Glumcu Josipu Pejakoviću, prvaku Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, večeras je na ceremoniji u toj teatarskoj kući uručen Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra, najviše priznanje koje dodjeljuje Direkcija Internacionalnog teatarskog festivala MESS. 

Priznanje mu je uručio direktor MESS-a Nihad Kreševljaković u prisustvu kolega i drugih poštovalaca njegovog velikog umjetničkog opusa. 

- MESS nastoji izraziti poštovanje ljudima-institucijama kao što je Josip Pejaković - kazao je Kreševljaković. 

Kaća Dorić je govorila o počecima Josipa Pejakovića, nekadašnjeg buntovnog učenika neobuzdanog talenta i upečatljive energije, u njenom dramskom studiju, a izlaganje je završila riječima: “Ipak je divno kad učenik prevaziđe učitelja”. Prethodno, citirajući Slavka Šantića, rekla je da su Pejakovićeve brojne pozorišne, filmske i televizijske uloge podjednako oduševljavale publiku. 

Dramski pisac Almir Bašović, povodom Pejakovićevog naročitog glumačkog izraza, izjavio je da umjetnost, naročito glumačka, postaje savršena kad se uzdigne - do jednostavnosti. 

Reditelj Dino Mustafić cijeni da je priznanje večeras uručeno velikanu glumišta, izrazitog smisla za humor, koji je nadahnuo generacije glumaca i pisaca. 

- Način interpretiranja likova, arhitektura govora, fascinantna glumačka energija, prirodnost na sceni; zato je tako upečatljiv svaki njegov lik. Neuništiv je kao glumac - rediteljeve su riječi. 

Dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca Josip Pejaković, nakon što mu je uručeno priznanje, rekao je da su mnogi reditelji, dobri ljudi, s kojima je sarađivao, prošli kroz njegov profesionalni put između njegove prve uloge, Mirona u "Usamljenoj gomili" i posljednje dosad, Dimitrija u "Divljem mesu". Izrazio je nadu da će, valjda, doći "neki novi klinci koji će znati cijeniti pozorišnu djelatnost jer je ona, uz filmsku, najbolji reprezent ove države".  

- Ovo je, izgleda, trebalo biti posthumno - kazao je šaljivo povodom nagrade, aludirajući na njegovo odupiranje bolesti već drugi put.  - Ali, eto, ja preživio - dodao je. 

Josip Pejaković, prvak je drame Narodnog pozorišta Sarajevo u kojem je od 1970. godine ostvario cjelokupni profesionalni radni vijek. 

- Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra dodjeljuje se njemu za impresivan glumački opus, posvećenost scenskoj umjetnosti i ulogama koje su ispisale neke od najsjajnijih poglavlja bosanskohercegovačkih pozorišta. Pisac i glumac koji je umjetnički stvarao na prostoru nekadašnje Jugoslavije, sarađivao s vrhunskim rediteljima u predstavama koje su postale klasici - obrazložila je dodjelu priznanja Direkcija Festivala MESS. 

- Pejaković je među najpopularnijim glumcima i najsvestranijim ličnostima. Glumac koji je svojim djelom podjednako omiljen i cijenjen od strukovne kritike do svakog gledaoca. Nagrada mu je pripala ne samo zbog njegovog umjetničkog angažmana već i zbog društvenog zalaganja, beskompromisnog suprostavljanja ratu i nacionalizmu - obrazloženo je također. 

Josip Pejaković rođen je 1948. godine u Travniku gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U Sarajevu je završio Dramski studio u klasi Kaće Dorić i Josipa Lešića. Diplomirao je ulogom Tuzenbaha u predstavi «Tri sestre» Čehova i ulogom Filtosa u «Koncertu u jajetu Arabala» u režiji Kaće Dorić. 

Ostvario je više od 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, filmovima Ljudski faktor, Kuća pored puta, desetak monodrama. Značajne uloge ostvario je u predstavama: «Kome zvono zvoni», «Kuća oplakana», «Višnjik», «Braća Karamazovi», «Tri sestre», «Woyczek», «Sprovod u Terezienburgu», «Veliki vezir», «Hasanaginica», «Princip Gavrilo», «Omer–paša Latas», «Julije Cezar», «Fistikovi šejtanluci», «Kralj Lear», «Legenda o Ali-paši», «Dugo putovanje u noć», «Hamlet u selu Mrduša Donja ili “Hamlet zna što narod ne zna», «Divlje meso»… 

U plodnoj umjetničkoj karijeri kreirao je veliki broj uloga, a dobitnik je i brojnih nagrada od kojih su neke: Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu 1974. za monodramu “Oj živote”, Sterijina nagrada za ulogu Omer–paše Latasa u istoimenoj drami Duška Anđića 1977., Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974., Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991., Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH, Godišnja nagrada Tmačin prsten uručena za glumački zanos, strast i partnersku igru u predstavi «Dugo putovanje u noć» 2008., Mucijev srebrenjak za ulogu Hajrage u predstavi Hamlet u selu Mrduša Donja 2012., kao i niz stručnih priznanja za uloge na festivalima u Jajcu i Brčkom. 

Napisao je i nekoliko monodrama i filmskih scenarija od kojih su najznačajniji: «Oj živote», «On meni nema Bosne», «Ljudski faktor», TV film «Kuća pored puta» – nagrađen na konkursu TV Sarajevo 1979. 

Od 2001.do 2003 obavljao je dužnost direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.

(Fena/az)