Prethodne nastavke možete čitati ovdje.

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

"Pa dokle, drugarice i drugovi moji, sestre i braćo, držati okove na očnim kapcima? Čelični vragovi sravnjuju sa zemljom Vukovar i pola Hrvatske, a mi se samo nadamo da će nas njihova vatra zaobići i nestati? Miris tamjana se širi Bosnom i Hercegovinom i prijeti da upali mnoge opasne vatre za koje i ne slutite da su nam tako blizu", ovo je dio čuvenog i često citiranog govora Nijaza Durakovića na zasjedanju Skupštine Bosne i Hercegovine u januaru 1992. godine. 

Zbog ovoga je bio zasut neviđenom medijskom paljom iz boegradskih medija pod kontrolom Slobodana Miloševića i teledirigiranih srpskih nacionalista, koji su najčešće djelovali pod plaštom „jugoslavenstva“ u Sarajevu.

Govoreći o turobnim vremenima s početka 90-tih te ulozi profesora Nijaza Durakovića, akademik Muhamed Filipović je kazao: "On je doživio da ga historija i njegova osobna sudbina postave pred veoma teške odluke i ponude mu zadatke od kojih je ovisila budućnost svih nas. Kao najviši funkcioner komunističkog režima u uvjetima raspada bivše države i nužnosti osamostaljenja naše domovine Bosne i Hercegovine, on se našao pred dilemom.Morao je da odluči da li da podrži zahtjeve za dubokim demokratskim promjenama u cijelom društvenom sistemu ili da brani posebne interese i poziciju stranke koja je bila na vlasti i koja je rizikovala da, odlukom za demokratizaciju, izgubi sve privilegije koje joj je donosila njena neprikosnovena vladajuća pozicija. Svjedoci smo koliko se ljudi ogorčeno bore upravo za takve pozicije".

Svog prezimenjaka sam počeo upoznavati tokom '89. godine. Te godine postao je prvi čovjek Saveza komunista BiH i odmah je upao u žrvanj povijesti koja se munjevito odvijala tih dana i mjeseci.  Bio je politički, ali i ne samo politički, vrlo obrazovan, profesor na FPN-u i nasljednik političke doktrine koju su stvarale generacije bosansko-hercegovačkih komunista, a ponajviše Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac.  Imao je goropadan politički temperament, dok je za političkom govornicom bio neprikosnoven, znajući kad za njom treba dići glas, udariti šakom o sto i ušutkati protivnike.  

Podržavao je mlade novinare okupljene oko „Naših dana“, a poslije i oko „Valtera“.  Može se reći da nas je zapravo politički educirao i otkrivao pozadinske političke  igre kojih tada nismo, kao mladi ljudi, bili ni svjesni. Sa njim je tih godina posebno dobar bio novinar Senad Avdić, koji je tada napisao knjigu o njemu „Nijaz izbliza“. Duraković je preko „špijunske afere“ zaustavio ulazak Nenada Kecmanovića u Predsjedništvo Jugoslavije i tamo poslao Bogića Bogičevića, što se će ispostaviti u daljnjem razvoju jugoslavenske krize kao jedan od sudbonosnih poteza za sudbinu BiH u tim vremenima.  

Pod njegovim uticajem i mi smo u „Valteru“ zaigrali na potpuno probosansku političku orijentaciju, što nas je dovelo tokom '90 u sukob sa Kecamanovićem i njegovim ljudima na sarajevskom univerzitetu i dijelu medija.

Meni lično je bio najvažniji trenutak u tome prelomu upravo proljetno druženje '89 u jednom sarajevskom kafiću u Nedžarićima, gdje nam je u tančine pojašnjavao mehanizme koji su pokrenuti kako bi se BiH stavila pod političku kontrolu Beograda. Naprosto, Nijaz je davao svoje tumačenje političkih prilika u zemlji sa argumentima protiv kojih se bilo teško boriti.

Bili smo po nekoj dalekoj familijarnoj lozi povezani, vukući porijeklo iz Herceg Novog, koji je i ne baš tako davno bio u sastavu Hercegovine, pa potom, usljed migracija i seoba, iz srca današnje Hercegovine. Često mi je govorio da naš „ćok“ (crnogorski izraz da porijeklo ili familiju), zapravo, vodi porijeklo iz Španije, odakle su usljed krstaških ratova pobjegli u Bosnu, a za šta postoje određeni dokazi u trebinjskim džamijskim knjigama iz tih davnih vremena.

Sva Nijazova predviđanja ostvarila su se vrlo brzo. U januaru '90-te održan je 14. Vanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije, na kojem dolazi do raspada. Između dvije vatre, Miloševićevog ešalona koji je pokušao preglasavanjem preuzeti prevlast nad Kongresom i slovenačkih i hrvatskih komunista koji su bili u kontri, Duraković donosi odluku da delegati iz BiH napuste Kongres.  

Nakon toga više ništa nije bilo isto, Titova decenijska ideološka pesnica se raspala, što će otvoriti put ka divljanju nacionalizama i raspadu Jugoslavije. 

U maju '90-te donio je tešku odluku o priznanju prava na organiziranje političkih stranaka na nacionalnoj osnovi. Komunizam se raspao, Slovenija je bila na izlaznim vratima iz Jugoslavije, javnost je tražila višestranački sistem i to se više nije moglo zaustaviti. Moglo je, ali vjerovatno uz nasilje i teško predvidive političke posljedice. 

