Izvor: Face TV
Piše: Hasan Nuhanović (autor knjige "Zbijeg" o genocidu u Srebrenici)
U emisiji na TV 1, 28.12.2018., poznata balkanska rock zvijezda Davor Sučić, ili Sejo Sexon, na pitanje voditelja šta misli o dešavanjima iz devedesetih i bivšoj Jugoslaviji odgovara – da su postojale dvije Jugoslavije, ona urbana i ona seljačka, te da je za raspad Jugoslavije, i ono što je uslijedilo, „krivo selo“.
Koliko znam, u svakoj državi na svijetu postoji urbano i seljačko/ruralno, tako da tu ne vidim šta je Sejo htio poentirati, ali je iz drugog dijela odgovora to bilo jasno. Sejo krivicu za „ono“ što se desilo u BiH pripisuje seljačkom dijelu bosanskohercegovačkog društva, a to „ono“ je genocid, riječ koja u toku intervjua nije spomenuta.
Slučajno sam, prije nekoliko dana, na vrlo sličnu temu, poslao e-mail Senadu Hadžifejzoviću. Povod zbog kojeg sam mu pisao bilo je nešto drugo: filmski projekat Jasmile Žbanić na temu „Srebrenica“, ali u vezi sa tim projektom i svojom ulogom u tom projektu ću se javno očitovati neki drugi put.
Za ovu priliku ću izdvojiti nekoliko rečenica iz tog maila koji sam napisao Senadu Hadžifejzoviću, uz nadu da mi on neće zamjeriti (ne objavljujem njegov odgovor meni, svakako):
Od 1995. u BiH postoji fenomen koji se zove "konkurencija narativa" - ko je više propatio u ratu. Sarajevo nije nikada "oprostilo" Srebrenici što mu je "ukrala" ulogu najveće žrtve, grada heroja, grada mučenika. To je najvise odlika kvazi-kulturne elite.
Za ovu vrstu ljudi,…Srebrenica je egzotika, u najboljem slučaju, i to ona koju oni čak ne žele prikazati ni kao takvu, odnosno nikako je ne žele prikazati, niti se sa tom pričom identifikovati.
Negdje tu, u srži tog fenomena, odnosa Sarajeva prema Srebrenici, je i svjesna ili nesvjesna averzija tog “njihovog urbanog” prema našem “podrinjskom ruralnom”, kako oni nas posmatraju i danas… Svjesno ili podsvjesno jedan dio Sarajeva nas i dalje svrstava u istu kategoriju "šumnjaka" zajedno sa četnicima koji su ih gađali sa brda. Na tom terenu, iz tog ugla, mi podrinjci imamo više zajedničkog sa romanijskim Srbima nego sa Sarajevom. Koliko god izgledalo paradoksalno (nakon onoga što dogodilo lično meni i narodu kojem pripadam etnički) ja se ponekad osjećam bliže Srbima u Han Pijesku (odakle je moj otac porijeklom) nego toj vrsti Sarajlija.
Takvima je trebalo dvadeset godina da se barem malo identifikuju sa majkama koje nose dimije i šamiju te nas "od 95-te sramote po BBC-ju i CNN-u". Ta njihova zakašnjela identifikacija, neka "nazor", rezultat je jednog mainstream medijsko-političkog eksploatisanja priče o Srebreničkom genocidu pa su se, protiv svoje volje, morali barem malo prikloniti toj kolektivnoj priči. Ali ta njihova identifikacija nikada nije bila iskrena.
Oni Srebrenicu uopšte ne razumiju jer projiciraju svoje iskustvo i narativ sarajevske opsade na Srebrenicu - što je nemoguće. Pored toga, oni nama (podrinjcima) djelomično pripisuju krivicu za nestanak onog prijeratnog Sarajeva, što je van svake pameti - jer upravo je suprotno. Nama je u Podrinje rat došao iz Beograda, ali je došao i iz Sarajeva. Iskočio je na nas direktno sa TV-a, zajedno sa tenkovima preko Drine.
