Uzbudljiva je bila ta jesen '88.  U Srbiji je vrhunac doživljavala Miloševićeva „antibirokratska revolucija“, kojom je Srbija pod svoju nacionalističku političku kontrolu stavljala Kosovo i Vojvodinu i spremala isti scenarij za Crnu Goru.

 

U Sarajevu se to pažljivo pratilo i slušalo, ali je politički život bio već obilježen aferom „Agrokomerc“ u kojoj je stradao Hamdija Pozderac, ali i slučajem „Neum“, gdje je na tapetu bilo tzv. „rasipništvo i bahatost“ ovdašnje komunističke elite, koja je državnim parama pravile vile i kuće po ovome dijelu bh. mora. Glavna meta je bio Branko Mikulić, posljednji veliki političar iz Titovog doba na vlasti u BiH.

 

U to vrijeme sam pisao o filmu u omladinskoj štampi. Nisam ni slutio da će politička dešavanja uskoro početi da mijenjaju naše živote. Naročito ne da će mijenjati moj. 

Osim političkih obračuna kroz pomenute afere, u Sarajevu tih godina, nakon čuvenih demostracija '68, počinju politička gibanja među studentima. Prvo je krajem '86. godine bila velika afera „fašistički rođendan“, koju je, po svemu sudeći, više iz hira nego li iz ozbiljnih političkih ciljeva organizirala skupina mladih sarajevskih umjetnika i novinara. Ali, šok javnosti je bio potpun. 

 

Naredne godine u domu Nedžarići studenti su se potrovali zbog loše hrane, pa su izašli na ulice i u protesnoj šetnji stigli do domova na Bjelavama i centra grada. Ganjali su nekog partijskog apartčika sa prezimenom Guzina.

 

Mene taj slučaj i nije nešto doticao, ali sam u svojoj studenskoj sobi upoznao neke od vođa tog protesta: Duška Stojičića, Senada Pećanina, Zilhada Ključanina i Nerzuka Ćurka, sa kojima sam kasnije radio u brojnim listovima koje smo pokretali i uređivali. Dok su oni raspravljali u sobi o ciljevima studenata nakon protesta,  čitao sam filmski časopis „Sineast“. Film mi je bio puno bliži od politike.

 

Treća afera je bilo privođenje studenata Fakulteta političkih nauka u Sarajevu na „informativne razgovore“ od strane tadašnje Službe državne bezbjednosti. Išlo se na susrete fakulteta političkih i društvenih nauka u Ljubljanu, davali su se neki intervjui za mariborski Radio Študent u kojima se studentska avangarda sa sarajevskog FPN-a pozitivno izjasnila o pokretu „Neue Slowenische Kunst“, „Laibachu“ i Mladini. Služba državne bezbjednosti je naravno bila budna i nekolicina studenta je po povratku bila privedena na „informativne razgovore“. Najgore su prošli oni iz Sarajeva, jer je jedan dio studenata iz provincije, zbog ljetnog ferija, izbjegao taj tretman. 

 

Slučaj je dugo bio prikriven ali opća demokratizacija društva dovela je do toga da se u jesen '88. iznenada pojavio u medijima, prvo beogradskim i zagrebačkim, pa onda i sarajevskim. 

 

Studenti su bili odlučni da  iznesu sve datelje u javnost i u tome su imali podršku nekih od liberalnijih profesora sa ovoga fakulteta poput Gaje Sekulića.  Svakodnevno su u podrumima fakulteta držani sastanci i odlučivalo šta da se radi i kako da se odupre takvoj praksi SDB-a. 

 

Tako sam i ja bio uvučen u tu priču. Donešena je odluka da se napravi press konferencija na kojoj će sve o slučaju izaći u javnost. Ne sjećam se više kako, ali  sam pristao da budem jedan od onih koji će na toj press konferenciji biti ispred medija i govoriti o slučaju. Razlog zašto sam se ja tu našao vjerovatno je ležao u činjenici da je u to vrijeme na čelu Saveza komunista BiH bio moj prezimenjak Nijaz Duraković, za koga su mnogi na fakultetu, ali i u tim policijskim službama, mislili da mi je neki bliski rođak. Uopće nije bio, mada smo kasnije nas dvojica postali vrlo bliski i uvijek se častili  (lažnim) rođačkim epitetima. 

 

 

Mi smo imali svoju press konferenciju, policija svoju. Tada je ministar unutrašnjih poslova BiH bio zloglasni „debeovac“ Duško Zgonjanin i on je pred brojnim novinarima iz cijele Jugoslavije tvrdio kako sve to nisu bila nikakva privođenja, nego fini „informativni razgovori“ sa studentima, lupivši u kamere:

 

- Troture nije bilo!

 

Novinari su se dočepali ove njegove izjave i ona je bila na naslovnim stranama brojnih dnevnih novina i listova širom Jugoslavije. Kasnije sam shvatio da Zgonjanin možda i nije napravio jezičku grešku, jer je, kao Krajišnik, znao za „trotur“, narodni izraz u tim krajevima za čekrk pomoću kojeg se diže malter ili drugi materijal u visinu na građavinskim radovima. 

 Tako  sam i ja  dobio svoje „komad slave“, naročito u tada vrlo čitanoj beogradskoj „Dugi“, koja je perom sjajne novinarke Vesne Mališić napravila veliku i opširnu priču o čitavom slučaju.

