Povijest ne pišu pobjednici, nego profesionalci koji nastoje sagledavati prošle događaje iz različitih perspektiva. Neki su u tom poslu bolji, neki lošiji. Bilo bi dobro kad bi iz takvih tekstova netko nešto i naučio, ali valja biti svjestan da se to ne događa previše često – kaže ugledni hrvatski povjesničar, od nedavno i član ANU BiH, Ivo Goldstein, koji je za Fenu govorio o presudi Radovanu Karadžiću, ratovima, povezanosti povijesti i politike... 

 

Razgovarala: Nermina OMERBEGOVIĆ 

 

Komentarišući presudu Radovanu Karadžiću Goldstein podsjeća da kada je 2016. Radovan Karadžić prvostupanjskom presudom osuđen na 40 godina zatvora, tadašnji srpski premijer Aleksandar Vučić je sazvao izvanrednu sjednicu svoje vlade, s presudom Karadžiću kao jedinom točkom dnevnog reda. 

Vučićeva vlada tada je,naglašava Goldstein, poručila kako neće dopustiti da se ta sudska odluka upotrijebi protiv srpskog naroda, naglašavajući da nije dopušteno bilo kakvo prebacivanje kolektivne krivnje na pojedine narode zbog zločina koje su počinili pojedinci. 

- Vučić je sada uglavnom lišen takvih problema. Iz žalbene presude Karadžiću, barem koliko ja znam, iščezla je Srbija, a ime Slobodana Miloševića, začetnika svih ratova devedesetih na ovim prostorima, pa i rata u BiH, nije spomenuto. Nije spomenut ni Miloševićev velikosrpski projekt, iako je Karadžić sa svoja četiri udružena zločinačka pothvata, za koja je osuđen, bio samo dio šireg Miloševićevog velikosrpskog plana - kaže Goldstein. 

On podsjeća da iako je nedvojbeno dokazano da je Miloševićev režim tijekom ratova devedesetih, čak i u vrijeme nesuglasica između Karadžića i Miloševića, imao punu logističku, financijsku i operativnu kontrolu nad srpskim snagama u BiH, žalbena presuda Karadžiću amnestira Miloševića i Srbiju od odgovornosti za ratove, zločine i desetke tisuća mrtvih, za koje je osuđen Karadžić. 

- Drugim riječima, žalbeno je vijeće ispravilo nepravdu prvostupanjske odluke kada je riječ o visini kazne, ali se nije usudilo dirnuti u njezine temeljne zaključke, kojima se redefinira uloga Srbije u ratovima devedesetih. To je najdalekosežniji i najvažniji zaključak presude u predmetu Karadžić, koja će, bojim se, dobiti potvrdu i u žalbenoj odluci u predmetu što se pred pravnim nasljednikom Haškog suda vodi i protiv Karadžićeva pajdaša Ratka Mladića - podvukao je. 

Govoreći o presudi Goldstein kaže da bi volio da ona djeluje otrežnjujuće na stanje u BiH. 

- Ali se to u Bosni i Hercegovini nije dogodilo ni kad su iz Haaga stizale druge presude, pa se bojim da neće ni sada. Po prirodi sam optimist, ali imam malo previše godina da ne budem istovremeno i realist. Prema tome – da Vam ne pokvarim dan, neću reći da sam pesimist, nego da sam umjereni optimist - kazao je. 

I pored presude Karadžiću Goldstein ističe da ukidanje RS nije realno kao što su neki neposredno nakon presude nagovještavali. 

- Republika Srpska je ustavna kategorija i potrebna bi bila temeljita debata i sveobuhvatna politička i diplomatska akcija kako bi se to izmijenilo. Dio problema proizlazi iz činjenice da se ne obilježava godišnjica Republike Srpske kao posljedica Daytonskog sporazuma, nego kao struktura nastala kao predigra izbijanju rata, u januaru 1992. godine, što ju čini zločinačkom tvorevinom – podvukao je Ivo Goldstein. 

