Izvor: Jutarnji.hr
Pišu: Vlado Vurušić, Robert Bajruši
Jesu li jesenje kiše, koje nam s prvim smirajem ljeta stižu, ublažile miris baruta koji se ovo ljeto širio iz balkanskog bureta ili naš čekaju nova neugodna iznenađenja? Naime, cijelo ljeto srbijanski politički vrh (a i kosovski je sramežljivo suflirao) uz pomoć medijskih kerbera pumpao je priču o “razmjeni teritorija i stanovništva” između Srbije i Kosova, kao “konačno rješenje” kosovskog čvora.
Naime, do kraja ove godine Bruxelles je dao rok da se odnosi Srbije i Kosova moraju riješiti kako bi jedna maligna kriza koja prijeti novim sukobima na Balkanu konačno bila apsolvirana. Beogradu je to važno kako bi mogao spokojno odrađivati europski pregovarački proces, a Prištini da ga napokon pokrene. Srbijanski predsjednik za nedjelju 9. rujna najavljuje “epohalni” govor Srbima u vezi sa “sudbinom Kosova”, a kako se situacija mijenja iz dana u dan, teško je predvidjeti što će poručiti, osim da nađe dovoljno patetičnih opravdanja kojima će zamaskirati ono što samo treba konstatirati - “gubitak” Kosova.
Doduše, priča o razmjeni teritorija pomalo je neočekivano izbila u prvi plan. U njoj je Vučić vidio slamku spasa, da se pokaže da je uspio Srbiji zadržati makar dio Kosova. Vučić je isticao da je “nešto više od ništa”, odnosno “da Srbija nešto mora dobiti”. I Dačić kaže da više nije u igri “cijelo Kosovo”. Naime, još u travnju za Vučića je svatko tko je za podjelu ili stav da Kosovo nije srpsko bio najveći veleizdajnik i da je to “kršenje ustava” (u njemu stoji da je Kosovo sastavni dio Srbije), da bi početkom kolovoza izjavio: “Ja sam za razgraničenje”. A upravo u tom vremenskom interregnumu, kada je paradigma kosovskog izdajstva doživjela ultimativni salto mortale, pojavila se i benevolentna izjava ruskog ambasadora Čepurina da Moskva nema ništa protiv podjele Kosova.
Pred Vučićem je velika dvojba - priznati gubitak Kosova, ali ne samo ostati na vlasti nego još k tome i predstaviti se kao povijesni spasilac srpstva. Onda su i neki u Bruxellesu dali nadu toj ideji, smatrajući da je ona izlaz iz začaranog kruga, ali i da “Srbija nešto mora dobiti” (na toj premisi u EU igra i Vučić). Kosovski političari nisu bili tako “odlučni”, iako je predsjednik Hashim Thaçi stidljivo spominjao “korekciju granice”, što je, kako nam je rekao urednik prištinskog dnevnika Koha Ditore, Agron Bajrami, bio samo “eufemizam za podjelu”.
Odlučno ‘Nein’ Angele Merkel
No, odmah je bilo jasno - podjela Kosova je Pandorina kutija novih najava graničnih sukoba, ne samo na Balkanu. Išlo se po onoj - pišem Kosovo, pamtim Republiku Srpsku i Krim, kao kulminaciju ideje da se trampi “srpski” sjever Kosova za “albansku” Preševsku dolinu na jugu Srbije. Zabunu u sve to unosila je Bijela kuća kao glavni kosovski pokrovitelj, ne videći u tome veći problem, pa je i glavni Trumpov čovjek John Bolton rekao kako “ne isključuje određena teritorijalna prilagođavanja” ako se dvije strane tako dogovore.
No, javili su se i bivši visoki predstavnici u BiH Paddy Ashdown, Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling, koji su poslali otvoreno pismo u kojem se protive trgovini teritorijem između Srbije i Kosova. Istaknuli su da ne mogu zamisliti destruktivniju politiku po opstanak i sudbinu Balkana nego kada je riječ o crtanju novih granica između Kosova i Srbije. Uskoro je najjača europska političarka, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučila presjeći sve te razmjenjivačke priče pa je rekla rezolutno: “Nein”. Srećom i hrvatski premijer Plenković joj se pridružio. Napokon, vladajući kosovski političari službeno su dali izjavu kojom odustaju od bilo kakvih rasprava na temu podjele, a i Vučić je u svom govoru u Boru konstatirao kako je rješenje daleko te da prema njegovoj prognozi “Beograd neće dobiti ništa”.
- Ako nam ne daju ništa, što da radimo. Ako smijem prognozirati - tako će i biti - rekao je Vučić koji je, kako se čini, srbijanskoj javnosti odlučio “poraz Kosova” davati u manjim, prihvatljivim, ali bolnim porcijama, kao u onoj priči o vlasniku koji je psu rezao rep pomalo, ali u svemu tome sebe predstaviti kao onoga koji je patio, ali zla antisrpska međunarodna i ina zajednica je učinila upravo ono što se od nje kao takve i očekivalo. Doduše, njegovi politički suradnici poput Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Nebojše Stefanovića smatraju da bi podjela Kosova donijela stabilizaciju Balkana, no ne treba čuditi ako i oni nakon ove nove retorike, slijedeći Vučića, ne okrenu “ćurak” već po stoti put.
