Piše: Redakcija DEPO Portala
Otkako je Dejtonskim sporazumom zvanično verifikovana Bosna i Hercegovina sastavljena iz dvije cjeline, od tada je nastalo i novo nepisano pravilo o prihvatanju "onih iz drugog entiteta". Ovoga puta bavimo se stavovima u Federaciji BiH, čiji stanovnici, treba priznati, imaju relativno nizak prag prihvatanja Srba iz Republike Srpske, dijeleći ih najčešće prema dva aršina - jesu li za ili protiv politike Milorada Dodika i da li prihvataju da je u Srebrenici izvršen genocid ili su odrješito protiv toga.
Tako današnje Sarajevu ima spisak omiljenih Srba iz Republike Srpske, doduše ne zvaničan, ali čaršijskim kriterijima prihvaćen, a on otprilike izgleda ovako:
Davor Dragičević svojom neustrašivom, upornom, skoro godinu dana dugom borbom za istinu o smrti sina Davida, trenutno je čovjek koji je uspio nemoguće u BiH - okupiti i ujediniti više stotina hiljada ljudi, što je masa, a možemo je nazvati i sila, koju ne posjeduje nijedna politička opcija u ovoj državi. A u masi onih koji njegovu borbu podržavaju nalaze se stanovnici svih dijelova Bosne i Hercegovine, bez obzira na naciolanu, vjersku i teritorijalnu pripadnost, što ga stavlja na vrh naše liste.
Javnost ga doživljava kao hrabrog pojedinca koji se bori protv okorjelog korumpiranog sistema, kao očajnog oca koji traži pravdu u slučaju ubistva svog sina... Zovu ga i otac lav, jer više od 300 dana strpljivo čeka da ubice budu privedene pravdi.
Rođen u Sarajevu, odrastao u Banjaluci i Libiji, tokom prošlog rata bio je pripadnik Vojske Republike Srpske. U Federaciji ima onih koji mu to zamjeraju, ali većina mu 'oprašta' tu crticu iz biografije. Činjenica je da je ujedinio građane BiH u borbi za ubijenog Davida, ali i za svu ubijenu djecu u BiH, čiji su dželati ostali nekažnjeni. Facebook grupa 'Pravda za Davida' danas ima skoro 270.000 članova iz svih dijelova BiH, ali i onih izvan granica. Kada se tome dodaju druge društvene grupe koje su stale iza ove borbe, cifra prelazi 400.000 ljudi!
Davor Dragičević trenutno je u ilegali - za njim je raspisana potraga jer nije viđen od protesta u Banjaluci 30.12.2018. godine, a banjalučka policija sumnjiči ga da je izvršio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti i ugrožavanje sigurnosti u vezi sa podstrekivanjem. Od povlačenja u ilegalu Dragičević se rijetko oglašava u javnosti, a kada to učini, ostaje dosljedan u svojoj borbi poručujući: Idemo do kraja, ja sam spreman!
I dok njegova borba traje, a neizvjesnost čitavog slučaja raste, nameće se činjenica da nijedan pojedinac u postratnoj BiH nije ovako uzdrmao sistem i ujedinio ljude. Da li će nepokolebljiva borba očajnog oca biti početak nekih novih snaga u ovoj državi, ostaje da se vidi.
Draško Stanivuković, iako već duže politički aktivan i dobro poznata mlada snaga u Republici Srpskoj, u Federaciji je u žižu javnosti došao najprije zahvaljujući protestima grupe 'Pravda za Davida'. Dvadesetpetogodišnji mladić iz opozicije, tačnije Partije demokratskog progresa (PDP), inače je iz dobrostojeće familije, pa se mnogi pitaju - zašto mu sve to treba? Jer u pet dana bio je tri puta hapšen i zadržan u pritvoru, završio u bolnici iz koje je izašao sa okovratnikom, tvrdeći da je to od policijske brutalnosti, redovno je izlazio na banjalučke ulice kako bi podržao Dragičevićevu borbu...