Goldstein je nedavno objavio obimnu znanstvenu monografiju o Jasenovcu koja ima gotovo 1000 stranica 

 - Nastojao sam napisati iz perspektive malo drugačije od one kako to čini tradicionalna historiografija. Stoga, naprimjer, jedno od mojih „alternativnih“ poglavlja nosi naslov „Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš“. U njemu, općenito govoreći, analiziram kako su logoraši slijedom brutalnih, ali i vrlo suptilnih metoda koje su koristili njihovi tamničari, bili dehumanizirani, "onečovječeni". Uostalom, samo je osoba koja je prestala biti „čovjek“ mogla preživjeti strahote Jasenovca – podvukao je Goldstein. 

Govoreći o  logorašima Bošnjacima u Jasenovcu on kaže da su Bošnjaci koje su ustaše proglasili Hrvatima islamske vjere, bili u Jasenovcu u istom položaju kao i Hrvati-katolici.   

- Po popisu Javne ustanove Spomen područja Jasenovac (od kojeg valja krenuti u svakoj diskusiji o jasenovačkim žrtvama) u jasenovačkom logorskom kompleksu ubijeno je od 1941. do 1945. godine 4.255 Hrvata–katolika i 1.128 Muslimana-Bošnjaka. I o tim se žrtvama govori, rekao bih u istoj mjeri kao i o Romima, Srbima i Židovima, nad kojima je počinjen zločin genocida. 

Nad Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima je u Jasenovcu počinjen ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Kao dokaz ravnopravnosti nudim Vam svoju knjigu u kojoj o svima njima detaljno govorim, ali govorim i o konfidentima i špijunima, kao i o antifašistima i komunistima - kazao je Goldstein. 

A različitih pisanja i tumačenja  povijesnih događaja , prilagođavanja istoriografije politici biće, smatra ovaj ugledni povjesničar, dok se politika bude bavila poviješću. 

- Naime, u takvim situacijama politika sve više postaje povijest, a povijest politika. A taj je brak loš i za jednu i za drugu. Ratovi su uvijek prljavi, nema čistih ratova. Ne bojim se da ćemo na našem prostoru u budućnosti svjedočiti ratovima, ali se nama događa upravo ono čega sam se bojao – naime, nije došlo do poslijeratnog otrežnjenja i pomirenja, nisu se uspjele iskoristiti poslijeratne energije kako bi se pokrenuo oporavak i napredak. Mnogo toga odvija se po onoj „uživajte u ratu, mir će biti strašan“ – podvukao je Ivo Goldstein. 

Kao hrvatski veleposlanik u Francuskoj od 2013. do 2017. i  stalni predstavnik Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu Goldstein je imao  inicijativu da se pokrene zajednički projekt zaštite i upisa na Listu svjetske baštine velikih apstraktnih spomenika posvećenih raznim aspektima jugoslavenske antifašističke borbe (nalaze se na mjestima masovnih stradanja, na mjestima velikih bitaka, itd.) na Listu svjetske baštine UNESCO-a. 

- Radi se o jedinstvenim spomenicima na svijetu, jer u vrijeme kad su oni nastali, u šezdesetima i sedamdesetima 20. stoljeća, u socijalističkom je Lageru vladao socrealizam, a na Zapadu su apstraktne skulpture bile puno manjih dimenzija, pogotovo ih nije bilo toliko mnogo i toliko istovrsnih - kaže on dodavši da  misli kako je projekt imao potencijala, uz hrvatsku su inicijativu pristale Bosna i Hercegovina, Makedonija te Crna Gora, ali onda je sve zamrlo. 

Na kraju  razgovora za Fenu ovaj ugledni povjesničar kaže da mu članstvo u ANUBiH  puno znači, da je počašćen  i sretan.  I istovremeno tom odlukom motiviran da se bavi  i dalje različitim aspektima bosanskohercegovačke povijesti i sadašnjosti.

(FENA/ad)