Kako se izbori bliže lider HDZ-a pokazuje sve prepoznatljivije znake nervoze. Sve intenzivnije, primjerice, drži lekcije drugim strankama s hrvatskim predznakom kako se, u interesu tobože vlastitog im naroda, trebaju okupiti oko njegove privatne firme koju – koje li ironije – on, ali i pristalice mu, zovu stožernom strankom Hrvata. I kako odustati trebaju od utrke za člana državnoga predsjedništva, a svoj glas dati osobi od njegova povjerenja. Razlog – jer se nju, kako „lider“ poručuje, „neće slomiti pod bilo kakvim diktaturama“. Pri tome, doduše, nije mislio i na diktaturu koju različitim metodama zastrašivanja, kakvih se postidio ne bi ni Hitler s početka tridesetih godina, na prostorima gdje većinski dio stanovništva čine Hrvati, prethodnih dana i tjedana utjelovljuje on sam. Jer, hvala ti bože, ona je u njihovom interesu pa je, onda, i opravdana.

Sve češće, zatim, poručuje kako Bošnjaci neće birati hrvatskoga člana Predsjedništva, a odmah potom na njih, gotovo molećivo, i apelira kako to, zbog svoga i interesa BiH, ne trebaju činiti. I kako odluku o tome trebaju prepustiti Hrvatima samima. Još ni jednom, međutim, od početka predizborne kampanje isti apel uputio nije i biračima u Glamoču, Drvaru, Grahovu, ali i svim ostalim Srbima u Federaciji. Iako, jasno je da na volju Hrvata, na koju se uporno poziva, svojim glasovima utjecati mogu i oni. Zašto? Pa, jer je s pajtašom dogovorio kako će federalni Srbi glasovati za njegovu heroinu. A, u tom slučaju petljanje u volju Hrvata i nije grijeh.

Poziva „na razum“ oslobođen nije ni Željko Komšić. Po isprobanom receptu mu prvi operativac Sokola obećava da stane uz njega i narod u ime kojeg mu se, nakon što ga je pokrao, obraća. Koji bezobrazluk? Kao da je prebolio bolest od koje se gubi obraz i elementarno poštenje.

Zadnji se tjedan sve to dopunjuje i ratnim poklicima. Nesvakidašnje prijetnje su, recimo, odapete iz Neuma i Stoca. Ostalima se, baš kao i devedesete, poručuje da je BiH prvenstveno hrvatska zemlja i da pripada prvenstveno Hrvatima. A drugi? Ako je logiku Čovićeve misli slijediti, njima je mjesto tek u drugom redu. E sada, na Hrvatima je da njegove poruke sami odvagnu – što im one donose, a što uzimaju. I zaslužuju li njihov glas? Pa, koliko pameti budu imali, tako će im i biti. A tako će, dobro ili loše, i zaslužiti.

Nervoza se, na koncu, ogleda i u promjeni vokabulara prema SDP-u. Oni su crveni, komunistička pošast kojoj Čović – nakon što joj je pola života bio vjeran – neće dopustiti izručenje Hrvata. A opasni su, ne samo u Sarajevu i Tuzli, nego i u zapadnoj Hercegovini gdje joj je, kako nedavno obznani, i glavni ideolog. Bože moj, zar je to moguće? I tko bi to u zapadnoj Hercegovini mogao biti? Ako su, hoću reći, crveni sjeme i tamo posijali, vrag je odnio šalu. A ako veliki Hrvat javno priznaje, moglo bi biti da jesu. Pravo da kažem, i samog me hvata strah.

Veliki je manipulator, ponavljam, kako se izbori bliže, sve nervozniji. A startao je tako samouvjereno. Za što je, ruku na srce, bilo i razloga. Još prije pola godine ga je, obećanjem da će Srbe u Federaciji pozvati da glasuju za njegova člana Predsjedništva, ohrabrivao banjalučki mu drug. Obeća mu Mile, potom, kako će sudjelovanjem HDZ i Čovića osobno uvjetovati i svako formiranje državne vlasti. Ili u protivnom, nema vlasti. A to bi, onda, trebalo značiti – nema ni države. Pa, vi u sarajevskoj čaršiji izvolite.