Pušten je iz pritvora da se brani sa slobode, a tereti se za ugrožavanje i podsticanje na ugrožavanje sigurnosti, za prijetnje prema doktoru koji je vršio obdukciju Davida Dragičevića, Željku Karanu, te Đorđu Rađenu, misterioznom vlasniku kuće, za koju su u ranoj istrazi policajci tvrdili da ju je opljačkao ubijeni David, što se na kraju ispostavilo netačnim. Povrh svega, da bude apsurdnije, banjalučka policija ga sumnjiči da je predlagao napad na institucije, odnosno zgradu RTRS-a, televiziju vladajuće dodikovske garniture.
Stanivukoviću ovo, pak, nije prvo privođenje - on je u ljeto prošle godine, dok je bio odbornik u Skupštini grada Banjaluka, takođe završio u policijskoj stanici zbog organizacije protesta vozača i blokade saobraćaja nakon poskupljenja goriva.
Omiljen u šeheru, mladi poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS svakako je postao zbog svojih istupa i angažmana, te izjave: "Imate u Republici Srpskoj cijelu generaciju ljudi koja kaže 'Ne Sarajevo'. Ali, zbog čega tako razmišljati? Zbog čega srbovati, a jesti slamu? Ja nisam spreman da pričam ono što ljudi žele da čuju. Posao političara je da narod ubijedi u ono što je ispravno, a ne ono što narod želi da čuje".
Zlobnici će možda reći - sve je to dio političke predstave i borbe za poene... No, čak i da je tako, nesporno je da mladi Stanivuković pripada novoj i drugačijoj generaciji, stasaloj dvadeset godina nakon rata, onoj koja ne mari za nacionalno političke podjele i spremnoj da se bori za svoje mjesto u društvu i da ga ultimativno mijenja. I ne boji se da to javno i glasno kaže... Šteta što na drugoj strani, u Federaciji, za to nema dostojnog (mladog) sagovornika.
Srđan Puhalo, omiljeni psiholog i društveni i politički analitičar iz Banjaluke, u Sarajevu je završio srednju školu. Na svom blogu na portalu Frontal.ba, ali i na društvenim mrežama, nijedan važniji događaj ne može proći bez njegovog, skoro u pravilu vrlo humorističnog, ali i oporo ciničnog komenatara.
Udara 'u sridu', stvari naziva pravim imenom - za početak jedan je od rijetkih Srba u RS koji 'priznaje' da je u Srebrenici izvršen genocid. Na svom blogu, ali i u intevjuima, redovno govori o 'svojim' i 'našim' zločinima i izvršiocima, rušenju džamija tokom rata u RS, zavjetu šutnje među Srbima kada su u pitanju lokacije masovnih grobnica, te naravno Dodikovom autokratskom režimu.
U RS-u mu to često zamjeraju, nazivaju ga 'soroševcem', a i u Federaciji se nekoliko puta našao na udaru dežurnih kritičara na društvenim mrežama, kada je pisao o 'našim' zločincima. Tako je njegov tekst 'Pismo Bošnjacima' izazvao burne reakcije u dijelu federalne javnosti, samo zato jer je upozorio na očigledno - da se Bošnjaci predugo nalaze u položaju žrtve te da ne vide nešto što je sasvim očigledno, a to je 'da ste i pored toga što ste žrtva, vi istovremeno bili i zločinci'.
Tako se po ko zna koji put potvrđuje nezrelost i nespremnost bh. društva na dijalog i polemiku oko 'zabranjenih tema' u postratnom životu, pa je postojanje kritičara poput Puhala prava dragocjenost.
Dragan Bursać, bosanskohercegovački novinar i kolumnista, rođen je u Bihaću, ali godinama živi u Banjaluci. Svoju novinarsku karijeru, ovjenčanu mnogim prestižnim nagradama, posvetio je pisanjem o marginalizovanim grupama, zaboravljenim pričama iz rata, te borbi protiv, kako ga naziva, tiranina Milorada Dodika.
