Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 
Negdje pred sami rat, pozvao me, kao mladog filmskog kritičara, Midhat Ajanović da učestujem u anketi o najboljim domaćim filmovima svih vremena. Kako je tada, za razliku od današnjeg vremena, bilo sasvim dovoljno ljudi od pera u BiH koji su pisali o filmu, čitava stvar je imala itekako smisla.

 
Razultate ankete je objavila „Nedjelja“, prestižno sedmično izdanje u okviru „Oslobođenja“, što je akciji dalo na značaju.
 

Prvi film na toj listi bio je „Dolly Bell“ i to nije bilo ni za koga iznenađenje; Kusturica je već bio dobitnik svih velikih svjetskih nagrada i neki od njegovih filmova morao je pobijediti. Međutim, drugo mjesto za film „Most“ Hajrudina Šibe Krvavca bilo je iznenađenje za ovdašnju javnost. Osim za nas koji smo glasali za taj film.

U to vrijeme su u Sarajevu neki drugi autori bili na puno većoj cijeni; oni su radili tzv. ozbiljne umjetničke filmove, a Šiba je snimao žanrovski vrlo određene akcione trilere. Zato ga njegova generacija nije smatrala ozbiljnim filmskim autorom. U tome smislu je anketa koju su inicirali Ajanović i Gordan Bobinac bila prekretnička, a i ja sam, kao jedan od onih koji je dao svoj glas za Šibine filmove, osjećao kako se radi važna stvar za tretman tog autora.  

 
U to vrijeme sam puno o njemu pisao, a i termin „partizanski vestern“, uz koji se danas vežu njegovi filmovi, došao je od te naše grupe koja je Šibu tada proglasila jednim od najvećih filmskih autora u BiH uopće.

Ako Hajrudina Krvavca gledamo kroz prizmu tzv. teorije autora koji su promovirali veliki francuski kritičari i sinaeasti Francois Triffaut i Jean-Luc Godard, onda je on možda naš najveći filmski autor. Stil, jezik, žanr, kanon, teme, junaci, dijalozi – u svemu je pokazao autorsku dosljednost koja velike reditelje čini istinskim autorima.

Opus Hajrudina Šibe Krvavca je ogroman, od dokumentarnih i namjenskih filmova koje je radio čitav život, preko omnibusa „Vrtloga“ (1964) sa kojim je, zajedno sa Gojkom Šipovcem, debitirao na igranom filmu, do akcionog ciklusa koji se danas simplicifrano naziva „partizanskim vesternom“ i u kojem se nalaze četri bisera bosanskohercegovačke kinematografije: „Diverzanti“ (1967), „Most“ (1969), „Valter brani Sarajevo“ (1972) i „Partizanska eskadrila“ (1979). Ti naslovi su i danas više nego živi i popularni na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, a i šire.
 

Prije nekoliko dana pažljivo sam ponovo gledao „Spašavanje vojnika Ryana“ Stevena Spielberga; taj film se danas smatra inovatorskim u žanru ratnog filma, prvenstveno zbog novog realizma slike, ali i upotrebe zvuka koji je sa sobom donijela tehnologija. Međutim, meni je nešto drugo bilo zanimljivo u tom filmu; scene su me jako podsjećale na jugoslavenske ratne filmove, naročito Šibine.  

 
Film sam gledao nekoliko puta i sada sam siguran – Spielberg je za potrebe ovog svog filma dobro istražio jugoslavenski ratni film, a naročito scene iz „Mosta“, „Valter brani Sarajevo“, „Diverzanata“ i „Partizanske eskadrile“.  
 

Pošteno govoreći, to se ne zove krađa nego citat, ali i to je sasvim dovoljno za slavu našeg klasika. Svaki filmadžija uzima od drugih, pa su se i mnoge scene, uključujući onu obračuna na vozu u pokretu iz „Valtera“, povezivale sa britanskim ratnim akcionim filmom „Express pukovnika Ryana“ (1965).

 
Zna se da je Šiba bio kažnjenik na Golom otoku i zbog toga se morao drugovima iz partije stalno dokazivati. Nedavno mi je, dok smo istraživali arhivu o snimanju filma „Valter brani Sarajevo“, zapao za oko jedan nevjerovatan detalj. Nekoliko godina nakon što je snimljen „Valter“, koji je poharao kino dvorane Jugoslavije ali i diljem svijeta, računajući i Kinu, Šiba piše pismo partiji u kojem traži da dobije honorar za taj svoj film. Ovaj detalj govori sve o ovome autoru – u stanju je bio čitav budžet koji ima da ugura ispred filmskog kadra, a novac za sebe se ostavlja za kraj, ako ga ikada i bude.

A o njegovim akcionim scenama ispredane su legende: o maketama vozova koji nestaju u kanjonima, rušenju mostova, pravim avionima koji su uništavani za potrebe njegovih filmova. Za današnje, a bogami i buduće, generacije filmadžija to će ostati zadugo legende i nedostižne produkcijske mogućnosti.

 
Puno mladih filmadžija se vrtilo oko njega, a i on je im to dopuštao. Jednom je čak dao da režira film koji je on treba da radi. Bio je to scenarij za film „Praznik u Sarajevu“ na čijem je scenariju on dugo radio i spremao se da ga snimi, ali je ipak na kraju tu šansu dao debitantu Benjaminu Filipoviću. Taj film je snimljen i imao je solidnu priču oko sebe, ali meni bi nekako bilo draže da je tu priču o našim kriminalcima i lopovima koji rade po zapadnoj Evropi, a u Sarajevu odmaraju, režirao Šiba.  

