Stručnjak iz oblasti bezbjednosti Ahmed Kico je, prema vlastitim riječima, bio uposlenik obavještajnih agencija u BiH. Na početku razgovora za Radio Slobodna Evropa, Kico se osvrnuo na rad nekadašnje jugoslavenske Službe državne bezbednosti (SDB), koja se kolokvijalno i nakon preimenovanja 1966. nazivala UDBA-om i njeni agenti, informatori i rezidenti “udbašima”, povlačeći paralelu s današnjim sigurnosnim službama u regiji. SDB se bavio praćenjem “unutarnjih neprijatelja” (nacionalista, vjerskih službenika i slično), praćenjem emigracije, stranim obavještajnim službama te praćenjem i prisluškivanjima.

Današnje obavještajno-sigurnosne agencije na Balkanu, kaže Kico, više surađuju i međusobno i sa drugim službama razmjenjuju podatke, a način vrbovanja je mnogo suptilniji. Zajedno s kolegom Miralemom Kapetanovićem početkom 2019. godine je objavio knjigu “Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan – Aspekti geopolitike i hibridnog rata”.

Kao zemlje koje su glavna prijetnja stabilizaciji BiH navode Rusiju, Tursku, Kinu, Iran i Saudijsku Arabiju. Ovaj doktor sigurnosnih studija smatra da je integracija BiH u EU i NATO ključna za opstanak BiH kao cjelovite i samostalne države. Ocjenjuje da je Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH profesionalna agencija oko koje se kreiraju teorije urote s ciljem njezinog urušavanja i podjele.

Po čemu se razlikuje “vrbovanje” informatora i agenata u bivšem SDB-u od današnjih metoda obavještajnih službi zemalja Zapadnog Balkana?

Nema tu mnogo sličnosti. Ranije su agencije, u skladu s tadašnjim zakonom i pravilnicima o radu, praktično pristupale pojedincima nakon temeljitih provjera i angažirale ih. Obavještajni proces u savremenom dobu je mnogo drugačiji. Današnje društvo je potpuno drugačije od tadašnjeg socijalističkog. Obavještajne agencije danas na vrlo suptilan način pristupaju ljudima koje će angažovati i vrše vrlo detaljne provjere tih ljudi, prije svega koliko su oni u stanju da daju relevantne podatke. To je vrlo delikatna aktivnost. Ne možete brutalno i surovo nastupati, već pažljivo i obzirno da ne ugrozite ni te osobe niti integritet vlastite agencije.

Gdje su danas arhive SDB-a i je li došlo vrijeme da se one objave?

Prije svega treba donijeti zakon o lustraciji. Treba koristiti i postojeći zakon o pristupu informacijama. Ako istražujete neke oblasti, neke teme, pošaljete zahtjev i agencije će to prezentirati u potrebnom obimu. Ne možete sve podatke koristiti. S klasificiranih podataka je potrebno u skladu sa zakonom o pristupu informacijama i zakonom o tajnosti podataka skinuti oznaku tajnosti i onda to koristiti. Mislim da sve agencije imaju svoje arhive sa zaštićenim podacima o tim osobama i nosiocima tih djelatnosti kao i o operacijama koje su vodile.​

U knjigama “Čuvari Jugoslavije - Suradnici UDBA-e u Bosni i Hercegovini” objavljena su imena više od 1.400 navodnih suradnika jugoslavenskog SDB-a. Među njima su i imena “običnih ljudi”, ali i tadašnjih poznatih ličnosti iz javnog života, pa i vjerskih službenika. Koliko su podaci iz tih knjiga točni?

To se pojavilo mimo zvaničnih institucija. Neki ljudi su to jednostavno otuđili i onda iz različitih i osobnih i političkih interesa plasirali. Tu je bio i određen broj ljudi koji su ili dobrovoljno ili nedobrovoljno pristajali na saradnju sa SDB-om. Objavljene su te tri knjige, “crvena” (s imenima Srba koji su navodno bili suradnici UDBA-e, op.a.), “plava” (s imenima Hrvata koji su navodno bili suradnici UDBA-e, op.a.) i “zelena” (s imenima Bošnjaka muslimana koji su navodno bili suradnici UDBA-e, op.a.) pa se poslije pojavila i ta četvrta. To je bila zloupotreba povjerljivih i klasificiranih podataka. Ko god je to uradio nije to uradio u interesu najobičnijih ljudi. Ako se već trebalo obznaniti ko je i šta je, onda su morali kroz zakonsku regulativu, kroz lustraciju na zakonit način to prezentirati. Mislim da je to nanijelo ogromnu štetu i ljudima koji su profesionalno radili u takvim službama, a i ljudima koji su praktično davali relevantne informacije o osobama koje su radile nezakonite, protuustavne aktivnosti. Te knjige nisu pomogle demokraciji, već su te ljude doveli u tešku poziciju. Moglo se to ozbiljnije i odgovornije uraditi u skladu sa zakonom.