Takođe, u RS-u nije omiljen jer ne osporava da je u Srebrenici izvršen genocid - štaviše, na to vrlo često podsjeća tamošnju javnost - a za egzodus sarajevskih Srba krivi srpske vođe 1990-ih, Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika.
Zbog svojih tekstova i javnih istupa u RS-u je mnogo puta nazivan izdajnikom i bio na udaru srpskih nacionalista. Iako često prima prijetnje preko društvenih mreža, pretprošle godine su postale toliko ozbiljne nakon njegove osude skupa podrške Ratku Mladiću, da se zajedno sa porodicom morao 'skloniti' iz Banjaluke.
S glavom u torbi, on i dalje nastavlja raditi na tome da se srpski narod suoči s prošlošću, ali hrabro progovara i o drugim skrivenim istinama iz krvavog rata. Način na koji to radi u svojim kolumnama zaslužuje najveći respekt.
Bojan Bajić, Srbin iz Republike Srpske, rodom iz Rudog, u bh. javnosti izazvao je simpatije čim se pojavio u eteru. A bilo je to prije 15-tak godina kada je svim silama pokušavao spasiti lokalni, ali vrlo uspješan projekat Vodeni Ćiro, dok je bio direktor Razvojne agencije Rudo, potvrđujući već tada da je spreman da se bori sa vjetrenjačama.
Kada se počeo pojavljivati u medijima 2005. godine, brzo je osvojio federalnu javnost nacionalno neopterećenom retorikom, koja je tih poslijeratnih godina, kao uostalom i danas, pravo osvježenje... Potom je ovdašnju javnost iznenadio osnivanjem tada male i lokalno-sarajevske, a danas ozbiljne političke opcije u BiH - Naše stranke, čiji je bio i prvi predsjednik.
Ovaj stasiti i elokventni aktivista davno je postao miljenik Sarajeva zbog svojih stavova, koji su naručito sredinom 2000-tih godina odudarali od uštogljenih i ispraznih političkih fraza, ali i isključivih poruka koje su stizale iz manjeg entiteta. Iako već osam godina nije politički aktivan - sada se sa istim žarom bavi borbom protiv korupcije i predsjednik je Foruma za etiku i usklađenost u BiH - postavio je osnove Naše stranke, koja je na prošlim oktobarskim općim izborima, ušla i u državni parlament.
Bajić se trenutno bori za donošenje tzv. Etičkog zakona, koji bi mogao dovesti do (potpunog) moralnog preporoda bh. društva. Za državu ogrezlu u korupciji i sunovratu svih etičkih principa, ovaj zakon nudi, čini se, jedinu nadu za korjenitu i temeljnu promjenu sistema i pogubnog načina mišljenja. Nadamo se da će Bajićeva istrajnost i ovoga puta dovesti do rezultata.
Sarajevo prema Slobodanu Vaskoviću ima love/hate odnos. U vrijeme dok je bio novinar čuvenog političkog magazina '60 minuta' (FTV) i raskrinkavao tadašnju vlast u Republici Srpskoj i Milorada Dodika, u sarajevskoj čaršiji bio je definitivno jedan od (naj)omiljenijih Srba. Sve do šokantnog trenutka... Ta ljubav pukla je preko noći kad je 2011. godine na svjetlo dana isplivao jezivi snimak iz Srebrenice, načinjen 12. jula 1995. godine, na kojem je zabilježeno kako u razoreni grad ulazi na tenku Vojske RS i s drugim kolegama intervjuira Srebreničanina Abdulaha Purkovića.
Nakon objavljivanja snimka, Vasković je nazvao Purkovića te mu se zbog svega izvinio, a u medijima je kasnije izjavio da će zbog svog postupka u Srebrenici 'cijeli život nositi ožiljak': 'Nisam počinio zločin i prstom nisam nikoga pipnuo. Postoje institucije i neka to ispitaju. Zbog tog postupka ću cijeli život nositi ožiljak. Ali niko nije rekao: vidite on se izvinio! Koliko se ljudi izvinilo? Neće da kažu jer će se poakzati da je suživot moguć. Nije čovjek kamen, pa da se ne mijenja, pa ni Vasković', izjavio je tada.