Nijaz nije bio taj. Iako je znao zagrmiti u govorima i na tv ekranimima, odajući utisak političara čvste ruke, nije bio diktatorski tip. Te godine reformirao je Savez komunista u Socijaldemokratsku partiju BiH i bio njen predsjednik do '97. godine. Zato nije pogrešno reći da je on stvarni otac moderne socijaldemokratije u BiH.

Na izborima '90. godine je izgubio od Alije Izetbegovića i Fikreta Abdića u utrci za Predsjedništvo BiH. Tako su on i SKBiH/SDP BiH otišli u opoziciju, predao je sve privilegije koje tadašnji Savez komunista imao nadolazećim „narodnim i demokratskim snagama“.

Kampanja, koja je predhodila prvim izborima '90-te, bila je burna i list „Valter“ je tu imao značajnu ulogu. Osim što smo objavili prvi intervju sa Alijom Izetbegovićem, novostasajućim liderima i junošama nacionalnih stranaka (Davor Perinović, Vladimir Srebrov), dali prostor emigrantima (Adil Zulfikarpašić, Desimir Tošić, Mate Meštrović), što je izazivalo ogroman interes kod javnosti, jedan feljton je tog ljeta doveo „Valter“ do nevjerovatnog tiraža koji je varirao između 50.000 i 100.000 prodatih primjeraka. Zvao se „Kako je poginuo Džemal Bijedić?“ i u njemu mi (Nerzuk Ćurak i ja, kao autori), možda nismo otkrili ništa posebno spektakularno, ali je on značio oslobođanje u javnosti jednog tabua na koji su bile vrlo senzbilne bosansko-hercegovačke mase. 

Nijazu se taj feljton jako svidio i od tada započinju naši intenzivniji susreti i neka vrsta suradnje. Ali, „Valterovo“ probližavanje ovoj političkoj opciji nije se sviđalo grupi okupljenoj oko Kecmanovića i tadašnjih reformskih snaga, u kojoj je bilo dosta intelekualaca koji će se kasnije okrenuti nacionalizmu, ali i časnih ljudi koji su vjerovali da je ta stranka Ante Markovića jedini ispravni put u pokušaju da se Jugoslavija spasi od propasti i u hodu demokratizira. Bilo je pokušaja da se SDP i Reformske snage objedine uoči izbora, ali to naprosto nije bilo moguće dok su na čelu ove dvije grupacije bili Duraković i Kecmanović. Duraković je bio probosanski patriota, dok je Kec, kako su ga tada zvali, bio suptilni srpski nacionalista. Šteta je što njih dvojica nisu mogli naći zajednički jezik tog ljeta 90-te, jer bi tok historije možda krenuo u pravcu u kojem bi se (možda) mogao izbjeći rat koji je već kucao po granicama BiH.

„Valter“ zbog Kecmanovića nije podržao tog ljeta „Reformske snage“, pa su nam spremali odmazdu. Prvi put sam to shvatio 18. augusta prilikom formiranja HDZ BiH u sarajevskoj Skenderiji. Prije toga su Bošnjaci i Srbi osnovali SDA i SDS, pa je došlo vrijeme i da Hrvati dobiju svoju veliku nacionalnu stranku. Bio sam tu, kao glavni i odgovorni „Valtera“,  po pozivu prvog predsjednika te stranke Davora Perinovića, kontroverznog lječnika i političara iz Sarajeva. U toku samog osnivačkog sabora kazali su mi da me traži Adil Zulfikarpašić, koji je sjedio u prvom redu, među počasnim zvanicama. Kada me je vidio, ustao je, prišao i kazao da mora hitno da prenese određene konspiirativne informacije.

Otišli smo do njegove kancelarije u tadašnjoj Vase Miskina (današnja Ferhadija), koja je zapravo u tome trenutku bila sjedište SDA. Tu mi saopćava za mene šokantnu informaciju - kako su nam preko jednog suradnika namjestili igranku preko neke  ilustracije, neku „golotinju“ –  reče stari bosanski beg, koja treba da ide u broju koji se već nalazio u štampariji „Oslobođenja“. Cilj je bio moja smjena, ali i smjena čitave redakcije. Radilo se, u duhu tadašnje uređivačke politike lista, o ilustraciji na kojoj se nalazila gola djevojka koja sjeda na spomenik na Kozari, dok ispod njega Ante Marković i bosanski „reformisti“ drže govore.

Taj suradnik napravio je to u dogovoru sa Kecmanovićem čovjekom bliskim redakciji sa ciljem javne diskvalifikacije čitave redakcije i njene hitne smjene. Zulfikarpašić je tu infomaciju dobio od jednog tadašnjeg zajedničkog prijatelja koji je slučajno bio sa dijelom Kecmanoviće ekipe u Dubrovniku. 

Odjurio sam u štampariju, zaustavio štampanje novina i izbacio tu ilustraciju. Moj prvi naredni potez bio je ukidanje Savjeta lista, koji je bio, jer je „Valter“ bio list studenta univerziteta u Sarajevu, pod kontrom rektora Kecamanovića. Uradio sam to bez konsultacija sa njima i, kako sam u obrazloženju naveo, „u duhu demokratizacije društva i medija“.
Tako je rat izmeđ redakcije „Valtera“ i Kecmanovićeve grupe ušao u svoju završnu fazu i trajat će sve to prvih izbora u novembru '90-te.

U narednom broju: Izbori '90. i druga smjena redakcije „Valtera“.

(DEPO Portal/ak)