Ima tome dvanaestak godina kako je žrijeb za kvalifikacije za EURO 2008 u istoj grupi sastavio Bosnu i Hercegovinu s Turskom. Da ljubitelje nogometnih trivija i statistika poštedimo pretraživanja interneta u prisjećanju na te kvalifikacije, u toj grupi smo, osim Turske, bili i s Grčkom, Norveškom, Mađarskom, Maltom i Moldavijom. No, utakmice s Turskom su bile posebna poslastica.
Ne toliko sa sportskog aspekta, jer smo u Turskoj pretrpjeli minimalni poraz, a u Zenici slavili pobjedu 3:2, nakon što smo dva puta nadoknađivali vođstvo Turaka, što nam – sve u svemu – nije bilo dovoljno za plasman u Austriju i Švicarsku. Kad smo kod tih 3:2, malo ko će se bez guglanja sjetiti da je strijelac pobjedničkog gola bio Adnan Čustović, kojem je to bio prvi i jedini gol za reprezentaciju, i to je druga i pretposljednja sportska trivija u ovom tekstu.
Utakmice s Turskom su navijačima bh. reprezentacije bile naročito interesantne čisto zbog naših poslovičnih unutarnjepolitičkih prepucavanja, budući da je nekako netom prije tog žrijeba tadašnji premijer bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik definitivno iskazao namjeru da jedra svoje političke karijere pogoni vjetrom antibosanske retorike onom poznatom izjavom kako bi navijao za Bosnu i Hercegovinu jedino kada bi igrala protiv Turske.
Nakon što je u posljednjih 12 godina bio jednom premijer i dva puta predsjednik RS-a, na red je došla fotelja u tročlanom Predsjedništvu zemlje koju negira i za koju ne navija. Osim ako... ne igra protiv Turske, pa jel'?
I stvarno, ako se pokušate prisjetiti neke izjave koja je obilježila moment u kojem je Dodik prestao biti "dašak svježeg vjetra na Balkanu" i uputio se ka crnoj listi State Departmenta, vjerovatno će ova izjava biti među prvima iz tog vremena koje će vam pasti na pamet.
Kad karma udesi
Nije prošlo ni nekoliko mjeseci od te famozne izjave, a kuglice u rukama Petera Schmeichela i Didiera Deschampesa su sastavile baš te dvije Dodiku omražene reprezentacije. Hoće to karma ponekad tako udesiti. Bio sam tad u Mladim liberalima BiH i, oduševljeni žrijebom, poslali smo mu tada navijački šal bh. reprezentacije te ga pozvali da nam se pridruži u navijanju 2. juna 2007. godine, kad smo trebali dočekati Tursku na Bilinom polju. Sjećam se da smo na utakmicu pozvali i njega i njegovog sina Igora, da mu ugodnim druženjem, navijanjem i pjesmom razbijemo neosnovani strah od Teheranaca, kako je Dodik rekao da u krugu porodice simpatično nazivaju ljude koji žive u Sarajevu.
Uglavnom, Dodik je izignorirao naš poziv k'o neko upozorenje Ureda visokog predstavnika i nije se pojavio na utakmici, niti smo ga kad vidjeli sa onim šalom oko vrata. Ali, prođoše otad tri mandata, dođe četvrti i s njim pozicija Milorada Dodika kao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda. Nakon što je u posljednjih 12 godina bio jednom premijer i dva puta predsjednik RS-a, na red je došla fotelja u tročlanom Predsjedništvu zemlje koju negira i za koju ne navija. Osim ako... ne igra protiv Turske, pa jel'?
Zovite to koincidencijom, išaretom, retrogradnim Uranom u opoziciji s Venerom i Merkurom, ali prva zvanična utakmica koju nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine igra nakon izbora Milorada Dodika u državno Predsjedništvo je upravo utakmica protiv Turske. Koliko god ona njegova izjava bila možda i pretjerano eksploatirana u godinama koje su slijedile i koliko god da je novinarsko pitanje "da li ćete navijati za Bosnu i Hercegovinu?" na konferencijama za medije postalo dosadno i otrcano – u ovom momentu nije zgoreg skrenuti pažnju na gorenavedenu koincidenciju u kojoj će Edin Džeko i ekipa istrčati na teren novog gradskog stadiona u Rizeu u momentu u kojem još nije završeno ni brojanje Dodikovih glasova.
Nikad kraja koincidencijama
Vjerovali u te stvari ili ne, ovo se čini baš kao neki nebeski išaret Dodiku u kojem bi smjeru trebao upraviti politiku za vrijeme svog četverogodišnjeg mandata u Predsjedništvu. Navijanje za Bosnu i Hercegovinu protiv Turske, i to još u prijateljskoj utakmici, sasvim je solidan početak puta ka početnim postavkama nekadašnje uzdanice Zapada među srpskim političarima.
Lijepo je vidjeti da je Dodik sposoban promijeniti mišljenje i odnos prema nekoj državi, jer ako mu je Turska danas in, možda to sutra bude i Bosna, ne bi to čak ni bilo neko iznenađenje. Išaret je tu, samo ga valja prepoznati
Ako počnete dobro i u prijateljskom duhu, kao što bi trebalo kad je riječ o prijateljskim utakmicama, onda nije problem u sportskom duhu nastaviti i dalje, naprimjer već u kvalifikacijama za plasman na EURO 2020. Nakon prijateljstva s Turcima, malo poraditi na tim eurointegracijama i odlasku na EURO, tim prije što ako Dodik išta voli – čak više i od Srbije – to je euro. Nikad kraja koincidencijama...
Na prošlom Mundijalu se pokazalo koliko se pažnje posvećuje podršci političara svojim reprezentacijama, pa bi podrška novog člana Predsjedništva "Zmajevima" bila itekako dobrodošla, tim više što ni za neke članove starog saziva čovjek sa sigurnošću ne bi mogao reći da li bi na stadionu u Rizeu, mjestu porijekla predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana, sjedili na tribini s domaćim ili gostujućim navijačima.
U idealnoj varijanti bi Dodik poveo navijačku pjesmu onako kako samo on to zna, ali bit će dovoljno da posluša znak sa neba i da, za promjenu, pokaže dosljednost primarno izrečenom stavu.
Dosta se toga promijenilo u posljednjoj deceniji, a Dodik turskog predsjednika naziva velikim državnikom i čak ponekad nosi sličan sako kao Erdogan. Doduše, takav plavi karirani sako često nosi i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, pa možda čak imaju i nekog trilateralnog šanera sakoa.
U svakom slučaju, lijepo je vidjeti da je Dodik sposoban promijeniti mišljenje i odnos prema nekoj državi, jer ako mu je Turska danas in, možda to sutra bude i Bosna, ne bi to čak ni bilo neko iznenađenje. Išaret je tu, samo ga valja prepoznati.
(AJB/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)