Veliki bh. književnik, pjesnik i scenarista, Abdulah Sidran, u 73. godini i dalje piše i radi, ali je trenutno ipak najviše posvećen svojoj porodici, supruzi Sabiji i djeci. Za magazin Azra govorio je otvoreno o svom životu, a otkrio je i da nakon svih godina i djela koje ostavlja iza sebe ne želi da bude vezan za Sarajevo, čak ni da bude sahranjen u glavnom gradu BiH.   

Na pitanje da li postoji kešto za čim žali, nešto što nije ostvario i gdje nije otputovao, bh. književnik kaže:

– Ne, ne. Uopće ne moram vidjeti ono što sam u stanju zamisliti. Moj ljudski sadržaj ne nalazi se spolja. Prošao sam mnogo svijeta, a Italija je moja druga domovina. Možda neću ni ostati u BiH, a kada djeca iduće godine krenu na nastavak školovanja u inozemstvo, ja ću otići barem na pola puta da bih im bio bliže. Želim se skloniti odavde, ne želim umrijeti u Sarajevu. Želim da umrem i budem sahranjen u tuđini. Postoje jaki razlozi što ne želim ostati tu.

A koji su to razlozi?

– U 73. godini moram pisati i raditi da bih živio, a ja više ne mogu nešto napisati za dva dana, nego mi za to treba dva mjeseca. U našem društvu postoji jedno organsko akulturno osjećanje, a kod „ovih naših“ se samo vole mrtvi pisci; dok si živ, oni te manje-više ponižavaju. Da bi krenuo s mrtve tačke, ovdje najprije moraš umrijeti. Od svojih filmova danas nemam tantijema, a u Jugoslaviji sam imao. Mene je zadesila nevolja da sam mnogo radio i mnogo novca prometao kroz ruke, pa stekao navike imućnih ljudi, a da nikad nisam bio nikakav bogataš, imućnik. Od onog što sam uradio u filmu i književnosti mogle bi živjeti tri generacije Sidrana – da živimo u civiliziranoj, uređenoj državi. Previše sam o tome govorio, bez ikakve fajde. Političarima na jedno uho uđe na drugo iziđe. Prirodno je da se sklonim iz Sarajeva i nema potrebe da se to obrazlaže, navodi Sidran.

Kompletan razgovor možete čitati OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)