- Promjena granica je vreća bez dna, koja bi regiju vratila ponovno u 90-e - kaže Bajrami. On smatra da se i Bruxelles igra s vatrom jer to uopće nije “rješenje prema europskim vrijednostima”, a nakon Kosova, samo je pitanje što je sljedeće - BiH, odnosno Republika Srpska, a ni Federacija ne bi ostala nedirnuta, onda ide Makedonija, pa Sandžak, Crna Gora i, moguće, Vojvodina. Prema Bajramiju, Balkan ne smije biti talac Vučićeve borbe da opstane na vlasti.
- Promjena granica je vrlo opasna ideja jer sa sobom nosi etničko zaokruživanje i nacionalnu homogenizaciju. Ali ključno je pitanje bi li ta podjela bila samo uvod u novi krug balkanskih sukoba. Kada je riječ o BiH, to je najozbiljnija i najfragilnija točka u regiji i šire. Nitko ne može misliti da se može krenuti u etničko zaokruživanje na Balkanu, a da će BiH ostati mirna.
Problem Republike Srpske
Dodik više i ne krije svoje separatističke namjere. Srpska intelektualna elita na podjelu BiH ozbiljno računa i zagovara je, a sam Dodik je uspostavio direktan link s Moskvom i time uveo Putina kao arbitra za bosanske prilike te Beograd postavio za taoca svog odnosa s Putinom. Uz konfuznu i nejasnu politiku Trumpove administracije, mislim da regiji slijedi još dosta nestabilnosti - smatra profesor na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin.
BiH je ključna zemlja zbog koje se ne bi smjela dopustiti podjela Kosova, jer tendencije “razmjene” bujaju već desetljećima, od raspada Jugoslavije, i teško da bi tako to prošlo mirno. Tu je, naravno, i pitanje Hrvata i “njihovih teritorija”, nekadašnje nesretne Herceg-Bosne i za sada fiktivnog “trećeg entiteta” u slučaju raspada BiH, što dodatno izaziva zebnju jer u tu priču nužno će biti uvučena i Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a. I konačno što bi bilo s Bošnjacima u BiH koji su ionako pod patronatom Turske. Zato treba pozdraviti da je premijer Plenković na nedavnom sastanku s kancelarkom Merkel, podržao ideju nepromjenjivosti granica. Valjda će se toga držati.
Ono što je Bešlinu najspornije u svemu jest činjenica da srpska politička i intelektualna elita i dalje vide rješavanje svih problema u regiji po nacionalnom ključu, dakle kao krak nacionalističke ideologije. - Drugi problem je što tzv. srpsko pitanje vide isključivo kao teritorijalno, kao pitanje granica. Takvo viđenje tzv. srpskog pitanja krajem 80-ih dovelo je do ratova 1990-ih. Granice se rijetko, gotovo nikada ne mijenjaju mirnim putem.
Sila je tu uvijek potrebna i pokaže se kao ključni katalizator promjene granica - ističe Bešlin. Vučić očito ne može razmišljati po drugačijoj špranci od one koja je vladala u vrijeme njegova političkog formatiranja u ratnim 90-ima - razmjena teritorija i stanovništva. Ne čudi da je novu razmjenu stanovništva između Srba i Albanaca predložio baš njegov politički mentor Vojislav Šešelj. On bi Srbe iz kosovskih enklava mijenjao za Albance iz Preševske doline.
Bajrami smatra da je “prihvaćanjem” podjele Vučić kompromitirao i ideju Zajednice srpskih općina (ZSO) na sjeveru Kosova, na čemu je donedavno inzistirao. - Zapravo, pokazalo se da ZSO Vučić nije zamislio drugačije nego kao teritorije kojih se namjerava dokopati, a ne kao neke srpske autonomije ili slično - kaže Bajrami.
Zaštita od najezde
Nekadašnji vodeći kosovski političar Azem Vllasi veliki je protivnik “čačkanja granica” jer mogu donijeti samo tragediju i stradanja ljudi. - Aleksandar Vučić zna da Srbija mora normalizirati odnose s Kosovom želi li u EU. Zato traži da nešto dobije kako bi se srpskoj javnosti predstavio kao dobitnik. Drugo, on je u strahu od demografske situacije. Albanaca je sve više na Kosovu, a Srba sve manje. U Preševskoj dolini ista je situacija. Zato Vučić želi Srbiju ograditi sigurnijom državnom granicom od ‘albanske najezde’ - kaže on.
Tako je provučićevski Informer objavio tekst kojim se opravdava Vučićeva kosovska politika paničnim apokaliptičnim najavama da će do sredine stoljeća broj Srba i Albanaca biti podjednak. Albanci će rapidno rasti, a Srba drastično opasti.
