DEPO Portal je prije više od četiri godine, tačnije u aprilu 2015. bio u posjedu šokantnog finansijskog izvještaja koji je za Aluminij d.d. Mostar načinila revizorska kuća KPMG... Tada smo objavili nevjerovatne cifre otkrivaju katastrofalno stanje nekadašnjeg privrednog giganta koji je lošim poslovanjem doveden do ruba sa kojeg gotovo nema povratka 

Od tada pa do danas bilo je (navodno) više pokušaja da se posrnula kompanija spasi, no stiglo se do katanca na vratima... Sada se, nakon svega što se izdešavalo, posve logično nameće pitanje da li su rastrošno poslovanje i predviđanja iz aprila 2015. godine jasno ukazivala na sudbinu mostarskog Aluminija? U tekstu koji DEPO Portal ponovo objavljuje, u svjetlu najnovijih dešavanja, posebno bodu oči enormno visoka primanja direktora ove kompanije, od kojih će vam pasti mrak na oči, dok je istovremeno i konstantno firma poslovala s gubitkom...

 30. april 2015. godina

Nekada prosperitetna i snažna hercegovačka kompanija i neupitni gigant bh. privrede, Aluminij d.d. Mostar, danas je doslovno na koljenima i nalazi se pred stečajem, sa dugom od preko 210 miliona KM.

Konkretno, u 2013. i 2014. godini Aluminij d.d. poslovao je s negativnom bruto maržom, što znači da iz prodajnih cijena aluminija nije uspijevao pokriti čak ni proizvodne troškove, a kamoli druge tekuće troškove koje je kompanija imala... Takvo poslovanje dovelo je do kumulativnih 124 milijuna maraka gubitaka, dok ukupan dug kompanije na dan 31. decembra prošle godine iznosi 213,8 miliona KM, što uključuje oko 120,8 miliona KM duga prema EPHZHB i 67,3 miliona KM prema kreditnim institucijama. U 2015. godini dospijeva na naplatu oko 111 miliona KM.

Ovo je ukratko sažetak šokantnog revizorskog izvještaja koji je za ovu firmu uradila revizorska kuća KPMG, a odnosi se na poslovanje u 2014. godini.

Prema podacima do kojih je došao DEPO Portal, a koji su dio navedene revizije, navodi se i da postojeća novčana pozicija Društva (oko KM 0,4 milijuna na dan 31. marta 2015. godine) te trenutni potencijal generiranja novca iz poslovanja od oko jedan do dva miliona maraka mjesečno nedovoljni su za plaćanje kratkoročnih financijskih obaveza prema finansijskim institucijama (preko 60 miliona maraka) i obaveza prema sporazumu s EPHZHB (oko 2,5 miliona maraka mjesečno od 15. aprila 2015.).

Sve to dovelo je ovu, nekada uglednu kompaniju u krajnje nezavidno i teško finansijsko stanje, iz kojeg se, prema preporukama naznačenim i u revizorskom izvještaju, ne može iščupati bez osiguravanja novih izvora finansiranja, a ukoliko u tome ne uspije, firma "uskoro neće biti u mogućnosti finansirati obrtni kapital i plaćati preuzete obaveze" te je njen stečaj gotovo neizbježan.

Zašto drugi posluju s dobitkom - dok Aluminij propada?!

No stanje na tržištu nije ni blizu tako katastrofalno za konkurentske kompanije i proizvođače aluminija, pa tako, primjera radi, firma "Slovalcoi Talum" ostvaruje pozitivnu EBITDA maržu u rasponu od 10% do 20%, što nedvojbeno ukazuje da u poslovanju Aluminija postoje velike neefikasnosti koje su ovu kompaniju, umjesto u dobit, odvele u ogromna zaduženja i na rub kolapsa.

U revizorskom izvještaju se pojašnjava da je tome "kumovala" i proizvodna cijena po toni aluminija, koja je u posrnulom mostarskom gigantu značajno viša od konkurencije, "što je rezultat loše produktivnosti, ali djelimično i izloženosti riziku visokih i volatilnih cijena električne energije čiji rizik Društvo ne umanjuje kroz dugoročne ugovore o distribuciji električne energije i dostupnim strukturiranim financijskim instrumentima".