Eto, taj moj e-mail od prije nekoliko dana je “naslutio” ovakvu izjavu ljudi kao što je Sejo Sexon, a čiji stvaralački opus izuzetno cijenim.
Većina žrtava masovnih egzekucija koje su počinjene jula 1995. godine nakon pada Srebrenice, Zaštićene zone UN, bili su ljudi, muškarci i dječaci, čije porijeklo je iz podrinjskih sela. Prijeratne adrese jednog broja žrtava bile su u podrinjskim gradovima: Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, Rogatici, Višegradu i još nekim – osim ako “urbana elita” smatra da ova mjesta ne spadaju u kategoriju urbane Bosne.
No, kao što spomenuh, većina žrtava događaja iz jula 1995. godine su prije rata pripadale toj ruralnoj Bosni. Nad ovim stanovništvom srpska strana nije počinila genocid jer su bili “seljaci”, već iz sasvim drugih razloga. Nad ovim stanovništvom je genocid počinjen zbog njegove etničke pripadnosti, među drugim razlozima.
A genocid, i svi drugi bezbrojni zločini koje je u BiH počinila srpska strana (pojedinačne zločine su počinile i druge strane, ali je samo u odnosu na srpsku stranu sudski utvrđen zločin genocida) su u stvari počinjeni da bi se ubila BiH, “bosanstvo” kao pojam. Masovne ekgekucije hiljada ljudi (ne samo jula 1995. godine već u periodu 1992.-1995.) srpska strana je počinila sa namjerom da ubije Bosnu i sve što je bosansko. Valjda sam naziv entiteta koji zauzima 49% teritorije BiH jasno govori koji je bio cilj. Ovaj naziv “Republika Srpska” brane svim sredstvima i “seljaci” i “građani” u tom entitetu. Možete sa “lijevima” u RS pričati o svemu, ali ne o nazivu ovog entiteta i konotacijama koje ovaj naziv u sebi sadrži.
U presudi Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine piše da je ”…genocid počinjen nad Muslimanima Bosne i Hercegovine”. Dakle genocid je počinjen nad jednim narodom, koji se po ustavu tada nazivao tako.
Napisao sam i objavio ranije nekoliko tekstova sa naslovom “Opštinski genocid” u kojima sam poredao činjenice koje ukazuju upravo na suprotno: da događaji iz jula 1995. godine nisu nikakav genocid protiv opštine Srebrenica, niti genocid počinjen samo na području opštine Srebrenice, a i prethodno citirana presuda to potvrđuje. Genocid nikada nije lokalni incident, niti se može izdvojiti iz šireg istorijskog konteksta, već proces koji se sastoji od više faza koje traju tokom dužeg perioda – više godina.
Srpska strana je, druže Sejo, htjela da Bosnu uništi i na selu i u gradu. Na selu je, možemo reći, skoro u potpunosti uspjela jer su svako selo u kojem su živjeli Bošnjaci u Podrinju, svaka kuća, štala, šupa i ćumez, sravnjeni sa zemljom, a njegovi stanovnici pobijeni ili protjerani.
Dok smo aprila i početkom maja 1992. godine u selu moga oca na području Žepe/Han Pijeska, gdje smo pobjegli iz Vlasenice (dakle iz grada na selo) sa zebnjom gledali TV vijesti iz Sarajeva i Beograda, očekivali smo neku vrstu poruke, barem šifrovane. Sarajevska urbana elita je tu poruku trebala da pošalje nama “seljacima” u Podrinje: šta da se radi. Ono što smo vidjeli na TV-u bio je rat uživo i dešavao se (počinjao je) u urbanom Sarajevu.
Sarajevski, bosansko-hercegovački, jugoslovenski multi-kulturalizam se pred našim očima raspadao u paramparčad uživo na TV-u u centru Sarajeva, na Marin Dvoru. Zaključili smo sa TV-a da je u Sarajevu počeo rat. Niko to javno nije izjavio prije Senada Hadžifejzovića, koliko ja znam – pa da barem znamo je li počeo ili nije – službeno i zvanično. To što je do momenta te izjave Senada Hadžifejzovića poubijano nekoliko hiljada građana BiH, “nema veze”.