Dakle, na stolu je prijedlog da se sjever Kosova, koji čini oko 11 posto teritorija Kosova s oko 65 tisuća stanovnika, uglavnom Srba (općine Sjeverna Mitrovica, Zvečan, Leposavić, Zubin Potok i Lešak, a podsjetimo da su ove tri zadnje općine priključene Kosovu 1953. godine, što je proveo Aleksandar Ranković, kako bi se podigao udjel Srba u tadašnjoj autonomnoj pokrajini) trampi za dio Preševske doline na jugu Srbije kod Vranja (Bujanovac, Preševo i dio općine Medveđa gdje živi oko 67 tisuća stanovnika, većinom Albanaca). Vllasi pak ističe da bi, osim toga, Kosovo tako zamišljenom podjelom bilo na gubitku.
Prema Vllasiju, geopolitički, strateški i životno sjeverni dio Kosova je za Albance puno važniji nego Preševska dolina.
- Tamo su potencijali snažnog privrednog resursa Trepče, kao i najveća vodoakumulacija Gazivode, koja za Kosovo doslovno znači život. Ti resursi su i u vrijeme ustavne autonomije kompletno bili kosovski. Gradili smo ih mi, a Srbija tu ništa nema niti je investirala. Nisu za nas problem Srbi koji tamo žive niti to što oni vole Srbiju, a ne državu Kosovo. Njihov je interes da žive sigurno i normalno. A i kada bismo mi pristali na zamjenu sjevera s Preševskom dolinom, Srbija bi nam prepustila samo neka sela i zaseoke uz granicu s Kosovom, ali ne sav prostor gdje žive Albanci. Usto, tamo su autocesta i željeznička komunikacija koja Srbiju preko Makedonije povezuje s Egejskim morem i lukom u Solunu. A za ono što bi nam Srbija tamo prepustila, mi bismo mogli dati samo rubnu općinu Leposavić na samom sjeveru Kosova, što, opet, Srbija ne bi prihvatila - kaže Vllasi.
Erdogan u Novom Pazaru
U susjednoj Makedoniji naježe se od mogućnosti “zemljišne trampe” svojih susjeda Kosova i Srbije. Naime, teško da bi Makedonija ostala virgo intacta. Zapadni dio zemlje većinski je albanski. Za Makedoniju koja je sada pred rješenjem imena države u sporu s Grčkom otvaraju se vrata eurointegracija - skori prijam u NATO i početak pregovora s EU - što je garancija teritorijalne cjelovitosti države.
Iako Vučić sada vidi spas za sebe u dobitku dijela Kosova te nekom budućem proširenju na Republiku Srpsku, teško da ga ne bi sustigle “separatističke” želje u Sandžaku i posebno Vojvodini, gdje čak i među dijelom tamošnjih autohtonih Srba vlada “autonomaško raspoloženje”, pa i želja da se Srbija federalizira. Ne treba zaboraviti ni gotovo 300 tisuća Mađara, među kojima svako malo iznikne neka nova ideja dodatne “političko-kulturne autonomije”. Što se tiče Sandžaka, neki tamošnji muslimanski bošnjački politički lideri otvoreno osporavaju “vlast Beograda”, a nedavni doček turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Novom Pazaru vjerojatno još uvijek Vučiću izaziva noćne more. U srbijanskom dijelu Sandžaka (Srbija tu regiju naziva Raška oblast) živi oko 150 tisuća Bošnjaka, naspram 85 tisuća Srba.
Usporedo s pričom o teritorijalnom razmjeni buknuo je i novi problem kada je Srbija proglasila da je položaj Srba u Crnoj Gori “gori od onog što je bio u NDH”, a Ivica Dačić rekao je da nema goreg primjera na svijetu u 21. stoljeću od položaja Srba u Crnoj Gori. U srbijanskim medijima čak se za Crnogorce počeo rabiti termin “milovci” prema Milu Đukanoviću. U Crnoj Gori ima oko 30 posto Srba, ali gotovo 45 posto ljudi kao materinski jezik smatra srpski. Oni ne žive kompaktno, a često je to više politička, a ne toliko etnička odrednica. Srpske stranke poručuju da bi dolaskom na vlast pokrenuli izlazak iz NATO-a te pitanje ponovnog ujedinjena sa Srbijom.
- Srpska politička i intelektualna elita se nikada suštinski nije pomirila s nezavisnošću Crne Gore. Svaki potez koji je Podgorica povukla, prateći vlastite državne interese, u Srbiji je dočekan uz užasne i agresivne napade iz samih vrhova vlasti i vlasti bliskih medija. Poanta je da se Srbija ne miri s nezavisnošću Crne Gore i konstantno pokušava i dalje iz Beograda upravljati Crnom Gorom. I kada to ne prođe, slijede frustracije, optužbe za izdaju, problematizira se položaj srpskog naroda. Riječ je o neugasloj teritorijalnoj i imperijalnoj ambiciji, bez ikakve sumnje - smatra Bešlin.
(Jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)