Izvor: Deutsche Welle
Piše: Dragoslav Dedović
Odem neki dan na trafiku da dopunim „Bus plus". To je onaj uvozni izum iz Đilasovih gradonačelničkih godina u Beogradu. U autobusu starom nekoliko decenija, koji ljeti grije a zimi je pun promaje, ekrančići, kao iz Zvjezdanih staza, sa plastične kartice usisavaju pare. Ako na čipu imate premalo memorisanih dinara, onda zvučnik kaže razgovijetno, da svi u autobusu čuju: „Nemate dovoljno kredita."
Nije to loša metafora. Srbija je rastandrkani autobus sa pametnom elektronikom za skupljanje keša. Hibrid muzejskog i ultramodernog. Zemlja koja se napinje da bude nešto drugo, a ne može, jer je frankeštajnovsko srastanje starog sa naučnofantastičnim previše sporo i bolno.
Dakle, čekam pred trafikom da platim harač gradskom saobraćajnom preduzeću, a pogled mi već rutinski leti preko novina. Tačnije, preko onoga što se ovdje zovu tabloidi. Čikica sa sijedim brčićima me pomalo namršteno gleda sa naslovne strane jednog od njih.
Čovjek, kojem se u ime smjestila radost, u prezime šljiva, kojem je u naziv rodnog planinskog sela kod Žabljaka upisana paljevina, sluti novi rat. On je vojni penzioner i haški rekonvalescent, pa valjda kao dokoni bivši oficir poražene vojske nema druga posla.
Pravo na mržnju
Premijerka ove zemlje bi me, moralna i čvrsto ljudskopravaški orijentisana, podsjetila – kao što je podsjetila kolege koje su je priupitale zašto osuđeni ratni zločinci dobijaju priliku da govore na tribinama ili da predaju pitomcima – da je ratni zločinac koji je odslužio svoje punopravni građanin ove zemlje. Ana Brnabić, jer o njoj je riječ, postavlja retorsko pitanje: „...da li da dodatno budu kažnjeni" jer ne smeju da se pojavljuju na javnim skupovima. „Gdje ćemo stati?", upitala je premijerka. Sva zabrinuta za ograničavanje prava na javno djelovanje. Liberalna, nema šta.
Ukratko, u prava ratnih zločinaca, prema tumačenju rodno svjesne i svjetski izverzirane premijerke, spada i pravo da javno veliča ubilački zanat i krvavo iskustvo. A u obavezu države spada zaštita tog prava. A u obavezu vladajuće stranke spada organizacija tribine na kojoj će se osuđeni ratni zločinac osjećati kao svoj među svojima. Pa kada upadnu „jurišnici" jedne nevladine mirovne organizacije izražavajući glasno neslaganje sa takvom rehabilitacijom svega što je taj čovjek činio onda oni budu prekršajno gonjeni i osuđeni.
Sudski se ne može tolerisati da zločincu vičeš da je zločinac, jer on ima pravo da publici u građanski umivenoj atmosferi objasni da je nepravedno osuđeni patriota. E, tek što je ta presuda pobunjenim pacifistima na drugoj instanci potvrđena, mene sa naslovne strane tabloida zaskočio baš narečeni Veselin Šljivančanin. Dječak rođen u selu Palež kod Žabljaka, momčić koji je u Sarajevu išao u srednju školu.
To je taj Obilić što je sa društvom sjebao Vukovar i time u očima svijeta konačno svrstao JNA u idiotske zločinačke organizacije. Onaj što je prema nalazima Haga imao sklonost ka mučenju zarobljenika.
Dok plaćam dopunu za „Bus plus" čiča Veselin mi drečavim naslovom poručuje: „Moramo biti spremni za novi rat".
Skribomanska haška bratija
U ovom ludilu ima sistema, pomislim. Nedavno sam i na Sajmu knjiga naletio na hašku bratiju. Nisam nešto primijetio da se književna zajednica uzrujala zbog skribomanskih osuđenika. Više joj smetaju starlete.
Nebojša Pavković, recimo, mada opravdano odsutan jer izdržava kaznu u Finskoj, književna je zvijezda Ministarstva odbrane Republike Srbije. Kosovski ratni dnevnici će vjerovatno biti obavezna lektira za pitomce Vojne akademije. Jer tamo kao predavač zalazi još jedan haški osuđenik i Pavkovićev ratni drug – Vladimir Lazarević. A na bilbordima je povrh svega i vječni Šešelj koji ni sam ne zna koliko je do sada mrzilačkih paskvila napisao i štampao za svoju izdavačku kuću „Velika Srbija".
Nastavak teksta čitajte ovdje.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)