To isto su na TV-u gledale i naše komšije, podrinjski Srbi. To što se dešavalo u Sarajevu aprila i maja 1992. godine ja nisam vidio kao “seljački rat” već kao rat, kao agresiju i kao genocid. Oni koji su stajali iza ovog plana, kao što je SANU, nisu bili seljaci već vodeći srpski akademici i mislioci. Nije plan o velikoj Srbiji smislio nikakav seljak. Iza tog plana je stajala cijela jedna struktura unutar institucija Srbije koje su se nalazile u Beogradu – urbanoj prestonici i dugogodišnjem pobratimu sarajevske kulturne scene.
A šta je, druže Sejo, taj urbani Beograd radio te četiri ratne godine dok je gorjelo Sarajevo? Je li plakao i suze ronio? Urbani Beograd je Miloševića “skinuo” tek dvijehiljadite, ne zato što je kriv za zločine već zato što je “izgubio četiri godine rata” i nije ostvario obećano: Veliku Srbiju.
Drug Sejo u intervjuu spominje i Kusturicu kao primjer te iščezle građanske BiH (Jugoslavije). Ne spominje, čini mi se, Nenada Jankovića, aka Neleta Karajlića, kojeg, skupa sa Kusturicom, mogu jedino stvrstati u kategoriju glasnogovornika velikosrpske politike.
Kusturicine filmove već odavno više ne gledam, a muziku Neleta Karajlića više ne slušam. Tvoju muziku, druže Sejo, neću prestati slušati jer mislim da je tvoja izjava rezultat zablude sa kojom živiš, a koja je nastala kao rezultat spleta kako istorijskih, tako i tvojih ličnih životnih okolnosti i jer mislim da ta izjava nije zlonamjerna.
Ja sam, gledajući intervju na TV1, nekoliko sekundi sa strepnjom čekao da čujem da li ćeš izgovoriti ove riječi, a sve nadajući se na ih nećeš izgovoriti. I Bogami, Sejo ih izgovori – za rat je krivo selo.
Druže Sejo, optimizam koji odašilju tvoje pjesme, ta pozitivna energija, tvoje kreacije koje su lišene ideoloških primjesa (uglavnom) su jedno veliko nadahnuće svima – i onoj prijeratnoj i ovoj prosleratnoj generaciji. Tvoja muzika ubija letargiju, defetizam, depresiju, pesimizam, emituje pozitivne vibracije u svakom svom akordu, i u njoj uživaju svi bez obzira na naciju.
I zato Sejo, molim te kao druga, nemoj to kvariti. Zabluda da se devedesetih desio neki tektonski poremećaj gdje je “zloćudno ruralno” prizvelo rat, a “dobroćudno urbano” se, eto, nije snašlo, je samo jedan urbani mit u kojem mnogi, izgleda, nalaze utjehu, objašnjenje i racio za zlo koje nam se dogodilo svima. Mit uz pomoć kojega ti i slični tebi bježite od stvarnosti.
A tražiti racio u namjeri da se počini genocid nas vodi ka racionalizaciji genocida. Ne poznajem filozofske teorije na ovu temu, ali siguran sam da postoje i siguran sam da je logička premisa, aksiom, ta da se zlo ne smije racionalizirati, jer bi ga na taj način prihvatili kao normalno.
A zlo nije ni seljačko, ruralno, niti gradsko, urbano. Zlo je zlo, bez obzira da li na glavi nosi šajkaču, fes, šubaru, beretku, šešir, ili je upakovano u elegantno odijelo i kravatu. A bogami, Sejo, i kada oko vrata ima okačen Fender priključen na Maršal pojačalo, svira na klaviru, puši “kube” i šeće se po crvenom tepihu u Kanu, ili objavljuje doktorske disertacije sa fus notama u kojima je jedan cijeli narod označen za odstrel: i “seljaci” i “građani”.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)