www.balkans.aljazeera.net

Ima nas nekolicina, učenika nekadašnje Osnovne škole „Veselin Masleša“ i nekadašnje Pete gimnazije, koji drugujemo zajedno već 50 godina.

Pored svakog odlaska u JNA na početku osamdesetih, proslavili smo zajedno sve što se slaviti može. I tugovali zajedno za odlaskom na neki kažu bolji svijet za svakim roditeljem, kao da je naš vlastiti. Jer su pored svoje djece svi oni imali i još nas nekolicinu i pazili nas kao i vlastitu djecu. Nažalost, počeli smo se i mi osipati pa smo i trojicu jarana ispratili na Nebesku hipi klupu, gdje ćemo se opet sastati svi jednog dana.

Imamo mi tako i običaj da se sastanemo svi, popijemo koju kafu ili pivu i sjećamo se svih onih lijepih dogodovština iz našeg djetinjstva, mladosti i odrastanja. A godine, rat koji smo svi preživjeli u Sarajevu, svakodnevni stres i ko zna šta sve ne, utiče i na to da smo počeli i oboljevati.

Koja je ovo kuga ušla u ljude

Pa sam na zadnjem našem druženju dobro zapamtio riječi moga druga Kenana koji je rekao:

„Ulazimo u godine raja moja, moramo se držati zajedno. Pa čak i ako nekom zatreba nešto, novac, bilo šta, tu smo, da niko ne traži na drugom mjestu. Možemo mi to. Možemo mi sami jedan drugom pomoći. Pa 50 godina smo drugovi bolan!“

Ta moja raja i još stotine dragih ljudi i prijatelja, bili su razlog zašto nikada nismo razmišljali o odlasku iz našega grada. Čak i kada je bilo najgore i kada smo mogli izabrati bijeg na istok ili na zapad, mi smo sa Grbavice prešli Miljacku i ostali sa svojom rajom. U svom gradu

Ta moja raja i još stotine dragih ljudi i prijatelja, bili su razlog zašto nikada nismo razmišljali o odlasku iz našega grada. Čak i kada je bilo najgore i kada smo mogli izabrati bijeg na istok ili na zapad, mi smo sa Grbavice prešli Miljacku i ostali sa svojom rajom. U svom gradu. Gradu u kojem smo rođeni, odrasli i doživjeli sve ono najljepše, ali i ono najgore.

Danas, mnogo godina kasnije, sjedneš pa se zamisliš. Šta je to sa ljudima? Ili što bi moj pokojni otac rekao – koja je ovo kuga ušla u ljude?

Šta reći djeci i unučadi?

Za ovih dvadesetak godina nakon rata, mogao sam pomisliti svašta. Mogao sam razmišljati i o tome kako će biti neke 2009. ili 2019. godine. Ali puno toga nisam mogao ni zamisliti. Kao naprimjer da će osoba koja obnaša vlast prebrojavati po imenima ljude koji su smjenjeni i ljude koji su postavljeni na njihova mjesta.

Nisam mogao ni sanjati da će dvadeset i kusur godina nakon rata u našem Sarajevu, u nečijim glavama biti problem što je nekog Mevludina zamijenio Milorad ili neku Edinu zamijenila Kristina? Možda me ne bi ni iznenadila jedna osoba, koliko me iznenađuje podrška ovakvom razmišljanju i komentari ljudi koji odobravaju te riječi. Jer, šta ima nama da pametuje jedan Vlastimir, kad je Hajrudin naš. Dakle, po dotičnoj osobi u ovom gradu ne mogu imati istu šansu Hajrudin i Vlastimir. Ili Selim i Vera?

I šta da ja sutra kažem svojoj djeci, svojim unučadima? Učite djeco, marljivo radite, upijajte znanje, završite sve moguće škole, ali jednog dana ćete ipak biti donji u odnosu na Mevludina ili Edinu. Jer vam ime nije prikladno u gradu za koji je vaš otac ratovao. U gradu u kojem je vaša majka u inat granatama, snajperima i svom mogućem jadu, rodila djevojčicu. U gradu u kojem su rođena moja unučad i njihovi pradjedovi. U gradu koji je bio pojam zajedništva, ili one najgluplje riječi izmišljene početkom devedesetih – suživota.

Priča na engleskom i posao na njemačkom

Prije godinu dana sam najmlađe dijete, malo starijeg dječaka ispratio na autobus. Otišao je da uči, da stvara budućnost tamo gdje ga niko neće pitati kako se zove i kojem bogu vjeruje. Neki dan sam dočekao tog nekadašnjeg dječaka. Za godinu dana je taj dječak tamo negdje u bijelom svijetu postao uspješan mladi, odgovorni, poslovni čovjek. U firmi u kojoj se priča na engleskom i posao vrši na njemačkom. Jer tamo svi imaju istu šansu. Bitno je šta znaju i kako rade. Nikoga ne interesuje odakle dolazi i kako se zove.

Prije nekoliko dana sam ispratio prijatelje. Ostavili su dva jako dobra i plaćena posla i uprtili dvoje djece iz vrtića i pravac Njemačka. Kada sam ih pitao zašto, "pa i ovdje dobro radite i više nego dobro zarađujete", dali su mi kratak odgovor – jednostavno, želimo da nam djeca rastu u normalnoj sredini. Para će biti i tamo.

I dok se ovdje ljudi bave sa tim ko je Mevludin, a ko Milorad, ono najbolje odlazi iz naše zemlje. Dok mi prebrojavamo krvna zrnca, mladost nam odlazi i za to se niko ne brine.

Postali su samo puka statistika.

Jedna mržnja stvara drugu

I da napomenem, onaj suživot kako kažu, ja i dan danas živim. Ona moja raja sa početka teksta su Kenan, Senad, Mesud, Dino, Mirza, Samir, Ermin, Adi, Zoka... Oni su moje Sarajevo i oni su moja Bosna i Hercegovina. Oni su moja braća. I da se oni pitaju, nikada, ali nikada im ne bi smetala neka Vera ili Vlastimir.

I dok se ovdje ljudi bave sa tim ko je Mevludin, a ko Milorad, ono najbolje odlazi iz naše zemlje. Dok mi prebrojavamo krvna zrnca, mladost nam odlazi i za to se niko ne brine

Jer jedna mržnja stvara drugu. Druga stvara treću.

A sve su to samo argumetni za one koji zaista mrze ovu državu i koji bi bili najsretniji da je vide podijeljenu na tri dijela. Tada jednoj Samri vjerovatno ne bi smetala neka Kristina. Možda je to ono što dobar dio ljudi nažalost i želi. Svaka ovca u svoj tor i svaka svog ovna predvodnika. I sve ovce i ovnovi svako sa svojima.

Što bi naše i njihove ovce živjele zajedno, zar ne Samra?

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL; BLIN MAGAZIN/md)