Preuzeto sa wefec.org

Ovo je tema o kojoj svi pričaju u Bosni i Hercegovini, ali ovim se nažalost slabo ko bavio. Uglavnom je percepcija da politička volja ne postoji, što je mislim i očigledna stvar koju ne treba posebno dokazivati.

Da li bi slučajan prolaznik u BiH mogao vrlo lako pogrešno zaključiti da su stotine miliona dolara i eura koje su u zadnje dvije decenije utrošene na razne antikorupcijske projekte doprinosile stvaranju političke volje za borbu protiv korupcije? Vrlo je moguće da će slučajni prolaznik ostati zbunjen ovom činjenicom, ali rad na razvoju političke volje za borbu protiv korupcije je ostao netaknut. Samin tim se Bosna i Hercegovina danas nalazi tu gdje se nalazi na ovom planu. A nalazi se nigdje.

Činjenica je da su ovu temu i želju da se korupcija u BiH suzbija donijeli stranci, jer mi u poratnim godinama niti smo kao društvo znali šta je to anti-korupcija, niti smo to smatrali važnim. A ti stranci su zaboravili da se u nizu stvari koje treba u BiH uraditi po ovom pitanju, prvo treba uraditi prva, pa tek onda druga i treća stvar, itd. Među tim stvarima koje su stranci ovdje radili su stotine projekata od kojih niti jedan nije bio prvi sa liste prioriteta. A prva i najprva stvar je postojanje političke volje.

Milionski projekti su utrošeni za jačanje kapaciteta parlamenata, vlada, pravosuđa, policije, školstva, zdravstva, ustanova, javnih preduzeća za borbu protiv korupcije. Sve su ovo teme sa rednim brojevima od drugog pa do stotog prioriteta. I izborismo li se protiv korupcije? Obzirom da je odgovor i na ovo pitanje očigledan, neće ga trebati posebno dokazivati. Ne, nismo se izborili protiv korupcije. Ona je u 2018. godini čak i metastazirala. Skeptični će reći da je ovo sve čak i ojačalao korupciju. A to je isto kao i sa bakterijom u organizmu. Ako je ne tretiraš adekvatnim antibiotikom, bakterija će možda biti ranjena, ali sve otpornija i snalažljivija kroz vrijeme. Na kraju ti može i glave doći.

Stranci su zaboravili da se u nizu stvari koje treba u BiH uraditi po ovom pitanju, prvo treba uraditi prva, pa tek onda druga i treća stvar, itd. Među tim stvarima koje su stranci ovdje radili su stotine projekata od kojih niti jedan nije bio prvi sa liste prioriteta. A prva i najprva stvar je postojanje političke volje

E, upravo se mi kao društvo tu nalazimo. Korupcija je preživjela i navikla se na sve nedjelotvorne ‘demokratske’ anti-korupcione metode i sada je ona postala, kao što mi prijatelj Senad Pećanin nekidan reče, demokratska korupcija, rasprostranjena po dubini svih struktura. A ja bih još ponešto dodao. Građanska. Participativna. Multietnička. Održiva. Kapilarna. Državotvorna.

Optimisti će reći da su određeni projekti u dolarima i eurima takođe radili na jačanju kapaciteta političkih stranaka u njihovom demokratskom profilisanju. Možda je bio i poneki seminar na temu anti-korupcije, to ne sporim. Očito je da stranci nisu uslovili ove druge projekte zahtjevom da se prvo demonstrira politička volja za borbu protiv korupcije. Htjeli su da zažmure na jedno oko u priči sa političkim strankama, da ih uče kako se vodi politička kampanja i kako se najbolje smišljaju predizborni slogani, a računali su da će s druge strane ojačano pravosuđe i druge agencije uraditi svoj dio posla na discipliniranju političkih stranaka i njihove korupcijske ideologije vladanja.

Nažalost, to se nije desilo. Arhitekte ove strategije su se debelo prevarili. Situacija je po svim objektivnim parametrima nikad gora. Pustili su zmiju u njedrima da se navikava na sve demokratske ‘igračke’, da nauči da iste koristi za svoj opstanak i razvoj, da sa istim koketira koliko treba i kad treba. A onda je korumpirana politička volja danas u punom sjaju, bez potrebe da koketira, zagospodarila cijelim sistemom, od parlamenata, vlada, pravosuđa, policije, ustanova i javnih preduzeća.

Otišli smo tako daleko, da više ni u evropski put nismo sigurni.

Ali šta sad? Da li ja ovo pokušavam da ispadnem pametan? Ne, stvarno. Nisam ni ja znao da će ovo ovako ispasti. Mislio sam da će korumpirana politička volja biti uhapšena kad proradi pravosuđe, i to je to. Mada nisam znao da stranci nemaju pojma šta rade u BiH. Nekako sam mislio da oni iz iskustva razvoja svojih pravnih sistema mogu ovdje pomoći. A oni su samo zaboravili kako su počeli.

Korupcija je preživjela i navikla se na sve nedjelotvorne ‘demokratske’ anti-korupcione metode i sada je ona postala, kao što mi prijatelj Senad Pećanin nekidan reče, demokratska korupcija, rasprostranjena po dubini svih struktura

Najbolji nam je primjer Sjedinjenih Američkih Država. Džordž Vašington, prvi predsjednik, je posle drugog mandata podnio ostavku jer se nije doživljavao kao Luj 14ti, pa je tek kasnije zakonom regulisano da predsjednik može biti na toj funkciji samo dva vezana mandata. Džon Adams, drugi predsjednik SAD, poznati bostonski advokat koji je branio britanske vojnike na još uvijek britanskom sudu kada je rulja htjela da i njemu i njima presuđuje po kratkom postupku, je isti onaj Džon Adams koji je slične principe unio u predsjednički kabinet i kada se odigrala poznata scena u kojoj ruži svog zeta u kabinetu koji je došao da traži privatnu uslugu u vidu unapređenja.

