Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Bosanskohercegovački kozmopolitizam i multinarodni karakter, teško ranjen u posljednjem agresivnom ratu, ne prestaje da uzbunjuje srpske i hrvatske velikodržavne nacionaliste i evropske populiste. Takvi nacionalizmi su se u Bosni i Hercegovini, kako je to primjetio francuski filozof i pisac Bernard-Henry Lévy, agresivno suprotstavili „bh kozmopolitizmu koji je čast Evrope“. Razvoj turizma pretpostavlja i potrebu revijalne interpretacije našeg društva koje preživljava, ugroženo kao nikada do sada u historiji.

Svojevremeno je prof. Džemal Čelić primjetio fenomen da kulturni i civilizacijski valovi, ma sa koje strane dolazili, uglavnom ne prodiru preko bosanskohercegovačkih terena dalje. Književnik Dževad Karahasan je zabilježio: „da kao kristalna kugla vračare, Sarajevo u sebi sadrži i konstituira sve događaje, sve što bilo ko od ljudi može doživjeti, sve stvari i sve pojave svijeta, sve što će biti i sve što bi uopće moglo biti u svijetu zapadno od Indije“.

Istovremeno mpresionira činjenica da su oni koji su ovdje živjeli kroz hiljade godina uvijek očuvali svoj kulturni identitet. Kako je to bilo moguće? Kako je bilo moguće kroz dugu historiju pomiriti ilirske, grčke i rimske bogove, mitraizam i rano kršćanstvo, srednjovjekovnu Crkvu bosansku, katoličanstvo i pravoslavlje, bizantijske, osmanske i zapadno-evropsku kulturu i civilizaciju, te današnje Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale koji žive i rade na ovom tlu? Da bi odgovorili na takvo, naizgled jednostavno pitanje, potrebno je na revijalan način zaviriti u historiju ljudskih prava antičkog svijeta i Evrope.

Kao kristalna kugla vračare, Sarajevo u sebi sadrži i konstituira sve događaje, sve što bilo ko od ljudi može doživjeti, sve stvari i sve pojave svijeta, sve što će biti i sve što bi uopće moglo biti u svijetu zapadno od Indije

Četiri milenija p.n.e. u južnoj Mezopotamiji, zemlji koja se prostirala između rijeka Tigrisa i Eufrata, razvili su se prvi gradovi i države sa obilježjima civiliziranog društva: pismenost, organizirana religija i monumentalna arhitektura sa građevinama nalik na piramide. Nihovo slikovno pismo (3.300 god. p.n.e.) koje se kasnije razvija u klinasto pismo označava početak zapisivanja historije. Hamurabi klinastim pismom piše prvi zakonik (1.792. p.n.e.), a dvjesta godina kasnije na Bliskom Istoku Feničani počinju koristiti prvo alfabetsko pismo.

Na zapadu Mezopotamija je došla u dodir sa egipatskom kulturom, sjeverno od Palestine vladali su moćni Hetiti iz Anadolije, a sjeveroistočno od Mezopotamije vladalo je prvo pravo carstvo, Asirci. Svi glavni spomenici umjetnosti Mezopotamije se čuvaju u Muzeju Luvr.

Asurbanipal (asirski kralj od 669. do 627. p.n.e.) je ustanovio prvu biblioteku na Drevnom Bliskom Istoku. Krajem XIX stoljeća u drevnoj Ninivi je pronađeno preko 20.000 glinenih pločica pisane klinastim pismom koje su danas pohranjene u Britanskom muzeju u Londonu.

Osvajač Babilona (539 pr.n.e.) perzijski vladar Kir Veliki izdaje antički dokument koji je sačuvan u obliku glinenog valjka (cilindra), a koga je 1879. godine, pronašao arheolog Hormuzd Rassam u temeljima babilonskog hrama. Originalni cilindar se danas čuva u Britanskom muzeju u Londonu.

Početkom sedamdesetih godina XX stoljeća, taj dokument se počeo smatrati “prvim pisanim spomenikom o ljudskim pravima u svjetskoj historiji”. Replika Kirovog cilindra se danas nalazi na drugom katu zgrade Ujedinjenih nacija – UN u New Yorku gdje je tekst sa valjka preveden na šest službenih jezika UN.

Kako je bilo moguće kroz dugu historiju pomiriti ilirske, grčke i rimske bogove, mitraizam i rano kršćanstvo, srednjovjekovnu Crkvu bosansku, katoličanstvo i pravoslavlje, bizantijske, osmanske i zapadno-evropsku kulturu i civilizaciju, te današnje Bošnjake, Srbe, Hrvate...

U decembru/prosincu 2003. godine, iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi se pozvala na Kira rekavši: “Ja sam Iranka, potomak Kira Velikog. Taj car je na vrhuncu moći prije 2.500 godina proglasio kako ne želi vladati onima koji to ne žele. Obećao je da neće nikoga prisiljavati da promijeni svoju religiju ili vjeru i da će poštovati sve manjine. Dokument Kira Velikog bi se trebao proučavati u historiji ljudskih prava” – kazala je S. Ebadi.

U periodu od 3.100. godine, prije nove ere u dolini Nila je cvala jedna od najbogatijih i najstarijih civilizacija staroga svijeta. Tu su vladali bogovi-kraljevi koji su se nazivali faraoni.

