Zloslutno je to što arapske zemlje, naročito neke, daju stotine milijardi dolara za oružje koje se ne kupuje za ukras i igru već zato da bi bilo upotrijebljeno protiv drugih arapskih ili muslimanskih zemalja, kaže u razgovoru za Fenu prof. dr. Esad Duraković, koji je u svoje dvije knjige izdate 2015. i 2016. godine ukazao na sudbinsku krizu u muslimanskom svijetu. Dvije-tri godine kasnije,  ta kriza je kataklizmična, upozorava prof. dr Duraković.

Razgovarala: Bisera Džidić (FENA)

Početak godine prilika je za rezimiranje prethodne u profesionalnom angažmanu. Vi ste u 2018. godini dobili prestižno međunarodno priznanje, nagradu za prevodilaštvo?

Sredinom decembra 2018. godine dobio sam u Dohi, u Qataru, priznanje za životno djelo, a tačan naziv priznanja je „Nagrada 'al-Šejh Hamed' za prevodilaštvo i međunarodno razumijevanje“, ili: „Sheikh Hamad Award for Translation and International Understanding“. Nagrada ima međunarodni karakter – možda je i najvažnija u kategoriji/oblasti za koju se dodjeljuje – utoliko više što njen žiri čine i Arapi i eksperti izvan arapskog svijeta. Ovo priznanje smatram međunarodnom ovjerom svoga cjeloživotnog djelovanja u oblasti prevodilaštva (i nauke) budući da sam uveo u bosanski jezik i kulturu temeljna djela orijentalno-islamske kulture općenito. Prije ove nagrade, UNESCO mi je dodijelio (2003.) priznanje za doprinos arapskoj kulturi – „La Prix Sharjah pour la culture Arabe 2003“. Najzad – neka mi ne bude zamjereno – činjenica da su me izabrale za svoga člana tri arapske akademije nauka (Damask, Kairo, Amman) dopušta mi da mogu biti zadovoljan tom višestrukom ovjerom moje posvećenosti struci i nauci.

Vaš komentar o prevođenju danas (generalno, obzirom na (zlo)upotrebu google translation) te šta znači, po Vama, znati strani jezik u smislu prevođenja?

Postoje barem dvije vrste prevođenja: jedno je komercijalno, a drugo je književno prevođenje. Ja ću ovdje govoriti o književnom prevođenju, o prevođenju književnoumjetničkih tekstova. Razumije se da je poznavanje drugih, tzv. stranih jezika izuzetno poželjno. To je preduslov za bolje upoznavanje drugih naroda i drugih kultura kao bogatstva našega svijeta i kao motiva za pozitivne internacionalne akcije a ne za destrukcije. Uostalom, i Bog je rekao da je čovječanstvo stvorio raznolikim zato da bi se narodi („i plemena“) međusobno upoznavali. Nije slučajno, stoga, da je u nazivu nagrade koju sam primio, uz izraz prevodilaštvo, upotrijebljena i sintagma međunarodno razumijevanje. To ide jedno s drugim. „Mašinsko“ ili informatičko prevođenje je nešto što ostaje samo u okvirima prijeke nužde jer ne zadovoljava mnoštvo aspekata i kvaliteta koji oplemenjuju svaki prevodilački napor, „google prijevod“ ne zadovoljava sintaksički, stilski, estetski. U eri u kojoj živimo, a koja se općenito karakterizira dehumanizacijom društva, takva vrsta prevođenja je jedan od vrlo aktivnih faktora upravo te dehumanizacije, oduzimanje duše tekstovima, ili Kulturi kao Tekstu u naročitom smislu.

Koliko je prevodilaštvo danas kvalitetno i stručno?

Hvala Vam za ovo pitanje koje je povezano s prethodnim. U najkraćem, književnog prevodilaštva je općenito malo. Primjera radi, šta to mi danas znamo iz arapske umjetničke književnosti koja je – u vremenu i u prostoru – čitav univerzum. Tako je uglavnom i s nekim drugim važnim kulturama. Još dalje i još gore – vrlo malo je dobrih književnih prevodilaca. Pošto se bavim i tim poslom cijeloga svoga vijeka, došao sam do zaključka, neopozivo, da za dobar prijevod književnih tekstova nije dovoljno poznavanje jezika izvornika već valja imati i tanahni osjećaj za umjetničku vrijednost izvornika i prijevoda. Prijevod može biti jezički korektan, ali umjetnički defektan, ili pasiviziran, tako da u prijevodu ne osjećate „estetsko pulsiranje“ teksta kakvo ima u izvorniku. Takvo prevodilaštvo ja zovem uvođenjem mrtvih ptica iz jedne u drugu kulturu. U strogom smislu i u skladu s ovim što sam kazao, u tzv. prevodilaštvu umjetničkih tekstova treba govoriti o prijenosu a ne o prevodilaštvu.