Veliki je broj primjera koji govore o tome da su se očevi osnivači Amerike s entuzijazmom i političkom voljom borili za institucije kao javno dobro, a da su oni kao funkcioneri sluge opšteg dobra i da su institucije važnije od pojedinaca. Ta i takva politička volja je kasnije praćena raznim zakonima i anti-korupcionim mehanizmima. Ta i takva politička volja je onda tokom decenija doživljavala pozitivno nadopunjavanje sa mehanizmima. I tako je stvoren pravni poredak koji je decenijama razvijan i koji sad nešto jači i stabilniji može da podnese i periodične pojave upitne političke volje za borbu protiv korupcije.

Paralele sa BiH su više nego moguće. U zemlji u kojoj posle rata nije postojalo ni političke volje ni mehanizama, bilo je iluzorno trošiti sredstva, godine i generacije mladih ljudi na projekte u oblasti izgradnje mehanizama, vjerujući da će to promijeniti političku volju. Zato nije ni uspjelo. U mladim demokratijama sa neizgrađenim institucijama, politička volja je quaestio omnium quaestionum – pitanje svih pitanja. U stabilnim i starim demokratijama već možemo pričati o povišenoj otpornosti i nezavisnosti pravnog okvira i institucija. Zato strani eksperti nisu ni uspjeli u BiH. Znanje o mehanizmima su donijeli u BiH, ali kontekst BiH nisu razumjeli. Pretpostavili su da će ono što radi u Parizu, Londonu i Vašingtonu raditi i u BiH. Kontekst su podrazumjevali i to nam se svima obilo o glavu. Mi izgubili dvije decenije života, a oni dobili rusku guberniju i tursku provinciju u srcu Evrope.

U zemlji u kojoj posle rata nije postojalo ni političke volje ni mehanizama, bilo je iluzorno trošiti sredstva, godine i generacije mladih ljudi na projekte u oblasti izgradnje mehanizama, vjerujući da će to promijeniti političku volju. Zato nije ni uspjelo

Mi koji ovdje živimo moramo se vratiti na sami početak i podvući liniju. Makar oni koji ne namjeravaju preko grane. Moramo tražiti od političkih stranaka da preuzmu odgovornost za najviše standarde etike u vođenju javnog sektora. Moramo tražiti da nam obećaju da će za svaki skandal kojim se krši etički standard ponašanja na funkcionerskom nivou i po dubini javne uprave slijediti otkazi, ali i ostavke onih koji po komandnoj odgovornosti nisu bili sposobni spriječiti smutljivca ispod sebe da isto kršenje kodeksa napravi. Ova tzv. komandna odgovornost koja je na ovim prostorima postala poznata preko Tribunala u Hagu je ključna za utemeljenje političke volje za borbu protiv korupcije i provedbu anti-korupcionih mehanizama. Kod nas i pošten rukovodilac gleda samo sebe i čuva svoju guzicu, jer se ne smatra odgovornim za osoblje oko sebe koje radi šta hoće. On isti pere ruke tako što odgovornost za neetičnost svojih saradnika adresira na tužilaštva i sudove. Probajte ovo u privatnom sektoru gdje se vlasnik i rukovodilac brine za svoju imovinu, pa ćete vidjeti šta će vas snaći.

Moramo već jednom shvatiti da tužilaštvo i sudovi i kad valjaju, oni i dalje samo procesuiraju krivična djela, a to nije standard koji može da zamijeni pravilno adresiranu odgovornost političkih stranaka da su oni ti koji moraju domaćinski upravljati institucijama koje su im u mandatu povjerene od građana i da je samo njihova odgovornost da dijele ostavke i otkaze zbog nepravilnosti. A to znači da su tačne riječi Dinka Cvitana, čuvenog direktora i kasnijeg glavnog državnog odvjetnika hrvatskog USKOK-a, koji mi je još prije tri godine rekao da tužilaštva i sudovi nisu ti koji mogu da ozdrave sistem, to jedino mogu političke stranke koje menadžiraju svim procesima u javnom sektoru.

Kod nas i pošten rukovodilac gleda samo sebe i čuva svoju guzicu, jer se ne smatra odgovornim za osoblje oko sebe koje radi šta hoće. On isti pere ruke tako što odgovornost za neetičnost svojih saradnika adresira na tužilaštva i sudove. Probajte ovo u privatnom sektoru gdje se vlasnik i rukovodilac brine za svoju imovinu, pa ćete vidjeti šta će vas snaći

Mišljenja sam da je generalna percepcija javnosti da tužilaštva i sudovi mogu da srede i zamjene nezamjenjivu političku volju za etičnim postupanjem stvorila dosta zabune i konfuzije i kod cijelog niza dobronamjernih aktera na sceni. Taj istorijski zadatak ozdravljenja našeg društva mogu izvesti jedino Etičke vlade koje će zeta istjerati iz ureda već onda kada protivno etičkom kodeksu samo zatraži unapređenje i privatnu uslugu, a ne da ga se pusti da ukrade 50 ili 100 hiljada javnog novca, kako bi poprimilo obilježje krivičnog djela sa zaprijećenom zatvorskom kaznom bez mogućnosti uslova, pa da se onda čeka da se završi suđenje, pa prvostepena, pa žalba, pa drugostepena, pa vraćanje postupka na početak, pa haj nehaj za deset godina.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)