Ovaj novinar i bloger sada svim silama pokušava razotkriti ubice 21-godišnjeg Davida Dragičevića, te nastavlja pisati protiv SNSD-ove vlasti. Takođe, kada je Vlada RS u augustu 2018. stavila van snage Izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, sačinjen u Banjaluci 2004. godine, Vasković se javno usprotivio te izjavio da 'takav necivilizacijski akt ne može promijeniti činjenice, koje su presuđene kroz procese pred dva međunarodna suda', te da je 'taj postupak Vlade RS najteži udarac Srbima zadan od rata naovamo, jer cijeli narod, voljom neodgovornih, takozvanih političara, vraća u period prije dešavanja u Srebrenici 1995. godine, koja su, nažalost, završila genocidom'.
Dakle, možda se Vaskoviću mnogo toga može prigovoriti ili 'uzeti sa skepsom', ali mu se ne može osporiti nevjerovatna hrabrost i upornost da se bori protiv društvenih nepravdi koje izjedaju Republiku Srpsku, a samim tim i Bosnu i Hercegovinu - i da ga u tome ništa ne može zaustaviti. Ponekad se čini da je njegova borba na granici ludila!
Kao protuteža Miloradu Dodiku, koji otkako se okrenuo nacionalističkoj retorici nije omiljena osoba u Sarajevu, na bh. političkom nebu zasjale su dvije 'zvijezde' - Mladen Ivanić i nekadašnji predsjednik SDS-a Dragan Čavić.
Potonji je najviše bodova u federalnoj javnosti prikupio za vrijeme svog predsjednikovanja Republikom Srpskom kada je Vlada RS, doduše pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, usvojila Izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice iz 2004. Iako je riječ genocid izbjegavao u širokom luku, u obraćanju građanima RS je svojevremeno izjavio da je 'na području Srebrenice tokom jula 95. godine učinjen najveći masakr nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope", što je tada predstavljalo, a predstavlja i sada, presedan u javno iskazanom mišljenju na političkoj sceni Srpske.
Nakon razlaza sa SDS-om, Čavić je osnovao Demokratsku stranku, ali je bila kratkog vijeka, a poslije i Narodni demokratski progres (NDP). Iako se jedno vrijeme držao u opoziciji, nakon prošlih općih izbora je definitivno pokleknuo i pridružio se Dodiku. Sama ova činjenica dovela ga je na dno ove liste, jer bi vrlo brzo mogao s nje biti i izguran.
Mladen Ivanić, dugogodišnji predsjednik PDP-a, u prošlom sazivu bio je srpski član Predsjedništva BiH koji je ubjedljivo pobijedio tadašnju SNSD-ovu kandidatkinju Željku Cvijanović. Prije ovoga obavljao je funkcije premijera RS, te ministra vanjskih poslova BiH.
Do tada je na njega federalna javnost gledala kao na pravo političko osvježenje iz drugog entiteta, spremnog na dogovore i kompromise, fleksibilnog i posve drugačijeg u odnosu na rigidne stavove SNSD-ovih političara. No, ulaskom u Predsjedništvo BiH, i simpatije prema Ivaniću polako su se topile u federalnom dijelu države. Što zbog određenih njegovih poteza, što zbog nespremnosti federalnih političara na uvažavanje entitetski drugačijih stavova.
Ipak, današnji počasni predsjednik PDP-a ostat će upamćen kao političar koji je bio spreman da dijalog o bolnim tačkama (su)života u ratom osakaćenoj BiH, te koji je svojevremeno zjavio kako je termin genocid definisan od Međunarodnog suda pravde u Hagu i da 'ne bježi od toga da se i on iskoristi' za zločine počinjene u Srebrenici.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)