 

Direktna posljedica svih ovih događaja je bilo, nakon ukidanja  '68, obnavljanje Saveza studenta u Sarajevu, kao i inicijativa da se pokrenu studentske novine.

 

Političko jezgro ove studentske organizacije bil je FPN-u i tu se prodorni i za politiku talentirani Gačanin Dejan Mastilović nametnuo kao lider i prvi predsjednik Saveza. 

 

Priča o formiranju studentskog lista je išla drugim putem. Rađao se „Valter“, subverzivni list kratke ali burne historije koji je imao nadimak „pištolj novine“. 

 

Prvi odgovorni urednik je bio Enver Čaušević Čaša, dok je ulogu glavnog (političkog) urednika imao Rasim Kadić. Prvi urednički kolegij su još činili: Tanja Sekulić, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović i Darko Lukić, dok su u tim prvim brojevima pisala mnoga danas poznata imena medijske, javne, kulturne i političke scene BiH ali i sa širih prostora Balkana.

 

Čaša je bio zanimljiva ličnost ovdašnjeg novinarstva. Prije „Valtera“  radio je na Radiju 202, Radio Sarajevu, pisao za razne novine i časopise, bio urednik beogradske „Mladosti“. Volio je da bude pokretač i inicijator novih medijskih akcija, sklon subverzivnom novinarskom djelovanju i potpuno opterećen obavještajnim službama i svim vrstama teorija zavjere. Nakon smjene u „Valteru“, pokušao je pokrenuti dnevni list „Orient“, ali je izdavanje prekinuto prve noći štampanja zbog navodnog pokušaja atentata na njega. U ratu je bio predsjednik Saveza novinara BiH, osnovao je nagradu Novinar BiH, dok je poslije rata ponovo pokrenuo i uređivao „Valter“. Utopio se junu 2005. na moru, u mjestu Suhi Potok kod Omiša, pod čudnim i nikada razriješenim okolnostima. Baš onako kako je uvijek i doživljavao svijet oko sebe u kojem vladaju mračne sile i tajne službe.

 

Na naslovnoj strani prvog broja bila je fotografija ostarjelog Josipa Broza Tita snimljenog sa leđa u nekoj šetnji. Naslovnica je sugerirala najavu kraja jedne epohe koju je obilježio legendarni maršal iz Kumrovca. List je  je bio prepun medijskih subverzija, ali su dvije šokirale tadašnju javnost: apokaliptična reportaža sa Kosova novinara "As"-a  Ekrema Lekića „Biće krvi do koljena“ i nepotpisana potjernica za Mersadom Berberom, prepuna svih vrsta uvreda, umjetničkih i privatnih, protiv velikog slikara. Onako kako Sarajevo zna da ocrni svoje najveće ljude.

 

Prva redakcija „Valtera“ bila je smještena u jednom od budžaka Dom mladih i tamo sam nosio tekstove uredniku kulture Darku Lukiću. Za njega priča kaže, ne mogu to tvrditi sa punim uvjerenjem, jer nisam bio tu, da je on režirao čuveni „fašistički rođendan“. Htio je da ispuni hir Isidore Bjelice, koja je na taj način htjela da fascinira jednog drugog pisaca pozvanog na njen rođendan. Lukić je bio (i ostao) vrhunski intelektualac i teatrolog, čak  ministar vjera  u Vladi BiH nakon domoraktskih izbora '90, da bi početkom rata otišao u Zagreb, gdje i sada živi, i profesor je na tamošnjoj Akademiji dramskih umjetnosti.

 

U „Valteru“ sam te jeseni pisao o filmu, ali me sve više zanimalo i angažirano političko novinarstvo. Napisao sam jedan tekst o zloupotrebama državne imovine u rodnom Bugojnu i protiv tamošnjih političara na čelu sa čuvenim načelnikom te općine Stjepanom Domaćinovićem Kokanom, ali i Branka Mikulića. Tekst se bavio i  Mikulićevom vilom na Koprivnici koja se nalazila odmah pored Titove. O tome sam znao dosta, jer mi je otac radio u građevinskoj firmi „Gorica“ koja je sve te vile i sagradila.

 

Čaša iz nekog razloga nije htio da objavi ovaj tekst, ali ga je prihvatio Zoran O. Milanović, glavni i odgovorni urednik „Naših dana“. Izašao je na naslovnici i pod naslovom „Druže Tito, dok je nas, biće i međeda“ i zahvaljujući njemu taj broj „Dana“ je rasprodan u jednom od svojih rekordnih tiraža - preko 40.000 primjerka. 

 

 

U Bugojnu, ali i Sarajevu, digla se velika gužva oko tog teksta, što je tada kod mene podgrijavalo i hranilo ego tek rađajućeg mladog novinara. 

 

Ali kasnije sam shvatio nešto drugo: iako su u njemu sve činjenice bile tačne i istinite, to uopće nije značilo i da je tekst takav. Važan je bio i širi politički i historijski kontekst, o kojem u to doba, kao mlad čovjek, nisam razmišljao niti puno znao. A kontekst je bio taj da su postojale ozbiljne političke snage van BiH kojima nije bila draga i mila politička, ekonomska i kulturna samostalnost Sarajeva u odnosu na Beograd i Zagreb, koju su tokom sedamdesetih i osamdesetih izborili upravo bosanski političari poput Hamdije Pozderca i Branka Mikulića. Zato su i bile velike mete „za političkog odstrijela“. Shvatio sam to godinu dana kasnije.

 

 

 

 

(DEPO Porta/ak)