Herodot u knjizi Historija svijeta, u trećoj knjizi “Talija”, priča da je nasljednik Kira Velikog, perzijski car Kambis II, kada je osvojio Egipat (525 p.n.e.), dao da se iz grobnice izvadi balzamirani leš faraona Amasisa II (koji ga je za života vojno pobijedio) i naredio da ga batinaju, izbodu, počupaju kosu i na kraju spale. Na taj način je izvršio svetogrđe. Kambis je u Egiptu napravio još mnogo nedjela, a najveće od svih je bilo ubijanje svetog teleta Apisa. “Vi maloumnici, zar su vam to bogovi, od mesa i krvi, koji se boje željeza” – vikao je Kambis, rugajući se svetinjama i običajima. Nedugo poslije, dok je skakao na konja, zabode mu se vlastiti mač u list noge. Ranjen isto onako kako je on sam ranio egipatsko božanstvo Apisa, Kambis umire od sepse, a naslijeđuje ga car Darije I Veliki (549-486 p.n.e.).

Carstvo nakon surovog Kambisa II (525 pr.n.e.), naslijeđuje car Darije I Veliki (549-486 p.n.e.) koji je vladao od Indije, Male Azije, Arabije, Kipra, Etiopije, Libije… dosljedno poštujući „Kirov cilindar”. Nakon njega Persijanci više nikada nisu dirali tuđe običaje i svetinje. Taj običaj, vremenom je postao kulturološka odrednica cijelog tog dijela svijeta.

Nekadašnje Perzijsko carstvo

Darije (Dārayavahuš) čije ime prevedeno sa staroperzijskog znači Dobri vladar, dijeli državu na pokrajine (20 satrapija – pokrajina), kojima su upravljali lokalni vladari (satrapi), koji su imali pravo na specifične zakone, religiju, propise, tradicije i elitu, odnosno određenu političku autonomiju i  na odvajanje vojnih od civilnih vlasti. U njegovo vrijeme Perzijsko Carstvo je najveća starovjekovna država,  veća i od kasnijih carstava (Aleksandrovog i Rimskog Carstva). Car Darije gradi veličanstvenu prijestolnicu Perzepolis i cestovnu mrežu (Kraljevsku cestu). Darije je izgradio i antički Suecki kanal između Nila i Sueza, kojim su perzijski brodovi prolazili između Crvenog mora i Mediterana.

Demokracija, vlada demosa ili naroda, je jedan od najznačajnijih darova kojeg su stari Grci ostavili u nasljedstvo civilizaciji svijeta. Antička Grčka je postavila temelje zapadnoj civilizaciji.

Periklovo doba označava vrijeme (460. do 435.) izgradnje Partenona, Propileje, Odeona, zidina sa utvrđenjem luke Pirej… Kipar Fidija je bio okružen sa mnogobrojnim umjetnicima među kojima je bilo i arhitekata. Svi oni koji su vidjeli crkvu Madlene u Parizu imaju predodžbu kako je izgledao hram Atene Partenon. Odrednica „Periklovo doba” i danas označava „zlatno doba”, procvat, izgradnju i civilizacijski napredak u svakom smislu.

Veliki pripovjedač Jovan Dučić u knjizi „Gradovi i himere” u djelu – Prvo pismo iz Grčke, je zabilježio: „Filip II i Aleksandar su bili, odista, među najvećim rušiocima, u istoriji. Prvi je razorio nezavisnost Grčke koja je bila najkulturnije društvo na svetu; a drugi je razorio Persiju koja je do tog doba bila najveća organizacija na zemlji…  A posle velikog razorenja, dva pobedioca su se izgubili u jednoj epopeji u kojoj je svakako bilo više bleska nego ponosa, i više čuda nego lepote”.

Demokracija, vlada demosa ili naroda, je jedan od najznačajnijih darova kojeg su stari Grci ostavili u nasljedstvo civilizaciji svijeta. Antička Grčka je postavila temelje zapadnoj civilizaciji

Kada su Filip II i Aleksandar Veliki (Makedonski) uništili grčke države-gradove i Persiju, u 4 stoljeću p.n.e. i otišli u vječnost, bilo je moguće putovati od južne Francuske do Indije i pri tome komunicirati samo na Grčkom.

Rimski mir (Pax Romana) (100. godina, p.n.e. do 200. godina, n.e.), koji je zemljopisac i znanstvenik Gaj Plinije opisivao kao novo sunce koje obasjava ljudski rod,  je pogodovao razvoju cesta i putovanja. Isti autor spominje Grčku, Malu Aziju i Egipat kao krajeve koje bi svaki iole uljuđen čovjek morao posjetiti.

Veoma važno za naše razmatranje je da kulturološka odrednica, da se tuđe svetinje ne diraju, ostaje i dalje globalna odrednica svijeta, zapadno od Indije.

A šta se u to vrijeme dešavalo u našim krajevima? Iz zapisa antičkih pisaca, logografa (prvi historičari koji su isčitavali historiju iz mitova i legendi) i i geografa, se mnogo saznalo o ilirskim običajima, vjerovanjima i svakodnevnom životu.

U kolumni su korišteni izvodi iz neobjavljene knjige Z. Bibanović, Kulturno i prirodno naslijeđe i turizam.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)