David Vallat, Francuz alžirskog porijekla koji je kao tinejdžer prihvatio islam, jedan je od stranih boraca koji su tokom rata 1992-1995. bili u Bosni i Hercegovini. Nakon prvog boravka, u BiH se želio vratiti poslije obuke za džihadiste u Afganistanu, ali to više nije bilo moguće.

O ratu u BiH, obukama u Afganistanu i Pakistanu, vezi s terorističkom organizacijom "Naoružana alžirska grupa" u Francuskoj, selefizmu i putu ka radikalizmu i ekstremizmu u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori prvi Francuz osuđen za džihad i vezu s terorizmom i čovjek koji danas pokušava svojim primjerom pomoći mladima koji su se sreli s oblicima radikalnih ideologija.

Prvi put se javnosti obratio nakon napada na magazin Charlie Hebdo, smatrajući da je važno da kroz svoju priču govori o problemu radikalizma. Francuska se i dalje bori s domaćim terorizmom. Četiri godine nakon napada u Parizu kada je poginulo 130 a povrijeđeno 413 ljudi, postoji registar o 17.000 potencijalnih terorističkih prijetnji. Kaznu zbog terorizma služi oko 500 ljudi, a još 1.139 je označeno kao radikalizirano. Francuska vlada je s ovim u vezi najavila stvaranje 1.500 novih mjesta u zatvorima kako bi ovakvi zatvorenici bili izolirani.

RSE: Vi se islam prihvatili kao tinejdžer? Kako se to dogodilo?

David Vallat: Kad sam bio mali, uvijek sam imao potrebu vjerovati u boga. Bio sam katolik, ali nisam razumio pojam Svetog trojstva, nisam shvatao šta je otac, sin i duh sveti. Imao sam osjećaj kao da tražimo boga u tri dijela. Nije mi bilo jasno.

Prvi put kad sam čuo šehadet i La Ilahe Ilallah, kad sam čuo da ne postoji nijedan bog osim Allaha, meni je tada bilo jasno i želio sam postati musliman.

RSE: Kako je porodica reagirala?

David Vallat: Ne tako loše. Moja majka, a ja sam najstariji od četvero djece – imam mlađeg brata i dvije sestre, je to prihvatila. Prije nego sam se okrenuo islamu, bio sam problematičan, živio sam kako ne treba. Bio sam sklon krađama, tučama, bio sam pravi „bad boy“, ali kad sam prihvatio islam, morao sam prestati sa svim tim, prestati s alkoholom i svim drugim problemima. Osim toga, želio sam se vratiti u školu. Zato je moja majka bila jako sretna zbog mog izbora. Djelovalo je kao da će moj život biti bolji jer sam postao musliman praktikant.

RSE: Gdje ste najprije čuli za rat u BiH?

David Vallat: Najprije sam vidio snimke u džamiji, tada sam već redovno išao u džamiju i tamo su nam pokazali snimke. Bili su strašni. Toliko da je na prvu bilo teško povjerovati u to. Rekao sam sam sebi – ne, nije moguće da se ovo dešava. Poslije sam na televiziji slušao nekoga dok govori o BiH i ta žena, neka doktorica čini mi se, je rekla kako je ono što se predstavlja političkim pitanjem zapravo masakr nad nedužnim civilima. Ona je govorila o Sarajevu, kako tamo siluju žene... Tada sam tek shvatio da se silovanje koristi kao način ratovanja i to mi je bilo strašno.

U glavi mi je bila samo misao kako ne smijem dozvoliti da se to dešava. Tada sam odlučio da idem u Bosnu i da se borim na strani muslimana.

Kad sam stigao u Bosnu, tek sam onda shvatio da moje ideje, tada sam na to gledao kao humanističke, nemaju smisla i da mogu izgubiti život u samo jednom danu i onda sam to morao prihvatiti.

Mislim da sam tada postao mudžahedin ili sam počeo prihvatati tu ideju „mučeništva“.

