Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Radovao sam se putovanju za Banjaluku željeznicom i to tzv. Talgo željezničkom garniturom. Talgo garniture su inače kupljene prije više od 11 godina i sve te godine su stajale neiskorištene na sporednom kolosijeku Željezničke stanice u Sarajevu. Odgovorni iz Željeznica FBiH su tvrdili da je željeznički putnički promet neekonomičan ili tako nešto slično.

Bilo kako bilo, voz za Banjaluku je prošle jeseni pušten u promet i nazvan je simbolično „BH voz“ kao prva željeznička kompozicija koja ne mijenja lokomotive na međuentitetskom prijelazu.

Prilazeći staničnom trgu prisjetio sam se nekadašnje sjajne fontane osvjetljene lampama ispod vode sa velikim bronzanim žabama iz kojih je u dugim mlazevima voda prskala u bazen i niza bronzanih guštera okolo fontane iz kojih je neprekidno tekla voda za piće.

Sama konstrukcija ljuskastog krova manumentalne stanične zgrade do vremena kada je izgrađena (1949.) nigdje u svijetu nije bila izvedena. Bivši praški studenti Visoke tehničke škole u Pragu, ing. Jahiel Finci, ing. arh. Muhamed Kadić i ing. arh. Emanuel Šamanek, su ponudili svome profesoru dr. ing. Hacaru i njegovim saradnicima dr. ing. Novačeku i asistentu ing. Z. Bernatu da naprave konstruktivno rješenje. Tehnički rukovodilac radova je bio ing. Lorenc Eichberger. Građani Sarajeva ni tada nisu bili svjesni kakav su objekat dobili i to u sred burnih vremena prekida odnosa (1948.) između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije.

Voz je po redu vožnje polazio iz Sarajeva u 10,18 sati, a vožnja u dužini od oko 190 km je trajala nešto preko pet sati. Prosječna brzina putovanja nije prešla 40 km na sat, iako se voz u stanicama Podlugovi, Visoko, Kakanj, Zenica, Žepče, Zavidovići, Maglaj i Doboj zadražavao po minutu dvije, tek toliko da rijetki putnicu izađu i uđu.

Potrebno je reći da je taj prosjek brzine dostignut tek na dionici Doboj – Banja Luka (RS) na kojoj je Talgo, na očigledno remontovanoj dionici, „jurio“ od preko 80 km na sat, a ponekad dostizao i nevjerovatnih 100 km na sat. Tu razliku u brzini vožnje smo nažalost primijetili samo supruga i ja jer su svi ostali putnici iz entiteta FBiH izašli u zadnjoj „federalnoj“ stanici Maglaj. U stanici Doboj (RS) su ušli novi putnici za Banjaluku.

Tog dana niko osim nas dvoje nije putovao iz FBiH u RS kao i obratno sutradan, u povratku.

Voz je krenuo, putnici pretražuju internet, brzina 15 km, a vanjska temperatura 16° C

Željeznička Talgo garnitura na polazni peron je postavljena uredna, sa slobodnom internet konekcijom i ljubaznim željezničkim osobljem. Suprotno, tokom vožnje su se nazirali očajno zapušteni i neuredni krajolici uz prugu, duž čitave gusto naseljene dionice uz rijeku Bosnu.

A šta tek zabilježiti o izgledu stotinjak kilometara vodotoka rijeke Bosne od Reljeva (predgrađe Sarajeva) do Doboja, okovanog najlonskim kesama i drugim otpadom sa ribarima uz rijeku, što sve prevazilazi filmsku maštu i Mad Maxa sa Mel Gipsonom. Ništa. Samo se poklopiti preko ušiju i oboriti glavu. Dobroćudna majka priroda još se nije probudila da prikrije nebrigu i nedjela čovječijih ruku.

Pejsaži stvoreni djelovanjem čovjeka u literaturi se nazivaju Land use (polja tulipana u Nizozemskoj, vinogradi u Južnoj Francuskoj) ali i otvoreni pejzaži sjevernoameričke prerije, ruske tundre, ili kineskih lesnih polja.

Očajno stanje korita rijeke Bosne

Nebriga i neodgovornost nadležnih institucija od države, preko entiteta, kantona do općina za stanje okoliša u Bosni i Hercegovini je epskih razmjera. Opravdanja da narod prlja i industrija zagađuje su žalosna ideja. Narod prlja širom civiliziranog svijeta i industrija zagađuje, ali sve pod devizom da zagađivači plaćaju.

I sve se to događa u slivovima bosanskohercegovačkih rijeka u čijim se kanjonima i klisurama nalaze reliktno-refugijalna staništa biljnih i životinjskih jedinstvenih eko tipova specifičnih samo za ove prostore,  po kojima se Bosna i Hercegovina nalazi u vrhu Balkana, Evrope pa i svijeta.

Izlazeći iz Doboja, prije skretanja za Banjaluku kroz prozor voza razaznajem glavne tabije i bedeme srednjovjekovnog starog grada. Stari grad Doboj čija je cjelokupna površina oko 3.600 m² (nakon proširenja i dodatnih utvrđenja iz vremena Osmanlija), sagrađen je na kupastom stjenovitom brijegu (visine 214 m) iznad rijeke Bosne, nasuprot ušću rijeke Spreče i nešto sjevernije od ušća rijeke Usore u Bosnu. Oko tog srednjovjekovnog utvrđenja razvio se grad Doboj. Uz tvrđavu je Selimija džamija, nastala vjerovatno u XVI stoljeću.

Stanje krajolika se radikalno popravilo na dionici Doboj – Banjaluka jer željeznička pruga iz nepoznatih razloga ne povezuje naseljena mjesta kao Tešanj, Teslić, Kotor Varoš… već je postavljena sjevernije, kroz veoma rijetko naseljeno područje.

