Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
Članak u „Danima“ o Bugojnu i Branku Mikuliću objavljen je krajem decembra '88, dok je on u martu '89, pod velikim pritiskom, podnio ostavku na mjesto predsjednika Saveznog Izvršnog Vijeća Jugoslavije. Mi smo tada mislili da dolazi vrijeme kraja komunističkih vlastodržaca u čitavoj Jugoslaviji, pa tako i Mikulića. Nismo imali dubinske i pozadinske informacije o izvornim motivima političkih centara, prvenstveno onih iz Beograda, za detronizaciju ovoga velikog političara.
Zašto im je smetao?
Da bi ovo shvatili moramo se vratiti decenijama unazad. Mikulić je rođen 1928. godine u Gornjem Vakufu i otac Jure, ugledni poljoprivrednik tog kraja, bio je važan sljedbenik ideja HSS-a i Stjepana Radića. Nije prihvatio ideje NDH-a i bio je vijećnik na Drugom zasjedanju AVNOBiH-a, poslije i narodni heroj Jugoslavije. Njegov sin Brako na početku rata bio je član Hrvatskog domoboranstva NDH, ali se od 1943. godine, piše u zvaničnim knjigama, priključuje partizanima.
Dobro, pitanje je koliko je dječarak od 15-tak godina mogao doprinijeti u borbenim dejstvima partizanskih jedinica, ali historija tako kaže.
Nakon školovanja u Zagrebu posvetio se politici u BiH i u njoj ostao praktično do svoje smrti. Bio je nosilac brojnih funkcija u partiji i Socijalističkoj republici BiH, ali od toga je puno važniji bio njego praktični rad. A njegov fokus je bio na punoj socijalnoj i nacionalnoj ravnopravnosti naroda u BiH. Jedan je od najzaslužnijih za ekonomski preporod BiH sedamdesetih i osamdesetih, podržavao je nacionalnu afirmaciju Bošnjaka (Muslimana), te uradio puno na vraćanju Hrvata na političku scenu i skidanja etikete „ustaštva“ sa zapadne Hercegovine.
Vrhunac njegove politike i rada je bila Zimska olimpijada u Sarajevu. Imao je izuzetne diplomatske vrline i uspio je Tita ubijediti da je zrak u šumama pored Bugojna najzdraviji na čitavom Balkanu i pa će maršal tu stalno boraviti i loviti medvjede. Tadašnje Bugojno ima da zahvali lukavom Branku koji je uspio ekonomski preproditi taj grad i okolinu. Bio je uvijek Hrvat, ali sa jakim osjećajem probosanske državotvorne orijentacije.
Upravo zbog svih ovih Mikulićevih uloga u ekonomskom i političkom jačanju BiH, uticajni beogradski krugovi oko Dobrice Ćosića, Ljube Tadića, Mihaila Markovića i drugih srpskih akademika, književnika i političara smatrali su ga velikom smetnjom u ostvarenju svojih podgrijanih nacionalističkih planova o Velikoj Srbiji ili barem nekoj krnjoj Juslaviji pod potpunom dominacijom Beograda. BiH je bila sastavni dio toga plana.
U tome su, uz pomoć političkog, medijskog i obavještajnog aparata i atmosfere stvorene dolaskom Slobodana Miloševića na čelo srpske politike, ali i svojim velikim uticajem na sarajevsku političku i medijsku scenu, uspjeli u proljeće '89. Srušli su Mikulića, koji je pod velikom pritiskom podnio ostavku na mjesto SIV-a Jugoslavije. Na sličan način su to uradili sa Hamdijom Pozercem u aferi „Agrokomerc“. Sve se to događalo pod plaštom demokratskih promjena koje su bile neminovne na putu ka novom društvu.
A tu su, u sarajevskoj pričuvi, iza političkog grmlja, čučali i tek stasali mladi lovovi koji su se spremali da pojedu „kapitalce“ poput Mikulića. Zvalo se to „smjena generacija na političkom vrhu“.
Realno, nije mu trebala vila koju je sagradio pored Titove u Bugojnu i bila je to loša poruka za tadašnju javnost. Zato moj tekst o tome "na prvu" greška - nije bio greška, ali bih više volio da ga nisam nikad napisao.
Mikulića sam prvi put sreo tokom rata i opsade u sarajevskom „Napretku“ i imao sam potrebu da mu ovo kažem. On je na taj tekst, jer bilo je puno težih i opasnijih udaraca koje je krajem osamdestih primio, bio gotovo zaboravio. Ali, meni je bilo lakše.
Zapamtio sam i to kako je izgledao dok smo razgovarali u hladnoj sarajevskoj prostoriji bez struje. Iako poražen, bio je dostojanstven i odmjeren u govoru. Samo je sa prezirom govorio o jednoj sorti ljudi, o onima koji su uništili njegov život ali i život BiH za koju se borio. O nacionalistima.
Umro je '94, ostavši Sarajevu i BiH vjeran od kraja.
Vratimo se mi na '88 i list „Valter“. Nakon šokantnog prvoj broja, ni ostali nisu bili ništa manje šokantni. Ne meti je bilo sve što se javno kreće po Sarajevu, pa je list odmah dospio u žižu interesovanja javnosti, ali i partijskih foruma. Dobio je nadimak, po izjavi jednog ljutitog političara, „pištolj novina“. Čekala se samo prva „greška“ redakcije za konačni obračun.