Optimizam je ulijevalo i vrijeme prvih dana kampanje. Jumbo plakatima HDZ je, naime, pokrio čitavu državu. Na zapadnu je Hercegovinu – a slika je gotovo pa identična i u dobrom dijelu neretvanskog sliva i neumsko-stolačkog zaleđa, kao i u Posavini, te jugozapadnoj i srednjoj Bosni – izvršena klasična jumbo-plakat invazija. Ostaje, doduše, nejasno otkuda je osiguran i novac za sve to. Ali, za vjerovati je da će se jednog dana, vjerujem brzo nakon izbora, odgovoriti morati i na to pitanje.

Optimizam su, na koncu, dopunjavali i „sluge božji“, mjesni popovi i fratri koji Čovićeve ne puštaju ni dok vrše nuždu. Zašto? Recimo da se i može razumjeti što su uz HDZ stajali prije dvadesetak godina – u vremenima izbora između „opredjeljenja i istrebljenja“. Čemu, međutim, svrstavanje sada? Pa, zar se puk božji ne okuplja i pod barjakom ostalih – HDZ 1990, HSP-a, HSS-a, mnogih drugih? I ne samo to. Crkveni se dužnosnici legitimiraju kao čuvari poštenja i moralnosti. A to, onda, znači da ne bi smjeli podržavati ni lopove. Ili su, pak, i oni – sam Svevišnji znade zašto, zbog uvjerenja ili vlastita ćara – pobrkali lončiće pa misle kako su lopovi tamo gdje nisu i kako nisu tamo gdje stvarno jesu.

Optimizam su, potom, sijali i Čovićevi ljudi zaduženi za odnose s javnošću. Pobrinuli su se, recimo, da javnost, koristeći i jedan medij, pumpaju potporom koju HDZ tobože ima unutar hrvatskog biračkog tijela. Pri tome su, što jes'-jes' – iako timom kormilare sve sami doktori – i pretjerali i narod natjerali na razmišljanje koliko sve to doista i odgovara stvarnosti, a koliko je dio najobičnijeg inženjeringa.

Istom logikom se, na koncu, i iz iste kuhinje, nastoji stvoriti i dojam kako je potpora HDZ-u planetarna. Čovićeve podupiru svi – Kosoričin HDZ, njemački CDU, zagrebački gradonačelnik. Neće me začuditi ako informacija o potpori slijedećih dana dođe i iz ureda američkoga predsjednika.

Zašto onda nervoza? E, to je priča za sebe. Čović je, naime, sve karte bacio na potporu dvojca Dodik-Radončić. Kako, međutim, vrijeme odmiče ona postaje sve problematičnija. I sve je, s druge strane,  izvjesnije kako bi glavnu riječ u oblikovanju vlasti mogli voditi drugi – SDP i Lagumdžja prije svih. U odnosu na njih se, uostalom,  klima promijenila čak i u zapadnoj Hercegovini. Jer, za razliku od svih prethodnih izbora plakati SDP-a i njegovih prvaka ovaj put dosta svježe djeluju uzduž i poprijeko ovog dijela zemlje. A oni, kako stvari stoje, u svojim križaljkama ne vide ni Čovića ni njegove. Potpuno suprotno, vlast će u Federaciji, i u državi budu li se pitali – a sve govori da hoće – praviti s drugima. Što se stranki s hrvatskim predznakom tiče, u igri su HSS, HSP i Ljubićev HDZ. I u tome je razlog zašto se na njihove plakate gleda kao na neprijatelje prvog reda. I zbog čega ih se svako malo bukvalno prekreči.

Razlog Čovićevoj nervozi, međutim, nije samo relativno izvjesno iskakanje iz vlaka vlasti. Problem je mnogo ozbiljniji. Umreženost s Dodikom i Radončićem za njega – kao, uostalom, i za prethodnu dvojicu – znači zaštitu od sudskih procesa. Zbog, da ne bude nejasnoća, optužbi koje im se stavljaju na teret radi pljačke državne imovine. Vlast SDP-a, pak, znači novu afirmaciju institucija pravne države – onu istu kakva je zabilježena prije sedam-osam godina. A to, ruku na srce, za lidera HDZ nije informacija kojoj je spreman aplaudirati. Naprotiv. Jer, pravna država za njega, pored niza novih, znači vađenje iz ladica i predmeta na koje je, zahvaljujući umreženosti pravosuđa i političko-kriminalnih krugova, pala prašina. I koji ga ponovo mogu dovesti u situaciju u kojoj je, ne tako davno, bio. Da, naime, svijet mora promatrati s onu stranu zatvorske ograde. Pri čemu sve to ovaj put može trajati mnogo dulje i s puno većim posljedicama.