Napokon, nakon oko pet sati vožnje sa malim zakašnjenjem, iz „smrknutog” Sarajeva stigli smo u „smrknutu i smrtno ozbiljnu” Banjaluku.

Na mjestu Banja Luke koja je danas glavni grad BiH entiteta Republike Srpske, postojao je rimski vojni logor (Castra I-III stoljeće) na rimskoj cesti Salona – Servitium. Pored mineralnog vrela razvila se i manja rimska banja. Izgradnju tvrđave kakva danas postoji počinje Ferhat paša Sokolović, prvi bosanski paša još 1580. godine, na temeljima starijeg utvrđenja iz IX do XII stoljeća, kada je izgradio utvrđeni arsenal. Desetak godina kasnije arsenal prerasta u pravu tvrđavu sa kulama i vanjskim fortifikacijama, koje su stalno dograđivane.

Ispred Ferhadije u Banjaluci

Obnovljena (srušena 1993.) Ferhat pašina džamija iz 1576/79. godine, je jedna od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini. U kompleksu Ferhadije su tri turbeta: Ferhat paše, njegove unuke Safi-kadume i njegovog bajraktara, željezna i kamena ograda sa česmom u čošku, šadrvan i staro mezarje u bašti. Kasnije je kompleks dopunjen i sa sahat-kulom. To je bio vjerovatno prvi javni sat u Bosni i Hercegovini.

Važne građevine u Banja Luci su: džamija Arnaudija ili Defterdarija (1595.), spomenik kulture nulte kategorije – svjetskog značaja, je jedna od 15 banjalučkih džamija koje su porušene u urbicidu 1993. godine, u posljednjem ratu, a materijal raznesen na razna mjesta izvan grada i koje još uvijek čekaju obnovu;  Banski dvor i Banska palata (1931.); Narodno pozorište Republike Srpske, (1934.) kao i Muzej Republike Srpske (bivši Muzej Bosanske Krajine).

Gradski park Petar Kočić je nekadašnje staro muslimansko groblje koje je otkupljeno od islamske zajednice u vremenu bana Milosavljevića (1929.). Gospodska ulica je izgrađena u vremenu A-U Monarhije krajem XIX stoljeća.

Hram Hrista Spasitelja je djelo beogradskog arhitekte Dušana Živanovića iz 1928. godine, a crkva je konačno završena 1939. godine. Banj brdo (nekadašnji Šehitluci) je poznato izletište (431 m/nv.) sa kojeg se može vidjeti skoro cijeli grad.

Trapistički samostan Mariju Zvijezdu je osnovao opat Franz Pfanner (1869.) kao jedini Trapistički samostan u bivšoj državi Jugoslaviji. Trapisti čiji je moto: ORA ET LABORA (moli i radi) počeli su odmah graditi radionice za različite zanatsko-poljoprivredne proizvode, ciglanu, kovačnicu, pilanu, kamenolom, mlin, žitnicu, proizvodnju sira (sir trapist), štampariju, pivaru (1873. – današnji Nektar) i hidrocentralu na Vrbasu - prvu na Balkanu (1899.). Trapisti su u to vrijeme izgradili i bolnicu, kuće za svoje radnike, novu crkvu, đački dom, sirotište za smještaj siromašne seoske djece na izučavanju zanata… Početkom XX stoljeća Marija Zvijezda je bio najveći Trapistički samostan u Evropi. Nakon posljednjeg rata u samostanu su ostala samo trojica svećenika.

Vjerovatno najveći trgovinski centar u regionu je pred otvaranjem

Uskoro Banjaluka dobiva grandiozan trgovinski centar koji će imati 54.600 m² površine?! Vjerujem da je potrebna hitna analiza društva od strane multidisciplinarnog istraživačkog tima na temu Quo Vadis Bosno i Hercegovino.

Zaključak i preporuke

Očigledno je da je institucionalni okvir efikasne zaštite i upravljanja prirodnim resursima i vrijednostima nefunkcionalan i da predstavlja prepreku razvoju turzma i društva. Istovremeno politički kontekst ne potiče obnovu društva, preciziranje nadležnosti i odgovornosti.

EU je unutarJadransko-Jonske makroregije (oko 70 mil. stanovnika) stvorila parove država, koji se sastoje od države članice EU i države izvan EU-a:

•     Grčka i Crna Gora za „plavi razvoj”,
•     Italija i Srbija za „povezivanje regije” (prometne i energetske mreže),
•     Slovenija i Bosna i Hercegovina za „kvalitetu okoliša”,
•     Hrvatska i Albanija za „održivi turizam”.

Odgovornost za upravljanje dijelovima vodotokova u Bosni i Hercegovini potrebno je spustiti na lokalni nivo na osnovu Smjernica za upravljanje javnim dobrom, u ovom slučaju vodotokovima.

Odgovornost za okolinska pitanja na državnom nivou je u nadležnosti Ministarstva za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose, odnosno na Sektoru za prirodne resurse, energetiku i zaštitu okoline ovog ministarstva.

Navedeni Sektor bi uputio Smjernice za ekološke organizacije (ENVO), turističke agencije koje se bave ekoturizmom, državnu upravu i lokalnu samoupravu, za turističke organizacije / zajednice i udruženja (NVO)… Pravni osnov za takvu aktivnost su presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o državnoj imovini i pozitivnim obavezama države BiH.

Drugim riječima vodotokove Bosne i Hercegovine je potrebno hitno očistiti, održavati i njima upravljati, a u tome nam država Slovenija treba da bude dobar primjer.

Rijeku Bosnu i mnoge druge rijeke potrebno je hitno liječiti, a Neretvu, Unu i mnoge druge ljepotice potrebno je čuvati.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)