Tajne službe ne objavljuju javne konkurse. Kako se postaje uposlenik, primjerice, Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH?

OSA BiH slijedi savremene trendove obavještajnih agencija. Neke obavještajno-sigurnosne agencije imaju stalno otvoreni konkurs gdje se možete javiti na e-mail. U OSA-i se možete zaposliti preko svojih prijatelja, poznanika koji tamo rade i koji će vas preporučiti. Da biste postali uposlenik morate imati određene kompetencije, odgovarajuću školu, da postoji potreba za tim i slično. Potom se za vas vrši detaljna provjera kojom se vidi da li vi zaista ispunjavate sve uslove, da li ste psihofizički zdrava i zrela osoba i možete li se baviti tim poslovima. Kao i prije i kako rade i druge obavještajno-sigurnosne agencije, rok je od nekih godinu dana da iskažete neki interes i znanje, položite stručni ispit nakon čega postajete uposlenik i prolazite određenu edukaciju iz određene oblasti.

U ratu 1990-ih i poraću je na prostoru BiH djelovalo više obavještajno-sigurnosnih agencija. Je li, po Vama, OSA BiH danas jedna agencija ili je na neki način podijeljena na tri – bošnjačku, hrvatsku i srpsku?

Mislim da je naša agencija još uvijek jedinstvena bez obzira što se nastoji osporiti to jedinstvo, njena zakonitost i slično. Kolega Miralem Kapetanović i ja smo i napisali u našoj knjizi da je meta hibridnog ratovanja protiv BiH i podrivanje uloge i mjesta OSA-e. Naravno da su mete kadrovi sva tri etnosa da se oni dovedu u poziciju suprotstavljenih strana. Vjerujem da ima još uvijek dovoljno profesionalaca koji mogu odgovoriti na te suptilne, podrivačke elemente.

Kad god se birao direktor OSA-e BiH u javnosti su se pojavile spekulacije da njegov izbor moraju odobriti i zemlje Zapada, prije svih SAD, budući da BiH razmjenjuje obavještajno-sigurnosne podatke s njima, posebno sa zemljama NATO-a s kojima BiH ima potpisane sporazume, a direktor ima pristup svim podacima. Ima li mjesta tim pričama?

Vidite, kad se govori o obavještajnom sektoru mašta ljudi se previše razigra, a ja mislim da suštinski svaki izbor, pa i direktora agencije, mora proći u skladu sa zakonom i Ustavom BiH. Vjerujem da tu ima više teorija urote nego stvarnosti. To što pojedini partneri koji sarađuju sa OSA-om ili SIPA-om (Agencija za istrage i zaštitu) BiH imaju interes da na relevantna mjesta dođu ozbiljni i odgovorni ljudi je važna stvar i niko nam zapravo ni ne brani da razgovaramo s njima. I američka i ruska i kineska i sve ambasade u BiH su zainteresovane da imaju kvalificirane ljude s druge strane s kojima mogu razmijeniti relevantne podatke kako bi se suzbili teroristički akti ili prijetnje stranim migracijama i slično.

Nadzor na OSA-om BiH, po zakonu, vrši posebna komisija Parlamentarne skupštine BiH. U prošlom sazivu parlamenta bilo je određenih problema s radom te komisije, dugo vremena nije imala predsjednika, a poslije izbora u oktobru 2018. nova komisija nije ni izabrana. Je li OSA BiH “pod kontrolom” ili se, kako neki političari tvrde, “otela kontroli”?

OSA BiH, bez obzira na to što se ta komisija za nadzor rasformirala, jeste pod kontrolom. Mi još uvijek imamo Vijeće ministara BiH koje je glavni poslodavac i ono nadzire i kontroliše rad OSA-e. Bilo bi mnogo bolje da imamo i tu komisiju, ali, suštinski, i s komisijom i bez komisije OSA je pod nadzorom. To su tolike mogućnosti da, ako ne radite u skladu sa zakonom, vrlo brzo biste mogli biti uočeni.

Ostatak intervjua čitajte na Radiju Slobodna Evropa.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)