Ostavio je Šiba neizbrisiv trag u današnjoj bosanskoj kinematografiji. Da li sada u BiH postoje reditelji koji bi radili filmove kakve je on snimao u svoje vrijeme? Vjerovatno ih nema, a možda nije još vrijeme za takve filmove, mada scenarija ovog tipa već ima; recimo, roman „Jalijaš“ njegovog velikog žanrovskog sljedbenika Midhata Ajanovića, koji se bavi ulogom sarajevskih kriminalaca koji se '92. nađu u poziciji da brane svoj grad.

Ovaj roman ima miris i duh onoga što je Krvavac volio na filmu. A to je taj žanrovski prosede u kojem priče govore o borbi Dobra i Zla i gdje su junaci besmrtni, iako često ginu - baš kao što je Igor Galo poginuo kao Bambino u „Mostu“, a ostat će živ dok je i vijeka i filma.

„Valter brani Sarajevo“ je ratni akcioni film u produkciji „Bosna filma“ premijerno prikazan 1972. godine. Film je snimljen prema stvarnom historijskom liku Vladimira Perića Valtera, čuvenom pripadniku Pokreta otpora u okupiranom Sarajevu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ideju za film inicirao je, zajedno sa Savom Pređom, Valterovim suborcem i piscem ratnih memoara iz vremena antifašističke borbe Titovih partizana, reditelj Hajrudin Šiba Krvavac, dok je glavni scenarista bio Đorđe Lebović. 

Glavne uloge u filmu odigirali su Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Rade Marković, Dragomir Gidra Bojanić, Neda Spasojević i drugi, dok je prepoznatljivu muziku za film komponovao Bojan Adamič. Film je sniman u Sarajevu i okolici.

Film je svoju premijeru imao 1972. godine na Festivalu jugoslavenskog filma u Puli, gdje je reditelj Krvavac dobio Srebrnu arenu za režiju. Film je imao velikog uspjeha kod publike u tadašnoj Jugoslaviji i uskoro je prodan za kino distribuciju u velikom broju zemalja svijeta. Najveći uspjeh je doživio u Kini, gdje je postao najgledaniji strani film ikada. Procjenjuje se da je do sada film u Kini pogledan preko deset milijardi puta. Zato ovaj film, produciran u zemlji sa bogatom filmskom historijom i velikim rediteljima koji su dobijali sve najveće svjetske nagrade – zlatne palme, lavove, medvjede i oskare, danas u Bosni i Hercegovini ima status najpopularnijeg filma ikada.

 
Film je žanrovski označen kao partizanski špageti vestern sa elmentima kriminalističkog filma i crpi svoje izvore iz najboljih tradicija svjetskog ratnog akcionog filma, kao i samog partizanskog filma, jedinog autentičnog filmskog žanra nastalog na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Jasna i čista naracija, dobri likovi i glumačka podjela, jezgroviti dijalozi, efektne akcione scene, dobro građena atmosfera napetosti, kao i sjajna upotreba muzike u filmu – stvorili su od ovoga filma čisti kult i djelo koje se može zauvijek gledati. 

Vremenom je popularnost njegovih djela, a naročito filma „Valter brani Sarajevo“, bila sve veća i oni su postali filmski i kulturološki mit. Danas je film „Valter brani Sarajevo“ upravo to - živući mit i legenda, djelo koje je puno više od jednog filma.

Zbog svog umjetničkog kvaliteta, ali i teme zasnovane na historijskom liku u vremenu borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, danas je ovaj film posveta čitavoj jednoj epohi, ali i živi simbol grada Sarajeva. Film je bio i velika inspiracija generacijama novih reditelja BiH, regiona, te mnogima autorima po čitavom svijetu.

Muzej „Valter brani Sarajevo“ je posvećen ovome filmu i velikoj priči o njemu. Istovremeno, povećen je i gradu u kojem je nastao. 

Prije tri godine sam,  u ime Filmskog centra Sarajevo, kao  idejni pokretač, pravio muzej posvećen ovome filmu i reditelju, dok je za potrebe realizacije muzeja okupljena ekipa vrhunskih stručnjaka iz filmske, likovne i muzeološke djelatnosti.

Scenograf je bio profesor Akademije scenskih umjetnosti Osman Arslanagić, dizajner Sanja Kulenović, kostimograf Belma Žižko. Majstor svjetla je Fahrudin Hadžanović.

Posebna atrakcija u muzeju biće likovi reditelja Hajrudina Šibe Krvavca i glavnih likova iz filma realistično urađenih u prirodnoj veličini i u kostimima iz vremena snimanja i filma. Ovaj dio posla vode akademski kipari Lejla Ćehajić i Samir Sučeska. Uključeni su i mladi historičari umjetnosti, budući kustosi muzeja, sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Dado Džihan, poznati muzičar i autor filmske muzike, kreaira i audio zvuk za muzej. Reditelj Nedim Karalić radi video segment za muzej i medijsku kampanju, dok je tadašnja ekipa iz Filmskog centra bila organizator čitave ove operacije.

Vijest o otvaranju filma je danima bila top tema u regiji, ali u dalekoj Kini. Te 2019-te muzej je danima bio krcat sa turistima iz regije, Kine ali čitavog svijeta.

Nakon me je, kako to obično ovdje biva, politika smjenila i dala nezakonit otkaz. 

Pandemija je potom bila izgovor novoj upravi Filmskog centra Sarajevo da ukinu ovaj muzej.

Ali, zahvaljujući Gradu Sarajevu i novoj gradonačelnici, muzej će, kako čitam i čujem, biti vraćen u životu na Bistričkoj stanici.

Prije tri godine naš slogan za otvaranje i promociju ovoga muzeja  bio je – Pogledaj ovaj grad, to je Muzej!

Nema razloga da njegovu promjenu.

(DEPO Portal/ak)