Piše: Ibrahim PROHIĆ

Dvadesetak godina se intenzivno bavim analizom društvenih (političkih) procesa u BiH. Objavljivao sam
u skoro svim relevantnim bh i evropskim medijima  u uvjerenju da sam dobar poznavalac materije.
Ovih dana sam neposredni akter u kampanji Naše stranke.Iskustvo koje stičem u kontaktu
s građanima na ulici kvallitativno mijenja moju spoznaju o političkim odnosima, pa i o odnosima među  ljudima uopšte.Teorijsko znanje na životan način se obogaćuje doživljajem.
Obraćas se ljudima direktno.Većinu njih vidiš prvi put, a i oni tebe, uglavnom. Tek tada spoznaš koliko je drugačije (lakše) raditi analize, pisati tekstove ili govoriiti s tv kod Senada.
Imaš komfornu poziciju - znanje, spposobnost zaključivanja i interpretacije. Imaš vrijeme i privilegij da mijenjaš, koriguješ i dograđuješ.Oponenti su tek hipotetički.
Ovdje na tranvajskom terminalu na Ilidži nema komfora, nema superiornosti. Pozicije građana i promotora
političke ideje (stranke i kandidata) izjednačene su. Dapače, građani imaju određenu prednost. Oni odlučuju hoće li prihvatiti komunikaciju (nažalost, u našem društvenom blatu građanima je to, možda, jedina prednost) .
"Dobar dan, hoćete li izaći na izbore"? "Hoćemo li nešto mijenjati"? Nudite propagandni materijal. Želite
razgovarati. A on, njegovo visočanstvo glasač ? Može birati. Može da ti odgovori, a i ne mora. Neki te i ne
pogledaju. Može stati, ali i produžiti.
Sjetim se teorijskog stava da je čovjek biće relacije -  odnos pojedinca s drugim osobama ili grupama,  osnovni je oblik njegove egzistencije. Čovjek može do svoje egzistencijalne punoće tek u odnosu s drugima, neposredno ili imaginarno. Ali tek sada,  ovdje, na pločniku, direktno, kad se teorija pretače u
život,  osjećate tvrdoću pojma odnos.
Jedna osoba prolazi nekoliko puta. Kolege i kolegice, volonteri i kandidati  je pitaju, nude propagandni materijal.
Ona ništa. Skriva se iza sunčanih naočala, pa ne znaš da li nas i pogleda.
"Zašto vi nas ignorišete", pitam.
"To je moje pravo", kaže.
"Naravno", ne dam se ja, "ali zašto nas ignorišete", pokušavam je pridobiti za komunikaciju.
Malo spusti naočale, pogleda ne zastajkujući i odbrusi "Moje je pravo da vam ne objašnjavam".
U pravu je, fakat.
 Držim one prospekte u ruci i malo sam obeshrabren, ali život na pločniku je koloritan i dinamičan. Pomoć stiže s druge strane ulice. Čujem hrapavi glas"pet pari čarapa , tri marke". Nakon informacije slijedi poruka koja ima funkciju pridobijanja : "garant pamučne". Posmatraam šta se dešava. Ljudi prolaze, najčešće mu ništa ne govore. Zastane svaki trideseti, kupi svaki stoti. "Trgovac" nije obeshrabren. Nudi svakome ko naiđe.
Učim od njega. Pobjeđujem malodušnosti. "Dobar dan, Naša stranka, najbolja stranka,(„garant“),  Danis Tanović, Bojan Bajić, Dino Mustafić ..."
Kampanja ide dalje, ali me kopka zašto neki građani neće da komuniciraju, zašto odbijaju bavljenje politikom u bilo kom obliku, zašto je toliko apstinenata, zašto postoji animozitet prema politici i političarima, zašto postoji toliko nepovjerenja? Odgovor je, manje-više, poznat. Etablirane politike i karakter vlasti ove dvije decenije stvorili su razumljiv otpor prema ovoj djelatnosti i nepovjerenje prema njenim akterima. No, bez politike se ne mogu rješavati društveni problemi . Naravno, treba nam potpuno drugačija politika i drugačiji model vlasti.
Ključno pitanje je kako do drugačije politike, do efikasnog modela vlasti. Onda mi sine ideja. Propisati
izbornim zakonom da svi kandidati imaju obavezu provesti određeno vrijeme u neposrednom kontaktu s građanima.Nek siđu s bandera,  bilborda i plakata, da izađu iz kabineta i tv ekrana da ih građani pitaju, da zahtijevaju, da ih ruže ili ohrabruju... Zabraniti masovne promotivne skupove s estradnim folklorom koji se služe manipulacijom.Jednostrano slanje poruka masi u kojoj je pojedinac sa svojim životnim problemima izgubljen.
 Propisati da su nosioci javnih funkcija dužni svaka tri mjeseca izaći na ulicu i bit izloženi kritičkom sudu javnosti.
Govorim, naravno pojednostavljeno,  o potrebi preispitivanja modela predstavničke demokratije i koncepta vlasti. O potrebi da se otklone sistemski uzroci otuđenosti i neodgovornosti vlasti. Sve dok se ne uspostave efikasni mehanizmi službene kontrole i kontrole javnosti , sve dok se vlasti ne prisile da rade za opšti interes, sve dok građani, s jedne i političari( i vlast), s druge strane,  žive paralelne živote koji se ne dotiču , nema izlaska iz krize. Nužno je da se ta dva kruga susreću u realitetu, da bar donekle dijele istu sudbinu , odnosno, da jedan na drugi mogu utjecati.

OPŠIRNIJE NA:

http://prohic.blogger.ba/