrnjerac u Novigradskom zaljevu, po majci Srbin, Magaš je rođen 1948. u Zemunu kraj Beograda. U svijetu kriminala, tipičnom za tadašnje socijalističko društvo, afirmirao se kao rekreativni boksač bez karijere koji je svoju fizičku nadmoć demonstrirao stalnim uličnim tučnjavama sve dok se cijela gangsterska zajednica nije pokorila najsnažnijim šakama tadašnjeg Beograda. 


Iz Jugoslavije je emigrirao 1974. nakon silovanja maloljetne djevojke na beogradskom Topčideru. Do Njemačke je stigao preko Italije, gdje je nekoliko godina operirao pod lažnim imenom i s ukradenim jugoslavenskim pasošem. Prema procjenama njemačke policije, Magaš je u Njemačkoj - ponešto ubojstvima, ponešto batinanjem - uspostavio vlast nad stotinjak jugoslavenskih kriminalaca "različitih nacionalnosti, uključujući i marginalnu bandu Zlatka Bagarića".   


Kao osobit kuriozitet u kriminalnom cehu, gangstersko društvo imalo je čak prigodno političko pokriće: proglašeno je njemačkom ispostavom četničke organizacije Ravna gora, osnovane u Sjedinjenim Američkim Državama; titulu njenog predsjednika nosio je neki falsifikator putovnica i dozvola boravka, dok je Magašu pripao naslov njegova zamjenika. 


Ubijen je 1986. na ulaznim stepenicama pokrajinskog suda u Frankfurtu, u nazočnosti i, prilično očito, uz blagoslov njemačke policije koja Magaša nije uspjela neutralizirati ni višegodišnjom robijom. 


Nakon prijenosa posmrtnih ostataka u Beograd, pokop se pretvorio u javnu demonstraciju srpskog nacionalizma. U snažnom zamahu demontaže jugoslavenske federacije, kojim je tada već pripreman partijski uspon budućeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića i početak srpske ekspanzije po teritorijima ostalih republika, tisuće Srba koji su oplakivali Magaševu smrt mogle su se usporediti samo s masovnim sprovodom Aleksandra Rankovića, osnivača jugoslavenske tajne policije, koji je umro 1983. 


Magaš je bio prvi gangster kojeg su beogradski mediji oslikali kao nacionalnog heroja i buntovnika čije su kriminalne aktivnosti imale višu ideološku svrhu: za račun jugoslavenske tajne službe ubijao je, navodno, viđenije pripadnike ustaške i albanske emigracije, jurišajući ujedno na najveće svetinje njemačke kapitalističke države, tradicionalnog ustaškog saveznika i vjekovnoga srpskog neprijatelja. 


Iskoristio bezvlašće '91. za prvo ubojstvo 

 

U mitu o Magašu tako je prvi put etablirana ideja patriotskog i državotvornog nasilja koju će Bagarić, kao njegov učenik, 1990. donijeti u Hrvatsku. Željko Ražnatović Arkan bio je središte drugog srpsko-crnogorskog kruga koji je operirao po Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i Švicarskoj. U zajednicu priznatih kriminalaca iniciran je 1968. kad je zajedno s jednim tada "afirmiranim" hrvatskim lopovom opljačkao poslovnicu Generalturista u Zagrebu. 

 

arkan


Za tadašnje socijalističke prilike slučaj je bio utoliko skandalozniji što je maloljetni Ražnatović potjecao iz obitelji pukovnika JNA, nekadašnjeg crnogorskog partizana kojem se pripisivalo oslobađanje Prištine u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Rođen 1952. u Sloveniji, gdje je njegov otac neko vrijeme službovao, najveći dio Ražnatovićeve kriminalne karijere ipak je bio vezan za Beograd gdje se njegova obitelj definitivno nastanila početkom 70-ih. 


Rani fragmenti legende stvoreni su uoči raspada Jugoslavije, kad je Ražnatović stekao reputaciju pljačkaša banaka u Frankfurtu i Stockholmu te bjegunca iz najčuvanijeg nizozemskog i švicarskog zatvora. Njegovo ime prvi je put uvršteno u štivo crnih kronika 1983. kad je optužen zbog fizičkog zlostavljanja bezazlenog ekonomista u liftu stambene zgrade u Novom Beogradu.


Pred sudskim vijećem Ražnatović je obznanio da je plaćenik Odjela za emigraciju Državne sigurnosti saveznog SUP-a SFRJ, dokazujući to kolekcijom pištolja, kartonom socijalnog i mirovinskog osiguranja te ugovorima za svoj stambeni kredit na kojima su bili žigovi tadašnje tajne službe. Time je u Jugoslaviji prvi put javno priznato da beogradski kriminalci za jugoslavensku tajnu službu obavljaju prljave poslove i da svoj primat u jugoslavenskom podzemlju duguju zaštiti podzemnih državnih institucija.


U istom svojstvu suradnika i provokatora Državne sigurnosti u proljeće 1990. Ražnatović je predvodio horde navijača Crvene zvezde koji su nakon utakmice s Dinamom demolirali maksimirski stadion, najavljujući skorašnju srpsku invaziju na Hrvatsku. Nekoliko mjeseci poslije hrvatska policija uhitila ga je u Dvoru na Uni, dok je on obilazeći srpska sela po Hrvatskoj sudjelovao u organizaciji njihove pobune, kao pripremnog razdoblja za intervenciju JNA i srbijanskih dobrovoljaca regrutiranih iz kruga beogradskog kriminalno-špijunskog podzemlja. 


Svjetska javnost upoznala ga je 1992. kao zapovjednika srpske specijalne jedinice Tigrovi, čiji su pripadnici, naočigled fotoreportera, ubijali i masakrirali muslimanske civile po Zvorniku i Bijeljini.


Ubijen je u auli beogradskog hotela Intercontinental 2000., kad su ga Srbi smatrali jednim od simbola srpskog patriotskog kapitalizma koji se odrekao kriminalne prošlosti kako bi postao priznati trgovac naftom, legalni osnivač nogometnog kluba Obilić i brižan otac mnogobrojne djece iz svojih pet brakova. 


Činjenica da su jugoslavenskim podzemljem u posljednjim godinama SFRJ vladali štićenici beogradske centrale jugoslavenske Državne sigurnosti, objašnjava zašto Zlatko Bagarić, sin hrvatskog azilanta, nije mogao izbiti na vrh mafijaške piramide, kako je u naknadnom napuhavanju njegova lika i djela predstavljen hrvatskoj javnosti. 


Prvo ubojstvo - kao akt vrhunskog samodokazivanja u kriminalnom svijetu - Bagarić je počinio tek u Hrvatskoj 1990., uz minimalni rizik od pravosudnih sankcija jer je u košmarnoj državi na rubu rata ljudski život bio bagatelno jeftin. Izveden u slijepom bijesu, Bagarićev revolveraški debi postao je relevantan događaj samo zbog jednog razloga: u Hrvatskoj je najavio "državotvornu" emigrantsku diktaturu u prvoj polovici 90-ih.


Nastavak teksta o djelovanju o tijesnoj vezi ex-yu mafije čitajte ovdje.

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

BLIN
KOMENTARI