I nije trebalo dugo čekati. Na naslovoj strani – fotografija Djeda Mraza sa paketićem na čijoj goloj guzi piše „I love YU“, na duplerici – taj Djeda Mraz drži isukanu „ćunu“ u ruci, a ispod ćirilicom štampana poruka „Jugo, srećna ti Nova“. U tom broju objavljena je pjesma Gorana Bergovića o prdežu na jugoslavenskoj zastavi, dok je polički bijes izazvao provokativni tekst ugledne Nermine Kurspahić protiv Edine Rešidović, tadašnje visoke čivije ovdašnje politike.
Šesti broj „Vatlera“ pojavio se 31. decembra '89. na ulicama Sarajeva, ali odmah za njim je izašla policija i počela silom plijeniti čitav tiraž od kolportera. Odlukom javnog tužioca list je zvanično zabranjen, dok je redakcija eskpresno raspuštena. Bila je to posljednja potpuna zvanična zabrana novina u bivšoj Jugoslaviji.
Nastupilo je medijsko primirje koje je kratko trajalo.
Svoju medijsku eksloziju dobija omladinski list „Naši dani“ na čelu kojeg su bili imenovani Fahrudin Đapo i Tihomir Loza. List zauzima vrlo angažiran probosanski stav u odnosu na sve teme sa kojima se bavio, afirmirajući probosansku politiku tadašnjeg Saveza komunista BiH u odnosu na Miloševićev agresivni i šireći nacionalizam, te otvarajući temu „bošnjačkog identiteta“.
Veliku ulogu u tome igra i Senad Avdić, koji se vratio iz Beograda sa pozicije urednika saveznog omladinskog lista „Mladost“. On objavljuje tekstove o političkim i obavještajnim igrama uperenima prema BiH u „Našim danima“, ali i tabloidu „As“, na čijem čelu je tada bio Mensur Osmović i koji je imao ogroman tiraž. Veliki tiraž su imali i „Naši dani“, naročito onda kad Đapo obavljuje prvi veliki intervju Jovanke Broz nakon njenog povlačenja iz javnog života davnih sedamdesetih. Kažu da je taj broj prodat u tiražu većem od sto hiljada.
U februaru '89 mi obnavljamo „Valter“. Jezgro sada čine studenti sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Glavni urednik je Goran Todorović, dok redakcijski kolegij čine još: Srđan Kisić, Medina Delalić, Adisa Busuladžić, Saša Leskovac i ja.
Redakcija je bila vrlo mlada i naši brojevi su bili znatno mirniji i ozbiljniji od onih iz prve serije „Valtera“. Bio sam urednik rubrike „Univerzitet“, ali sam pisao o filmu, umjetnosti, ali i o politici. Tu svoje prve tekstove objavljivali mnogi, od Nerzuka Ćurka, Fadila Mandala do Nisveta Džanke, kojeg sam, kao studenta geografije, upoznao u u jednoj studenskoj sobi u Doma u Nedžarićima. Bio je pretučen prethodne noći u klubu „Steleks“ i nagovorio sam ga da napiše svoj prvi tekst.
Ali, opet je politika zaigrala oko naših vrata. Na Kosovu se krajem tog mjeseca februara dešavala drama sa rudarima u Trepči, dok u Beogradu Milošević organizira miting na Ušću, gdje je preko 100.000 ljudi tražilo uvođenje vanrednog stanja na Kosovu. Podršku skupu dao je i dio studenata sarajevskog univerziteta, koji su izašli na ulice i demostrirali za „jedinstvo Jugoslavije“. Po svojoj suštini, bile su to promiloševičke demostracije, jer se pod oblandom čuvanja Jugoslavije tražila podrška uvođenju vanrednog stanja na Kosovu, što je novom srpskom rukovodstvu osiguralo slom autonomije Kosova i smjenu njihovog rukovodstva.
Ovaj politički događaj praktično je otvorio put raspadu Jugoslavije. Studenti su, osim zahtjeva za „jedinstvom Jugoslavije“, u svojim parolama su napadali „separatiste“ sa Kosova ali i one iz Slovenije. Studentsku pobunu u Sarajevu napumpali su prosrpski krugovi iz Sarajeva.
O tome sam u "Valteru" objavio tekst „Samo sloga Sarajevo spašava“, u kojem sam se potpuno ironjski postavio prema zahtjevima studenata. Ujutro je već bila opća frka, jer su skočile partijske organizacije iz studentskih domova u Nedžarićima i Bjelavama, gdje je traženo moje kažnjavanje. Rasprava se prenijela i na fakultet, gdje su i mene pozvali da se branim. Bio sam zbunjen sililnom te reakcije na tekst. I dok su neki od mojih profesora šutjeli i odobravali taj napad, u moju odbranu stao je profesor sociologije Šefko Međedović. Bio sam više nego pozitivno iznenađen, jer sam baš za njega mislio da je rigidnog projugoslavenskog kalupa. Srećom, prevario sam se. Izgleda da je njegova odbrana moj teksta bila važna, jer je nakon toga hajka stala.
I sa „Valterom“ se dešava preokret. Dobivamo iz Zagreba informaciju da je list dobio veliku i prestižnu jugoslavensku nagradu „Sedam sekretra SKOJ-a“.
O tome, aferi "Kecmanović", srpskom i bošnjačkom nacionalizmu na sarajevskom univerzitetu, sljedeći put.
Vezani tekstovi:
Kako su Alija i Bakir medijski pripremali osnivanje SDA
(DEPO Portal/ak)