Vaš profesionalni angažman filologa, orijentaliste, arabiste, prevodioca i književnog kritičara čini Vas kompetentnim u tumačenju aktuelnih dešavanja u muslimanskom svijetu. Godine  2015. u svojoj knjizi „Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama“, istakli ste da je muslimanski svijet u krizi koja se čini sudbinskom. Je li situacija, tri godine kasnije, još teža?

Hvala Vam što podsjećate na tu knjigu. Nakon nje, objavio sam i knjigu „Kriza muslimanskoga svijeta kao kriza subjekta“ (2016).  U obje knjige sam analizirao dramatično stanje u muslimanskome svijetu, nudeći odgovore zašto je kriza u tome svijetu gotovo kataklizmička. Nažalost, situacija se u tome svijetu nije bitno promijenila. U opustošenoj Siriji eskalacija jenjava, ali još će se voditi bitke za Siriju i oko Sirije. Ključni faktor nestabilnosti jest politička upotreba islama u antagoniziranim ideologijama koje se zovu selefizam i šiizam. Zloslutno je to što arapske zemlje, naročito neke, daju stotine milijardi dolara za oružje koje se ne kupuje za ukras i igru već zato da bi bilo upotrijebljeno protiv drugih arapskih ili muslimanskih zemalja. Neizreciva je tragedija toga svijeta danas koji je nekada bio kulturno-civilizacijsko središte na našoj Planeti, koji je čak i kulturu Zapada kreirao na taj način što je vrlo uspješno prenio Zapadu najviše vrijednosti antičkoga svijeta. Kontrast je po sebi dramatičan.

Obzirom na sumorna politička dešavanja u svijetu, sveopću krizu moralnih i vrijednosti koje monoteističke religije nalažu, utrku za geopolitičku premoć i uticaj nad prirodnim resursima i profitom, mjesto čovjeka, pojedinca u tom kontekstu biva sve problematičnije. Jeste li optimista u godini koja je pred nama?

Volio bih da mogu biti optimist, ali mi kao naučniku valja biti realist. Nada uvijek postoji, i ljudski je da je se ne odričemo, ali – naš svijet općenito – ne samo onaj muslimanski o kome sam već govorio – opasno klizi u pogrešnom smjeru. Najveća sila modernoga svijeta gubi kompas u temeljnim vrijednostima našeg univerzuma – od ekoloških problema do onih mirotvoračkih, ili ratnih. Najveće kataklizme u svijetu počinjale su zbog dva razloga: na jednoj strani, one su posljedica pogrešnih procjena, a na drugoj strani – one su posljedica i šutnje, pasivnosti tzv. dobrih ljudi, odnosno onih koji su morali pravilno i energično djelovati. Očigledno je da se i naša Evropa, nažalost, snažno birokratizira i dehumanizira. No, kao što rekoh – uprkos svemu ne treba da gubimo nadu, već treba da djelujemo pozitivno kako bismo barem mogli kazati da smo učinili sve što smo mogli za dobro našega svijeta.

I na kraju razgovora, šta bi ste istakli, ili najavili u rezimeu Vašeg profesionalnog angažmana?

Upravo sam ušao u period koji se zove penzija, ali ne i mirovina, da se malo našalim nakon preozbiljnih prethodnih tonova. Mislio sam da ću sada imati i tzv. slobodnog vremena, ali ga imam manje nego prije. I dalje se bavim naučnoistraživačkim radom, imam aktivnosti u ANUBiH, angažiran sam u javnom prostoru, u medijima (portali, tv i dr.), što jest izraz moje brige za svijet u kome živim i potrebe da djelujem. U tom kontekstu, pozivam da javno i pozitivno djeluju svi oni koji su na to obavezani svojim umom i društvenom pozicijom.

(FENA/md)