RSE: Kada ste došli u BiH, koje godine?

David Vallat: Bilo je to 1993. godine, krajem januara, početkom februara. Čini mi se da je to bilo dok su bošnjačka i hrvatska strana bile zajedno protiv srpskih snaga. Ubrzo nakon je Hrvatska objavila rat Bosni i Hercegovini. Ja sam preko kontakta iz Afganistana ušao u BiH. Trebao sam ići u Mostar, ali smo prvo došli blizu Sarajeva, u Pazarić. Onda mi je on kazao kako treba ići u Mostar. Onda me odveo u Zenicu, u jedan kamp. Poslije toga sam bio u Tomislavgradu.

Tu sam boravio neko vrijeme, ali su nam onda rekli kako hrvatska i bošnjačka strana više nisu zajedno i kako ne možemo proći jer je hrvatska vojska blokirala prolaze.

Onda me pozvao kontakt iz Pazarića i rekao mi da ću se morati vratiti u Francusku i da čekam dok ne nađu rješenje da me integriraju u neku od jedinica, kad se situacija malo smiri.

Ja sam se jako plašio dok sam bio u BiH, zato su mi kazali da se ne mogu opet takav vratiti, ako hoću da budem pravi borac, moram proći obuku u Afganistanu, moram ojačati svoj um i svoju vjeru, sve to kako bih postao pravi komandos, rekli su mi, kako bih možda bio vođa, komandant jedinice...

U Afganistanu sam bio deset mjeseci, tamo sam imao treninge. Poslije sam se vratio i tražio čovjeka iz Pazarića, ali nisam ga našao. Nestao je. Nisam uspio opet doći na ratište u Bosni, a htio sam to.

RSE: A htjeli ste opet doći u BiH i boriti se?

David Vallat: Da, jako. U Afganistanu sam učio kako postati pravi borac. Zato sam htio ići u Bosnu opet i boriti se nakon što sam učvrstio moju ideologiju. Nisam se više plašio.

RSE: Jeste li u BiH sreli neke druge strane borce?

David Vallat: Da, sreo sam ih više. Bilo je boraca iz Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Alžira, Jemena i nekih drugih zemalja. Svi su pričali kako žele ići da se bore, kako jedva čekaju. Od njih sam dobio neke knjige i rekli su mi da moram prihvatiti ideologiju, inače neću moći ratovati. Rekli su mi da ako umrem na Allahovom putu, onda sam šehid i idem i raj. Zapravo, mi kao muslimani i ne umiremo, čeka nas drugi život, ahiret, on je važniji, ovo je dunjaluk, prolazan. Tako je nestajao strah, jer kad prihvatite to, kad u to vjerujete čvrsto, nije vas strah. Nije vas briga hoćete li umrijeti.

RSE: Kako je bilo vidjeti uživo prizore iz Bosne, gledali ste ih na snimcima, ali kako je bilo kad ste se našli u svemu tome? Šta ste tada mislili?

David Vallat: Vidio sam strašne prizore iako nisam bio u borbama na taj način jer sam boravio kratko u Bosni. Jednom smo se vozili kroz neko selo i vidio sam spaljene kuće i ostatke života, cipele ispred vrata... Nekako sam razmišljao o tome kako možda nisu mogli pobjeći, zato cipele tu stoje.

Sjećam se i da sam bio zbunjen kad sam došao u BiH. Ja sam vjerovao da su svi Srbi na srpskoj strani i da ja dolazim u džihad da ih ubijamo. Tek sam kasnije shvatio da to nije baš sve bilo kako se meni činilo.

Još nešto je bitno da znate, velika je razlika bila kod bosanskih boraca muslimana i stranih boraca, nas koji smo došli. Domaći borci su se borili da prežive rat, a mi... mi smo se borili da poginemo. Htjeli smo da umremo kao šehidi.

Nastavak intervjua čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)