(…) nakon povlačenja SAD iz tzv. nuklearnog  sporazuma sa Iranom, pa podrške proglašenju Jerusalema za glavni grad Izraela, rečeno  ‘spašavanje’ aktuelnog izraelskog premijera predizbornim dream poklonom (podrškom Bijele kuće suverenitetu Izraela nad Golanom) dodatno će stigmatizirati golgotu naroda Palestine i pojačati izraelsko-arapske animozitete. Osim što će izazvati ozbiljne osude i kontaminirati međunarodne odnose u regionu, ali i drugdje po plavoj planeti –  Izvod iz 2. dijela

5. Ratne trube iz Washingtona i Teherana

Budimo ultra obazrivi sa procjenama i crnim slutnjama kako uzajamne horror prijetnje ovoga puta vode izravno u ratni sukob povjesno najmlađe, sa jednom od najstarijih imperija na plavoj planeti. Naročito oko svrstavanja tradicionalnih, ali i novih saveznika na jednoj i drugoj strani.

Na trenutak, pogledajmo šta na zadatu temu kaže globalno prestižni Institut RUSSI – The Royal United Services Institute for Defence and Security Studies – koji se poodavno, od 1831. (!) bavi izučavanjem ratovanja kroz istoriju. Osnivač RUSSI-a  je Vojvoda od Wellingtona,  pobjednik nad Napoleonom u bitci na Waterloou, godine 1815. Dakle, ugao posmatranja RUSSI-a po definiciji nadilazi percepciju aktuelnih igrača, lidera involviranih zemalja i njihovih kao noć-i-dan suprotstavljenih svjetonazora. Usput, da se malo odmorimo od kakofonije dežurnih proxi eksperata i galopirajuće inflacije kalimero komentatora hipotetičkih ratova.

Riječ je o pokaznoj, tematskoj studiji koja naslovom obuhvata glavne aspekte regionalnog i šireg  međunarodnog nastupa Irana, pripadajuće strateške ciljeve, realnu snagu i slabosti – Iran’s foreign policy objectives through a strategic lens, considering strengths, weaknesses, and proxy relationships. Autor iste je Dr Jack Watling, član-odlikaš RUSSI-a, akademski odgovoran u rather british maniru – za izučavanja ratovanja na kopnu, uključivo za one građanske, terorizam i sl.

Na ukupno 38 stranica teksta ove panoramske studije Watling nudi slijedeće, ovdje pažljivo parafrazirane premise, prije nego se donesu smisleni zaključci glede konstruktivnijih (čitaj: umjesto ratobornih, više mirotvornih) odnosa Zapada i ostatka svijeta sa Iranom:

• Vanjska politika Irana je skrojena po viziji tvrdih nacionalista koja dubinski vjeruje da ovoj zemlji neupitno pripadaju prerogativi – (a) regionalne sile i (b) lidera prvenstveno Shia, potom i vascijelog muslimanskog svijeta.
• Naravno, vlada u Teheranu percipira SAD i Izael kao najozbiljniju prijetnju gore zacrtanim ciljevima. Istorijsko rivalstvo sa Saudi Arabijom je posebna, dominantno Shia vs. Sunni priča. Zato Iran kontinuirano razvija snažne balističke instrumente odvraćanja u vidu palete sve sofisticiranijih raketa raspoređenjih ne samo kod kuće, nego i drugdje u regionu. Spremne da u slučaju rata/agresije rečenog tandema ‘din-dušmana’, udare na američke baze i ekonomsku strukturu u regionu, te na izraelske gradove i ključnu infrastrukturu te zemlje.
• Sasvim legitimno, nadležni u Teheranu čvrsto vjeruju da naučene lekcije iz neslavnih američkih ratova u Iraku i Afganistanu (uz slična ranija iskustva SAD sa Kubom i Vijetnamom) govore da invazija na Iran s kopna nije kredibilna opcija.
• Istovremeno, u javnom diskursu i medijima na Zapadu ima dosta pretjerivanja o iranskoj moći vis a vis relevantnih ‘proxi’ snaga u tekućim regionalnim sukobima. Zapravo, Hizzbulah u Libanu i Kta’ib Hizbullah u Iraku ostaju jedine značajnije militantne grupacije pod njegovom solidnom kontrolom.

*  *  *

Dobra je vijest da se poslednjih dana osjetno stišala uzajamna, nikad ratobornija retorika – kako ona supremacijska iz Washingtona, tako i ona pravovjernički odlučna iz Teherana. Recimo da 50 posto zasluga za ovu de-eskalaciju pripada državama supotpisnicama po formuli P5 +1 (pet članica Vijeća sigurnosti SAD, UK, Rusija, Francuska i Kina plus Njemačka i obaška EU), nesklonim da slijede Trumpovu administraciju u razvaljivanju neprocjenjivog nuklearnog sporazuma sa Iranom.

Preostalih 50 posto zasluga pripada američkom Kongresu u novom ozračju na Kapitolu nakon pobjede Demokrata na tzv. mid-term izborima. Preciznije, Predstavničkom domu odnedavno pod kontrolom demokrata, ali i suzdržanosti Pentagona v.s. *twiteraško-kaubojskih valunga predsjednika SAD Donalda Trumpa i njemu nadalje mjesečarski odanog Senata.

6. Amerikanac u Bruxellesu

Iduće sedmice održavaju se izbori za Europski parlament – od 23. do 26. maja/svibnja 2019., potom se iznova pokreće kadrovski točak za raspodjelu najviših pozicija EU u Bruxellesu, Luxembourgu i Strasbourgu, tamo do novembra o.g.

Napokon, ide to odmjeravanje snaga narastajućih populističkih i ultra-desnih političkih sa do jučer dominantnim partijama tradicionalnog eurounijskog  spektra. Suverenisti kontra eurokonzervativaca i ostalih unionista. Agende jednih i drugih su manje-više poznate. Prvi će u centar Kosmosa postaviti odbranu kršćanske Europe od invazije arabo-afro-azijskih migranata plus drastično smanjenje prerogativa EUP i EU Komisije. Drugi imaju nekoliko paralelnih vizija, u dijapazonu koji se kreće od opreznih reformskih projekcija do jačanja  euro-federalizma sve do stvaranja ‘Sjedinjenih Europskih Država’.

Amerikanac u Bruxellesu. Mediji ga prate u stopu. U pripremama ovog prevažnog političkog događaja posebno je bio i ostaje proaktivan ‘apostol neo-nacizma’ Stephen Bannon, sa njegovim snažnim pedigreom ikone Brexita i stratega izborne pobjede Donalda Trumpa 2016. Ali i sa nadimkom ‘Trumpov privatni Mefisto’. Da se ne lažemo, kao bivši bankar, finansijski i politički guru, zapravo je uspješan prodavač straha od uspona Kine, kao trgovački putnik američkog vojno-industrijskog kompleksa.

U nedavnom razgovoru za Neue Zuercher Zeitung, između ostalog, Bannon tvrdi da  su predstojeći izbori za EUP 2019 – uvod u reprizu ‘opsade Staljingrada’. Uskoro ćemo saznati koliko posto, i da li je uopće u pravu.

Makar, jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna zajednica poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa – kao Zajednica europskih nezavisnih država – Communauté des etats indépendants – ostaje već sedam decenija najuspješnji mirovni projekat i okvir blagostanja za građane država-članica.

Neka tako i produži, naravno uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?

Nastaviće se…

* Nije za poređenje, ali sličan prijeteći performans nije upalio niti u slučaju Sjeverne Koreje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)