Neke od svih ovih neefikasnosti i uzroka lošeg poslovanje Aluminij je počeo otklanjati krajem 2014. godine, što je rezultiralo pozitivnim razdobljem u januru i februaru 2015. Međutim, to je tek kap u moru i nije dovoljno da bi se kompanija spasila.

"Planirana razina EBITDA od oko 20-25 miliona maraka za 2015. godinu (što predstavlja EBITDA maržu od oko 5%) nedovoljna je za saniranje posljedica nagomilanih gubitaka", precizira se u revizorskom izvještaju, uz konstataciju da je kompanija, uslijed manjka raspoloživih novčanih sredstava za održavanje proizvodnih pogona i kapitalnih ulaganja, suočena s kontinuiranim smanjenjem proizvodnih kapaciteta.

"To se posebno reflektira na broju aktivnih elektrolitskih ćelija (ključnih u procesu proizvodnje aluminija), jer je tokom zadnje tri godine isključeno ukupno 55 ćelija ili 20% ukupnog kapaciteta, što je utjecalo na ekvivalentno smanjenje proizvodnog kapaciteta", zaključuje se također u izvještaju.

Pojašnjenja radi, za održavanje postojećeg kapaciteta proizvodnje putem 194 aktivne ćelije, koliko ih je u bilo funkciji na kraju marta 2015. godine, potrebno je uložiti od šest do osam miliona KM, čime bi se obnavljale oko tri do četiri ćelije mjesečno, odnosno 27 – 36 ćelija do kraja ove godine. No to nije sve, da bi se kapaciteti doveli na razinu 2011. godine, potrebno je uložiti dodatnih 15 miliona maraka.

Direktori isplaćivali ogromne plate, a tek otpremnine...

Bez navedenih ulaganja, ostvarenje plana proizvodnje za 2015. godinu u Aluminiju potpuno je nemoguće, konstatacija je stručnog finansijskog tima nakon načinjene revizije.

Istovremeno, u ovoj godini na naplatu stiže i dug od 111 miliona KM, a kompanija je trenutno prezadužena i nije u mogućnosti finansirati navedene obaveze prema vjerovnicima, kao ni obezbijediti neophodna ulaganja u održavanje proizvodnih kapaciteta od oko 22 miliona maraka.   

Sve to dodatno upotpunjuje katastrofalnu sliku o poslovanju kompanije čiji su direktori svojevremeno sebi isplaćivali enormno visoke plate, dok je firma nezaustavljivo odlazila u propast.      

Podsjećamo na podatke koji su u javnost procurili prošle godine, a među njima i vrtoglava plata nekadašnjeg direktora Aluminija Ive Bradvice, koja je u aprilu 2013. iznosila nevjerovatnih 20.036 KM. Da ne bude zabune, riječ je o neto iznosu!

Mjesec prije Bradvica je primio nešto manje - 13.418 KM, a u mjesec kasnije 13.419 KM.

I ostali direktori Aluminija odlično su nagrađivani za svoj (ne)rad, pa je u martu 2013. Mladen Galić imao platu od 9.423 KM, Željko Boras od 9.091 KM, Marinko Ivanović 6.534 KM, Ante Rezić 6.022, Bruno Čale 5.927 i Josip Đogić 5.741 KM.

Istovremeno, dok su direktori sebi dijelili "i šakom i kapom", Aluminij je u tom razdoblju na mjesečnoj razini bilježio gubitke od oko 10 miliona maraka, a već je u 2013. godinu ušao sa gubitkom od oko 60 miliona KM.

No, tu nije kraj priče... Nalazom finansijske policije, početkom 2014. godine, otkriveno je da je bivši direktor Ivo Bradvica u 2013. godini samo na ime plate uzeo 137.196 KM, dok mu je na ruke u vidu otpremnine isplaćeno čak 161.024 KM!!!

I zar nakon svega toga treba da čude šokantni podaci revizorskog izvještaja s početka teksta?!   

(DEPO PORTAL/aa)