Skadar

Noć je i ne uočava se tvrđava  koja će tek ujutro otkriti ljepotu i dominaciju nad jednim od najstarijih južnoevropskih gradova. Hotel koji se naziva kao i tvrđava, Rozafa (Ruža) izgleda poput napuštene džinovske košnice nalik na silovanu staricu. Jedino uređen je svadbeni salon gdje veseli mladenci dočekuju goste na svadbi. Da nema tipične albanske muzike, svadba bi izgledala kao i većina sličnih u BiH. Sagovornici pričaju na albanskom a prevodilac Ekrem Beadini koji inače živi u Gračanici, BiH, pokazao se kao odličan prevodilac.

Rozafa hotel

„Dvokrevetne sobe koštaju od 8 do 32 eura“, saopštava ljubazna recepcionerka Drita Mazija koja nema čak ni knjige gostiju, a podatke iz pasoša upisuje na komad papira. U sobi 308 ipak je ugodno, topla voda, čista posteljina i lijep pogled. Terase u baštama nisu pune, mjesta ima. Bosanac pritisnut nacionalnim temama vrlo teško shvata relaksiranost u razgovoru Indrita Bushatija i Georga Fleta, muslimana i katolika koji ćaskaju uz kafu razgovarajući o prijevodu na albanski knjige koja kritički analizira „Božanstvenu komediju“.

- Albanija iznad svega, ovdje nema izraženih nacionalnih podjela – govore na jasnom engleskom jeziku  i potvrđuju prirodnost rasporeda pravoslavne i katoličke crkve sa džamijom u centru grada. Preko puta, reklame „Gostivar“, „Tetova“„Prištine“ kazuju da je otvorenost  privukla kapital iz susjednih zemalja, Makedonije i Kosova.

Dok kolporter u Skadru dijeli jutarnja  izdanja novina, imate priliku popiti čaj iz Hrvatske pod suncobranom napravljenim u Bosni i Hercegovini. Pred svakim boljim kafeom je zaštitar, a putem su uočljivi i na benzinskim pumpama, što ne svjedoči o velikoj sigurnosti.  Arfin Tafa, student informatike iz Skadra na Univerzitetu u Tirani ljubazno daje instrukcije kako iz ovog grada izaći na put do milionske prijestolnice.

Tirana je puna kontrasta

Kao da nije bilo drugih ideja za ulaganje novca osim benzinskih pumpi i hotela na putu Skadar-Tirana. Trg glavnog grada je u rekonstrukciji. Prelijepa džamija koja je u doba strahovlade Envera Hodže bila jedan od motiva kojeg je Jugoslavenska Radio-televizija rabila izvještavajući sa ovog izlovanog ostrva, puna je vjernika. Mladići sa dugim bradama i kratkim pantalonama znak su da je selefijski mesheb među dugo potiskivanom slobodom vjere našao utočište.

Stotinjak metara dalje zgrada Opere u znaku je obilježavanja stotinu godina rođenja Majke Tereze. Ovo je zemlja velikog kontrasta; mercedesi i zaprežna kola, veleljepne povratničke vile i  derutne kućice, djevojke obučene po posljednoj modi i tradicionalna nošnja, vozači koji prolaze „kroz crveno“...

Albanci čitaju sve više, Jahir Pot prodaje knjige svih žanrova

Iako je nedjelja, grad je vrlo živ, pun novih kolorita, velikih fontana i parkova, dječijih igrališta... 

U starosnoj strukturi, Albanija je pozicionirana kao država sa najmlađim stanovništvom. Mještani tvrde da je prosjek starosti 28 godina. Još su prisutne stare sive fasade  koje  su više od pedeset godina ubijale volju za život za oko 3,5 milona stanovnika. Na ogradi mosta u centru Jahir Hot prodaje stare knjige. Isamil Kadare, najpoznatiji albanski pisac prva je asocijacija u ovakvim susretima. „General mrtve vojske“  i „Most na tri luka“ mogu se kupiti po cijeni od 3 eura. Nakon pozdrava „mir dita“ na upit kako ide posao  odgovara – „Zadovoljan sam, sve se čita, a najviše lakša literatura“.

Izgubićete od Albanije

„Izvinite, ali moram vam reći da ćete izgubiti od Albanije“ – šali se vlasnik pečenjare u Draču, ljetnoj turističkoj destinaciji Albanaca, ali i Bosanaca i Hercegovaca .  Nogometne reprezentacije Albanije i BiH nalaze se u istoj kvalifikacijskoj grupi za Evropsko prvenstvo, a i ovdje, nogomet je više od najvažnije sporedne stvari na svijetu.

„Pogledajte,  korupcija je bila očigledna, hotele su postavili 50 metara od mora i grad se neće moći turistički razvijati dalje“ – kometira gošća za susjednim stolom novi grad koji se razvio ispod starog grada Durse. Drač je grad i luka na obali Jadranskog mora i nalazi se 33 km zapadno od Tirane.

Na svakog četvrtog stanovnika po jedan bunker, napravljen u vrijeme Envera Hodže

Na plaži – bunkeri. U selima i gradovima također. Na svakog četvrtog Albanca dolazi po jedan. Taksista u mercedesu (koji ja najčešća marka vozila) dok pretiče zaprežna kola prepričava „kako je Enver Hodža naložio inženjeru da se sakrije u jedan od bunkera, a onda dao da se ispali tenkovska granata. Inženjer je ostao živ“ – smije se.

Ovo potvrđuju i Bošnjaci iz sela Borak koji su ovdje doseljeni prije 130 godina. „Mi smo bili za potkusurivanje između velikih carstava“ – na bosanskom jeziku priča Osman Begić.  Pripovjeda kako je za odlazak u Drač morao tražiti propusnicu, a na trpezi je imao  samo kukuruz. „Ne ponovilo se vrijeme Envera Hodže. Danas je lijepo, doduše nema posla, kriza je kao i svugdje ali ima slobode“ – govori obradovan posjetom.

Ova zemlja u bogatstvu različitosti vidi prednost. Bunkeri su pretvoreni u kafiće, štale, reklamne panoe, pa i diskoteke, sačuvani  su mnogi spomenici. Kao što neki turisti žele otići na Kubu dok je još Kastro živ, računajući da će nezaustavljivi neoliberalni kapitalizam izbrisati današnju bizarnost, tako  Albaniju (možda) treba posjetiti dok još sve nije „izgrađeno“ na novo.

(DEPO/Mirsad Čamdžić)